Piše: Soumaya Ghannoushi, thebosniatimes.ba
Rat je upravo završio. Širom većeg dijela muslimanskog svijeta, porodice su se okupljale oko stolova, djeca su nosila novu odjeću, a domovi su odjekivali smijehom i slavljem.
Dok su zajednice drugdje obilježavale ovaj događaj radošću i zajedništvom, Gaza je prošla kroz još jednu sezonu tuge, raseljavanja i smrti.
Slike koje su se pojavile iz Gaze tokom Kurban-bajrama nisu bile izolirane tragedije. One su bile uvid u stvarnost koja se nastavlja svaki dan iza praktične fikcije da je rat nekako završio.
Jedna slika prikazuje majku, Hidayah, kako vodi svoje kćeri u kupovinu odjeće za Ramazan. Djevojčice su ušle u prodavnicu dok je ona ostala vani. Nekoliko trenutaka kasnije, dogodio se izraelski napad. U panici su potrčale nazad samo da bi pronašle majku kako leži mrtva na ulici, natopljena krvlju.
Drugi snimak je trajao samo nekoliko sekundi. Usred ruševina zgrade uništene izraelskim zračnim napadom, muškarac je u rukama držao tijelo male djevojčice. Njeno tijelo je bilo rasparčano, ugljenisano i obliveno krvlju. Dok ju je podizao iz ruševina, vikao je: “Ovo je prvi dan Bajrama!”
Treća slika prikazuje šatore koji gore u mraku noći Bajrama. Čak ni improvizirana skloništa raseljenih nisu pošteđena. Više nije dovoljno što su Palestinci protjerani iz svojih domova; čak su i komadići platna pod kojima traže utočište postali mete.
Beznačajno primirje
Ove scene nisu bile anomalije. Prema Ujedinjenim nacijama i humanitarnim organizacijama, više od 26 Palestinaca, uglavnom žena i djece, ubijeno je samo tokom prvih dana Bajrama.
Prvog dana Kurban-bajrama, izraelski napad u centru Gaze navodno je ubio najmanje 10 ljudi, uključujući četiri djevojčice, jednog dječaka i tri žene.
Za žrtve, debata o tome da li postoji prekid vatre je besmislena. Oni su mrtvi u svakom slučaju.
To je velika obmana u srži trenutnog diskursa o Gazi.
Ujedinjeni narodi izvještavaju da su izraelske snage ubile oko 1000 Palestinaca od proglašenja primirja u oktobru, čime je ukupan broj poginulih od oktobra 2023. porastao na skoro 73.000. Hiljade drugih se vode kao nestale i pretpostavlja se da su mrtve pod ruševinama.
Stvarnost je surova. Palestinci su se uglavnom pridržavali primirja. Izrael nije. Ipak, zapadne vlade, medijske organizacije i politički establišmenti nastavljaju govoriti kao da primirje postoji.
Nova definicija izgleda da je da Izrael može nastaviti izvoditi zračne napade, pucati na civile, rušiti kuće i ubijati Palestince gotovo svakodnevno, a svijet će i dalje opisivati situaciju kao prekid vatre. Međutim, u trenutku kada iz Gaze bude ispaljen i jedan metak, naslovi se pune optužbama za kršenja i eskalaciju.
Ova fikcija služi očiglednoj svrsi. To uklanja Gazu s naslovnica, smanjuje javni nadzor i omogućava Izraelu da nastavi napad dok se politički lideri predstavljaju kao mirotvorci.
Nijedna ličnost ne utjelovljuje ovu obmanu jasnije od Tonyja Blaira.
Govoreći nedavno o Gazi, bivši britanski premijer je izjavio: “Sastavili smo plan kojim je okončan rat.” Za koga je rat okončan? Za Hidayah, ubijenu dok je kupovala odjeću za Bajram svojim kćerima? Za djevojčicu iznesenu iz ruševina prvog dana Bajrama? Za porodice koje su žive spaljene u šatorima?
Upravljanje genocidom
Blair priznaje da se još uvijek “neke borbe vode”, što je izuzetno izbjegavajuća fraza. Ko se protiv koga bori? Ko izvodi svakodnevne zračne napade? Ko proširuje vojnu kontrolu nad Gazom? Ko ubija civile gotovo svaki dan? Blair to nikada ne kaže.
Prava funkcija takozvanog Odbora za mir nije zaustavljanje genocida, već upravljanje percepcijama istog dok on traje.
Umjesto toga, on govori o daljnjim pregovorima. Ne sa stranom koja krši primirje. Ne sa stranom koja vrši bombardiranja. Ne sa stranom koja otvoreno raspravlja o trajnoj okupaciji Gaze i uklanjanju njenog stanovništva. Pregovori se, još jednom, vode s Palestincima.
Počinilac nestaje iz priče. Žrtva trajno ostaje na optuženičkoj klupi.
To je prava funkcija takozvanog Odbora za mir. Ne zaustavljanje genocida, već upravljanje percepcijama dok on traje.
Njegova obećanja već se ruše. Priča o ulasku međunarodnih snaga u Gazu tiho je nestala. Sjajni planovi rekonstrukcije koje je promovirao Jared Kushner nisu se ostvarili. Financial Times je nedavno otkrio da fond Odbora za mir ne sadrži praktično ništa. Nula dolara.
Reuters je, u međuvremenu, izvijestio o planovima za zatvaranje misije koju predvode Amerikanci, a koja je navodno zadužena za praćenje primirja i olakšavanje isporuke pomoći. Da li će je Washington formalno zatvoriti gotovo je nebitno. U praksi, to je već malo više od ljušture.
Stvarnost na terenu govori sasvim drugačiju priču od one predstavljene na diplomatskim konferencijama.
Dok diplomate govore o miru, izraelski premijer Benjamin Netanyahu otvoreno se hvali proširenjem izraelske kontrole nad Gazom. Nedavno je izjavio da izraelske snage kontroliraju oko 60 posto Pojasa i da je njegov cilj povećati tu brojku na 70 posto.
Istovremeno, njegov ministar odbrane, Izrael Jisrael Katz, nastavlja promovirati ono što naziva “dobrovoljnom emigracijom” Palestinaca iz Gaze. Historija je puna okupacija koje su otkrile korisnost opisivanja prisilnog raseljavanja kao dobrovoljnog.
Ironiju je teško promašiti. Sam sporazum o prekidu vatre koji je Washington slavio obećao je ponovni razvoj u korist naroda Gaze. Pa ipak, izraelski lideri otvoreno raspravljaju o proširenju svoje kontrole nad teritorijom, a istovremeno podstiču odlazak njenog stanovništva.
A odgovor Odbora za mir?
Doslovno, bez komentara.
Reakcija zapadnih prijestolnica nije bila nimalo značajnija: pažljivo formulirane izjave o zabrinutosti, ritualna upozorenja, izrazi žaljenja i apeli na suzdržanost. Poznati vokabular vlada odlučnih da izgledaju uznemireno, a da ništa ne mijenjaju.
Arapske i muslimanske prijestolnice, u međuvremenu, ponudile su malo više od tišine.
Posljedice su potpuno predvidljive. Nekažnjivost rađa eskalaciju. Odsustvo posljedica rađa aroganciju. Nakon skoro tri godine suočavanja s nikakvom značajnom cijenom za svoje postupke, Izrael je postajao sve agresivniji, ratoborniji i otvorenije odbacuje međunarodno pravo.
Zato Gaza ostaje problem.
Jer ono što se dogodi u Gazi nikada ne ostaje u Gazi. Metode usavršene tamo šire se i drugdje. Presedan uspostavljen tamo primjenjuje se i drugdje. Nekažnjivost koja je tamo data prenosi se i drugdje.
Beskrajna nekažnjivost
Pogledajte Liban. Čitavi gradovi svedeni na ruševine, masovno raseljavanje, novinari meta napada i medicinski objekti napadnuti. Sve je teže razlikovati slike iz južnog Libana od slika iz Khan Younisa.
Isti obrasci se ponavljaju, isti se opravdanja navode, a slijedi ista međunarodna šutnja.
Ništa to ne ilustruje jasnije od ciljanja zdravstvenih radnika. U Gazi je, prema izvještajima, ubijeno više od 1.700 medicinskih radnika, što predstavlja otprilike 80 smrtnih slučajeva zdravstvenih radnika na 100.000 ljudi.
Poređenja radi, procjene iz Ukrajine sugeriraju da je tokom rata tamo ubijeno između 280 i 450 zdravstvenih radnika, što je jednako manje od jedne smrti na 100.000 stanovnika.
Uništenje zdravstvenog sektora Gaze stoga je dostiglo razmjere koje su praktično bez presedana u modernom ratovanju.
Isti obrazac sada je vidljiv u Libanu. Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, napadi na zdravstvene ustanove i medicinsko osoblje ubili su i desetine zdravstvenih radnika tamo.
Poruka je nepogrešiva: svijet koji je tolerisao napade na bolnice, kola hitne pomoći i medicinsko osoblje u Gazi ne bi trebao biti iznenađen kada se te prakse prošire izvan Gaze.
Niti bi iko trebao zamišljati da izraelske ambicije prestaju na Gazi, Libanu ili čak Iranu.
Ovaj režim, podržan od strane umjetne inteligencije, opremljen od strane Amerike i diplomatski zaštićen, pokazao je malo vidljivih ograničenja svoje agresije. Ista logika koja je opustošila Gazu kasnije je primijenjena u Libanu. Isti argumenti koji su korišteni za opravdanje napada u Libanu potom su korišteni protiv Sirije i Irana.
Svaka eskalacija se predstavlja kao izuzetna.
Svaki rat se opisuje kao neophodan.
Svaka nova meta se prikazuje kao egzistencijalna prijetnja. Pa ipak, lista neprijatelja nastavlja da raste.
Najnovija ilustracija dolazi od Jonathana Pollarda, bivšeg američkog obavještajnog analitičara zatvorenog zbog špijunaže u ime Izraela, koji je nedavno sugerirao da se sukob s Iranom treba posmatrati samo kao uvod u buduće sukobe s Turskom i Egiptom.
Ironija je izvanredna.
Turska i Egipat nisu zemlje u ratu s Izraelom. Obje održavaju službene odnose s njim. Oni su, uz Katar, bili glavni posrednici u pregovorima o prekidu vatre u Gazi. Pa ipak, čak se i to čini nedovoljnom zaštitom od toga da se o njima raspravlja kao o budućim metama.
Gaza je problem
Da li Pollard govori u ime izraelske vlade u konačnici nije bitno. Važno je da se takve ideje sve više otvoreno iznose u izraelskom političkom i strateškom diskursu.
Gaza nije samo humanitarna katastrofa. To je mjesto gdje su uklonjena sva ograničenja.
One otkrivaju način razmišljanja oblikovan nekažnjivošću: uvjerenje da se vojna sila može neograničeno primjenjivati protiv sve većeg broja protivnika bez značajnih posljedica.
Jer Gaza nije samo humanitarna katastrofa. To je mjesto gdje su uklonjena sva ograničenja.
Uništavanje čitavih naselja, ciljanje bolnica, ubijanje medicinskih radnika, raseljavanje civila, normalizacija kolektivnog kažnjavanja i otvorena diskusija o transferu stanovništva, sve je to testirano tamo pred očima cijelog svijeta.
Pouka koju je Izrael, čini se, izvukao nije da će takve akcije izazvati posljedice. Pouka je bila da neće.
Zato svaka diskusija o Libanu na kraju vodi natrag u Gazu.
Svaka debata o regionalnoj eskalaciji vodi natrag u Gazu. Svaki razgovor o međunarodnom pravu, odgovornosti i budućnosti Bliskog istoka vodi natrag u Gazu.
Jer Gaza nije samo jedan od mnogih problema.
Gaza je problem!
(TBT, MEE)
