Piše: Yossef Bodansky, thebosniatimes.ba
Na Bliskom istoku se zadnjih nekoliko mjeseci iskristalizirao jedan novi politički blok čija je namjera suprotstavljanje hegemonističkoj ulozi SAD-a i suzbijanju njenog i uticaja američkih saveznika. Ovaj novi savez muslimanskih zemalja nastoji povratiti kontrolu nad proizvodnjom, transportom i općom korišću od dobiti hidro-karbonske ekonomije. Vodeće članice ovog novog bloka su Turska, Iran i Katar ali su Irak, Sirija, Liban i Jordan izrazile spremnost da se pridruže ovom novom neformalnom savezu.
BLISKOISTOČNA ANTANTA
Na Bliskom istoku se zadnjih nekoliko mjeseci iskristalizirao jedan novi politički blok čija je namjera suprotstavljanje hegemonističkoj ulozi SAD-a i suzbijanju njenog i uticaja američkih saveznika. Ovaj novi savez muslimanskih zemalja nastoji povratiti kontrolu nad proizvodnjom, transportom i općom korišću od dobiti hidro-karbonske ekonomije. Vodeće članice ovog novog bloka su Turska, Iran i Katar ali su Irak, Sirija, Liban i Jordan izrazile spremnost da se pridruže ovom novom neformalnom savezu.
Ruski eksperti novi politički blok na Bliskom istoku označili su kao “Bliskoistočna antanta”. Rusija i Kina, čini se, spremne su na kompromis sa pomenutim regionalnim silama kako bi osigurale pristup svojim vitalnim globalnim interesima. Sjedinjene američke države, Saudijska Arabija te u manjoj mjeri Izrael suprotstavljene su ovom novom bloku zemalja pobjednica ratova u Siriji i Iraku. Fascinantna je činjenica da je jezgro ove nove “Srednjeistočne antante” u Dohi. Naime, Qatar je u ljeto 2017. godine, inicirao nekoliko bilateralnih i trilateralnih susreta i razgovora sa Iranom, Turskom nakon što su Saudijska Arabija i nekoliko drugih članica Zaljevskog Vijeća za suradnju uvele blokadu Katara, u junu 2017. godine.
Tek pred kraj 2018. godine, nakon što je negativni efekat sankcija protiv Katara ublažen, ako ne i u potpunosti otklonjen, dugoročno pozicioniranje novih snaga na Bliskom istoku postalo je prioritetni cilj novog bloka. Za vrijeme susreta u Teheranu u novembru 2018. godine, dogovoreno je stvaranje zajedničke radne grupe koja bi osigurala protok roba između ove tri zemlje. Bio je to početak ozbiljnog preustrojavanja u odnosima tri regionalne sile.
Katar se pridružio Ankari i Teheranu i time zauzeo jasan stav protiv svojih dotadašnjih arapskih saveznika. Katar se time jasno pozicionirao kao dio regionalne alijanse koja pokušava ostvariti geopolitičku stabilnost na Bliskom istoku. Da bi se ovaj novi savez dugoročno održao njegovi protagonisti su shvatili da se pored ekonomskih moraju fokusirati i na pitanja sigurnosti.
Polovinom decembra 2018. godine, ministri vanjskih poslova triju zemalja Muhammad bin Abdurrahman al-Thani, Mohammad Javad Zarif i Mevlut Çavusoglu potpisali su protokole u pravcu formiranja novog bloka na marginama Osamnaestog Doha foruma. Na tom Forumu Katar je službeno zatražio stvaranje nove alijanse koja bi trebala zamijeniti četiri decenije stari – “Gulf Cooperation Council”. Nakon toga, nastavljeni su konkretni pregovori u cilju konsolidacije novog bloka. Konačni modaliteti koji bi odredili zajednički nastup i prioritete novog bloka, posebno na planu integracije arapskih zemalja, formulirani su u martu 2019. godine. U ovoj fazi pregovora Iran ima dominantnu ulogu.
Najnoviji pomak ka novim arapskim integracijama dogodio se za vrijeme posjete sirijskog predsjednika Bashara al-Assada Teheranu 25. februara, 2019. godine. Za vrijeme posjete Iranu Assada su pratili general Qassem Soleimani, Mahmoud Alavi, i Ali Akbar Velayati, koji su prisustvovali svim sastancima sa iranskim rukovodiocima. U toku posjete Assad je dao čvrste garancije da će Sirija podržati formiranje ovog novog bloka i ciljeve novog Bliskog istoka. Geostrateški i geoekonomski ciljevi novog bloka veoma su ozbiljni, ambiciozni a obzirom na trenutni odnos snaga u regionu, realistični i ostvarivi.
Prvi cilj nove “Bliskoistočne antante” je što prije konsolidirati stabilnost u Iraku, Siriji, Libanu i Jordanu. Jedan od najvećih strahova članica ovog novog bloka predstavlja potencijalni uspon Kurda kao regionalne sile, onoga momenta kada kurdske političke grupacije shvate i prihvate da su ih Amerikanci izdali i kad budu spremni da uspostave dogovor sa Moskvom i vlastima u Damasku. Preovladavajuće raspoloženje četiri pomenute arapske zemlje Irak, Sirija, Jordan i Liban, da prihvate i odobre formiranje ovog novog regionalnog ustrojstva na Bliskom istoku jasno se očituje u njihovom odbijanju da pokleknu pod američkim priticima i pokore se režimu sankcija protiv Irana. To govori da će ovaj region postati ključna karika u ambicioznom projektu formiranja novog velikog geostrateškog i geoekonomskog projekta koji bi trebao biti uspostavljen na Bliskom istoku.
Iran se ovdje nametnuo kao dominantna sila u potencijalno novoj sigurnosnoj strukturi novog Bliskog istoka. Najveće zasluge za uspostavljanje novog sistema odnosa u regionu i potencijalno novog Bliskoistočnog saveza pripisuju se Qassemu Soleimaniju, zapovjedniku snaga Quds koje čine elitni dio Korpusa Iranske revolucionarne garde (IRGC: Pasdaran). Vrhovni vođa Irana Ayatollah Ali Khamene’i je 11.marta, 2019. godine, Sulejmaniju dodijelio najveće državno odlikovanje (Red Zulfikara). Ovo odlikovanje 1856. godine, uspostavio je car Nasiruddin Shah, ali ono nije nikom dodijeljeno sve do 1925. godine, kada ga je Reza Šah prvi preimenovao u (Red Zulfikara). Ovo odlikovanje nikom nije dodijeljeno od pada šahovog režima 1979. godine. Imam Khamenei ga je dodijelio generalu Kasimu Sulejmaniju.
Ministar vanjskih poslova Mohammad Javad Zarif izjavio je za Mehr News Agency da je Soleimani ovo odlikovanje primio za svoj doprinos u vođenju borbe protiv terorizma i ekstremizma u regionu. Zarif je posebno apostrofirao da su dostignuća i uspjesi Kasima Sulejmanija omogućili i pripremili “teren za oblikovanje snažnog, stabilnog regiona lišenog nasilja i radikalnog terorizma”.
18.marta 2019. godine, vojni zapovjednici Irana, Sirije i Iraka sastali su se u Damasku kako bi razmotrili modalitete dugoročne strateške i operativne suradnje. Delegacije su predvodili Mohammad Bagheri (Zapovjednik štaba iranske armije), Ali Abdullah Ayyoub (ministar odbrane Sirije), i Osman al-Ghanmi (Komandant štaba iračke vojske). Tema razgovora na ovom sastanku bila je koordinacija u borbi protiv terorizma, zajednička sigurnost i otvaranje granica, te pomoć Damasku oko uspostave kontrole nad cijelim teritorijem Sirije.
KATAR REGIONALNA SILA
Na sastanku se obratio i Bashar al-Assad naglasivši u svom govoru dugoročna sigurnosna i politička pitanja. Bagheri je objasnio da je cilj tripatitnog samita Irana, Sirije i Iraka koji su vodili šefovi tri nacionalne vojske bila koordinacija borbe protiv terorističkih grupa u regionu. Tokom proteklih nekoliko godina postignuta je odlična suradnja, koordinacija i solidarnost sa snagama Osovine otpora, što je dovelo do značajnih pobjeda, konsolidacije suvereniteta pomenutih zemalja i progres ka osobađanju cijele Sirije.
Polovinom marta 2019. godine, Muhterem Ince, turski vicepremijer i njegov iranski kolega Hussein Zulfiqari postigli su za vrijeme susreta u Ankari dogovor o pokretanju združenih operacija protiv terorističkih grupa koje ugrožavaju sigurnost obiju zemalja. Prva zajednička operacija je izvedena 18-23. marta 2019. godine, uglavnom na sjeveru Iraka. Uključivala je bombardovanje i raketiranje koje su izveli 600 združenih turskih i iranskih pripadnika specijalnih jedinica protiv terorističkih kampova koje drži PKK. Posljednjih dana bombardiranja ciljevi su bili pripadnici PKK-a u Siriji, Iraku, Turskoj i Iranu. 24. marta, Ankara i Teheran su potvrdili opredjeljenost da nastave sa združenim antiterorističkim operacijama
Katar se u međuvremenu nametnuo kao vodeća sila u regionu kada je riječ o ekonomskim aspektima ovog novog saveza u regionu. Prvi ekonomski prioritet ovog saveza je izgradnja novog plinovoda i naftovoda ka Mediteranu koji bi vodio preko Irana, Iraka i Sirije a koji bi se određenim kracima povezao i sa plinovodima u Turskoj. Ovi plinovodi bi trebali zamijeniti one koji su ranije planirani, a koji su bili eufemistički nazvani “sunitskim plinovodima” koji su trebali da se protežu od Katara, preko Saudijske Arabije, Iraka i Sirije. Upravo je ovaj prethodni plan svojevremeno bio potaknuo Katar da se angažira u pružanju podrške džihadu u Siriji, pod čim se smatraju pokušaji svrgavanja sa vlasti režima Bashara al-Assada, koji su propali nakon osam godina rata. Novi plinovod bi trebao da izađe na obale Mediterana i to uglavnom u sirijski lučki grad Latakiju. Ovaj plinovod do Mediterana bi trebao zajednički da prenosi plin iz Katara i Irana podjednako budući da ove dvije zemlje dijele zajednička plinska polja u Perzijskom zaljevu. Nakon izgradnje ovog plinovoda uslijedila bi izgradnja električnih linija, kao i izgradnja integralne transportne mreže koja bi obuhvatila cijeli region.
Ova dugoročna strateška infrastrukturna vizija nove bliskoistočne antante odražava interese velikih strategija i aspiracija dviju velikih sila Bliskog istoka, Irana i Turske. Glavne arterije infrastrukturnih projekata kretat će se iz pravca Irana prema obalama Mediterana i od zapadnih granica Turske prema Crvenom moru i Hidžazu na poluotoku Arabije. U konačnici, ovi transportni koridori kasnije će biti ojačani željezničkom mrežom. Iran i Irak su već počeli izgradnju željezničke pruge od graničnog prelaza kod Basre koji nastavlja dalje ka unutrašnjosti Iraka. Prvi je ovo stadij transportnog koridora koji bi trebao da se proteže do Latakije u Siriji. Teheran već pregovara sa vlastima u Damasku da mu ustupe menadžment civilnog sektora luke Latakija dok bi Rusi i dalje zadržali kontrolu nad vojnim dijelom luke. Ovaj projekat omogućio bi Iranu da ima glavni izlaz na Mediteran za nesmetano obavljanje međunarodne trgovine.
Kada se sve ovo uzme u obzir nove željezničke pruge bi omogućile Novom putu svile neometan pristup istočnom Mediteranu na sjeveru i ka Crvenom moru na jugu. Ovaj bi koridor omogućio povezivanje Rusije i Irana po liniji sjever-jug sa Mediteranom a takođe bi predstavljao produžetak – nastavak – željezničke linije između Evrope i Turske, nešto slično nekadašnjoj pruzi od Bagdada prema Perzijskom zaljevu. Postojeća željeznička mreža Irana povezuje ovu zemlju po liniji sjever-jug do pakistanske granice a time, u konačnici, i do zapadnih granica Kine. Moskva i Peking podjednako očekuju sto brzi završetak pomenutih infrastrukturnih projekata, posebno željezničkih, jer oni predstavljaju produžetak globalnog projekta (Pojas i put) – Belt and Road Initiative (BRI).
Sporazumi o suradnji po pitanju transportnih koridora između (Qatara, Irana i Turske) te sporazumi u pogledu transporta Irana, Iraka, i Sirije, omogućuju povezivanje drumskim i željezničkim saobraćajem svih ovih zemalja.
Iran bi trebao predstavljati okosnicu sistema regionalne transportne mreže. Na taj način, zbog svog položaja, preko Irana bi vodio put prema Kini. Nema sumnje, najviši dužnosnici Narodne republike Kine Iran smatraju “ključnom karikom za realizaciju kineske globalne inicijative (Yi-dai Yi-lu) – Jedan pojas jedan put – BRI”.
19.marta, ministar trgovine Kine Zhong Shan naglasio je važnu ulogu Irana kao “strateškog partnera” Kine u stvaranju Velikog Bliskog Istoka i realizaciji budućih razvojnih, ekonomskih i trgovinskih veza sa cjelokupnim regionom. “Iran je kineski strateški partner u regionu Bliskog istoka a Kina je najveći trgovinski partner Irana i najveći uvoznik nafte iz Irana,” izjavio je ministar Zhong. U konačnici, ovo bi Iranu osiguralo središnju ulogu u sveobuhvatnoj strategiji Narodne Republike Kine i njenim strateškim ekonomskim kalkulacijama za budućnost.
Drugi strateški cilj nove “Bliskoistočne antante” je korištenje arapskog bloka (posebno njegovih sunitskih elemenata) za slabljenje Saudijske Arabije. Budući da se Saudijska Arabija nalazi implozijom a kao rezultat nepredvidive i agresivne vladavine krunskog princa Mohammeda bin Salmana bin ‘Abd al-’Aziz al-Sauda, rukovodstva u Dohi, Teheranu i Ankari, čini se, boje se da bi malo veći pritisak na Saudijsku Arabiju mogao dovesti do samourušavanja Saudijske Arabije. Novi blok rukovodi se kalkulacijama i nastoji kapitalizirati na povijesnim trendovima koji se naslanjaju na ranije islamsko naslijeđe a koji se već uveliko osjećaju i primijete širom Saudijske Arabije. Dodatni uticaj tursko-jordanskih islamističkih džihadističkih trendova subverzije u Hidžazu, rastući uticaj plemenskih anti-al-saudskih džihadističkih pokreta koji se već organiziraju u proplancima pokrajine Nedžd u unutrašnjosti, zatim radikalizaciji i militantizmu šiitskih manjinskih zajednica u Saudijskoj Arabiji, posebno na istoku dodatno bi moglo dovesti do samo-dezintegracije Saudijske Arabije po liniji tradicionalnih podjela koje su postojale sve vrijeme od odlaska Osmanlija. Čak i ako porodica Al-Saud ne izgubi poluge vlasti u skorije vrijeme, čitava lepeza unutrašnjih političkih problema, onemogućit će Saudijsku Arabiju da igra značajniju regionalnu ulogu u cilju suprotstavljanja strategiji novog regionalnog bloka i njegovih saveznika.
S ovom procjenom situacije slaže se veliki broj ozbiljnih obavještajnih analitičara i eksperata koji se bavi regionom Bliskog istoka. Ova nova strateška realnost zatekla je i samu Rusiju koja se našla u nedoumici glede pojave nove “Bliskoistočne antante”. Ruski eksperti su u decembru 2018. godine, ocijenili da se “Turska, Iran i Qatar kreću u pravcu stvaranja otvorene alijanse na Bliskom istoku. Ta nova alijansa se smatra prijetnjom postojećem statusu quo na Bliskom istoku te je stoga SAD, KSA i Izrael smatraju destabilizirajucom i prijetećom sadašnjem poretku”. Iako su tri savezničke zemlje u Damasku – Irak, Sirija i Iran, ali i za vrijeme drugih susreta, hvalili pozitivnu ulogu Rusije u regionu, zbog intervencije u Siriji, Rusija se ne osjeća komotno zbog ove nove situacije, i ne gleda blagonaklono na novi regionalni blok u nastajanju. Bez obzira na percepcije o prijateljskim, pa čak strateškim vezama između Irana, Rusije i Turske, ipak Rusija je za vrijeme više foruma izrazila dozu nepovjerenja, kako prema Iranu, tako i prema Turskoj. Ogromne količine naoružanja koje Rusija prodaje Iranu i Turskoj ne treba da zavaravaju i zbunjuju. Ruskim snabdjevanjem naoružanjem Irana i Turske, ona nastoji obje ove zemlje zadržati u svojoj orbiti kako bi ih držala u sukobljenoj poziciji sa SAD-om.
Osim toga, Rusija sa Katarom ima ozbiljan nesporazum već dugo godina zbog katarske podrške džihadistima u regionu od Sjevernog Kavkaza, Iraka i Sirije. Osim toga, Moskva ima svoju vlastitu viziju i strategiju grand dizajna na Bliskom istoku koja se temelji na podršci manjinskim narodima, popularno nazvanu Fertile Crescent of Minorities — Plodni polumjesec manjina, u kojem, prema stajalištu Rusije predstavlja ključnu ulogu kao tampon zona koja treba da spriječi jačanje sunitskog arapskog islamističkog faktora, a koji zauzvrat takođe ima za cilj sprječavanje prodora Irana i Turske u središnja područja Arapskog poluotoka poznatog kao Al-Jazira. Rusija je potpuno svjesna da su i Iran i Turska suprotstavljeni interesima Kurda kada su u pitanju kurdske geostrateške aspiracije ka stvaranju vlastite države, te da niti jedna od pomenute dvije sile neće dozvoliti nastanak održivog političkog entiteta Kurda na svojim granicama, bez obzira na podršku Rusije tim aspiracijama. Pored toga, Rusija je još uvijek velika sila u region i kao takva predstavlja glavni oslonac Kini u njenom pristupu velikim razvojnim projektima u regionu Bliskog istoka.
Kako bi očuvala svoje ključne interese u regionu, a u kontekstu novonastajućeg bloka na Bliskom istoku, Rusija će se suočiti sa nužnošću pravljenja kompromisa. Ruski eksperti i državni zvaničnici svjesni su da u najgorem scenariju njihovi interesi neće moći biti zaštićeni u potpunosti, tako da se Rusija fokusira na očuvanje prisutnosti na istočnim obalama Mediterana iza koridora (Aleppo-Damascus), dok su istovremeno fokusirani na sprječavanje prodora i učvršćivanje američko-zapadnih snaga u tom području. Kako bi to postigla, Rusija želi uspostaviti jače veze sa manjinskim etničkim skupinama u tom dijelu: Alevitima, Druzima ali i sa urbanim sirijskim elitama. Pored toga, Rusija takođe pokušava osigurati zaštitu Izraela (i značajnog broja njegovih stanovnika porijeklom iz Rusije) od neželjenog uticaja Irana ali i Turske. Međutim, držeći kontrolu nad pojasom uz obalu Mediterana Rusija praktično blokira vitalnu arteriju transportnog koridora koji i Iran i Turska nastoje osigurati. Zbog toga su politički stratezi u Kremlju duboko svjesni potencijalne mogućnosti sukoba sa novim blokom koji bi u tom slučaju mogao postati neminovan. Stoga je ruski predsjednik Vladimir Putin u Damask na tripartitni sastanak koji je održan 19. marta 2019. godine, odaslao svog ministra odbrane Sergeia Shoigua kako bi po svaku cijenu osigurao zaštitu interesa Rusije u kontekstu nastajanja nove regionalne geopolitičke strukture ili poretka čije se konture uveliko naziru na Bliskom istoku
Nakon susreta sa Basharom al-Assadom, Shoigu je takođe održao sastanak sa kompletnim vojnim zapovjedništvom Sirije kojem su takođe bili nazočni najviši ruski generali. Assad i njegovi generali tom prilikom jasno su dali do znanja Rusima da za njihovu vojnu podršku nema nikakve zamjene, te da bez podrške Rusije pobjeda nad pobunjenicima i džihadistima u Siriji uopće ne bi bila moguća, a oslobađanje sirijske teritorije od njih ne bi bilo moguće.
NOVI PUT SVILE
Shoigu je tom prilikom dao garancije da će Rusija “nastaviti pružati kontinuiranu podršku sirijskim naporima za uspostavom kontrole nad cjelokupnim sirijskim teritorijem” u ozračju iskrenog savezništva dvije zemlje. “Sirija je, uz podršku Rusije, bez ikakve sumnje, postigla značajne uspjehe u borbi protiv međunarodnog terorizma,” podsjetio je svoje sugovornike ruski ministar Shoigu. On je naglasio da je Rusija potpuno predana pitanjima “borbe protiv međunarodnog terorizma uključujući niz drugih aspekata glede sigurnosti Bliskog istoka i pronalaska postkonfliktnog rješenja”.
Istovremeno, vlasti Katara, i njihovi saveznici jasno su dali do znanja da se ne plaše eventualnih negativnih reakcija SAD-a spram stvaranja novog regionalnog ustrojstva koje je u fazi nastajanja, u čijem dizajnu Katar takođe aktivno sudjeluje, a koje analitičari popularno nazivaju “Novom Bliskoistočnom antantom”. Najviši dužnosnici Katara kontinuirano upozoravaju da u slučaju da se SAD odluči suprotstaviti novom poretku na Bliskom istoku i eventualno pokuša spriječiti njegovo nastajanje koje planiraju učiniti prominentnim, da bi u tom slučaju Doha naredila momentalno zatvaranje ogromne američke zrakoplovne baze u Al-Udeidu u Qataru. Osim toga, Katar bi odustao od posredovanja kod vlasti u Teheranu kao medijator oko uticaja radikalnih grupa nad kojim Teheran ima uticaj, a koje bi mogle predstavljati opasnost za sigurnost postrojenja američke pete flote stacionirane u Bahrejnu. Osim toga, ovisnost američke obavještajne zajednice o ekspertizi obavještajaca turske centralne obavještajne službe MIT (Milli Istihbarat Teškilati) kada su u pitanju tajne američke operacije u zemljama Srednje Azije, koje pružaju podršku secesionističkim pokretima muslimanskih zajednica, kako u Rusiji tako i u Kini, razlozi su zbog kojeg Amerika oštro ne reagira zbog turskog defacto napuštanja NATO-a, iako je ona još uvijek formalna članica ovog odbrambenog saveza.
Na bazi iste logike može se očekivati da se SAD neće suprotstaviti formiranju novog bliskoistočnog poretka u kojoj Iran, očigledno je, ima najznačajniju regionalnu ulogu. Očigledno je da je Trampova administracija svjesna svojih ograničenja u regionu šireg Bliskog istoka gdje je izgubila nekadašnji odlučujući uticaj.
Amerika ostaje opredijeljena u svojim nastojanjima sprječavanja konsolidacije uticaja Kine i Rusije na širem području Bliskog istoka, želeći pritom spriječiti prodor Novog puta svile na Bliski istok. Najviši američki zvaničnici, posebno savjetnik za nacionalnu sigurnost John Bolton i državni sekretar Mike Pompeo, uporno ponavljaju da neće praviti bilo kakve kompromise sa Narodnom republikom Kinom, niti će tolerirati uspon i uspostavu dominantne uloge Kine bilo gdje drugdje u svijetu. Obzirom da je početkom 2019. godine američki uticaj na Bliskom istoku gotovo iščezao, bez obzira na prisustvo američkih trupa u Siriji, Iraku i Jordanu, te unatoč specijalnim vezama sa Saudijskom Arabijom, primarni fokus američke administracije je usmjeren ka slabljenju arterija koje povezuju Rusiju i Kinu po liniji sjever-jug i istok-zapad sa širim Bliskom istokom, udarajući na najslabiju kariku koja ih povezuje, a to je Azerbejdžan.
Washington je uvjeren da jačim pritiskom na Baku može vlasti Azerbejdžana prisiliti da prekinu vitalne transportne arterije koje idu preko Azerbejdžana i povezuju koridore Rusiju i Kinu, na štetu realizacije Novog puta svile i zemalja koje ga podržavaju. Ali, ako se odluči na ovakav potez u tom slučaju to bi moglo još više osnažiti napore Irana i Turske da pribjegnu ozbiljnijim antiameričkim strategijama na području šireg Bliskog istoka ali i izvan njega, čime bi ove zemlje još više osnažile novu “Bliskoistočnu antantu”.
Štaviše, logika Washingtona zaboravlja na realnost da bi, čak ako bi Azerbejdžan podlegao pritiscima i pristao na američke zahtjeve, Baku bio automatski izoliran u regionu a pristup njegovih roba namijenjenim izvozu u zemlje regiona bio blokiran.
(TBT)