Piše: Gideon Levy, thebosniatimes.ba
Pokojni senator Lindsey Graham u Izraelu je opisan kao „naš najveći prijatelj“. Ovaj pokojnik je heroj u Izraelu koji je ostao gotovo bez prijatelja. Na svjetskom prvenstvu u nogometu mnogi Izraelci navijaju za stranu koja manje mrzi Izrael. Svi koji nas vole su naši prijatelji. Ovaj pristup je pogrešan i neiskren. Prijatelji Izraela nisu uvjek dobri momci, niti su njegovi kritičari uvijek loši. Često važi upravo suprotno.
Uzmimo za primjer senatora Grahama. Od samog početka svoje karijere zalagao se za bezuvjetnu i neograničenu podršku Izraelu. Teško je reći gdje je počela ta slijepa podrška, da li tokom studija prava na Univerzitetu Južne Karoline sedamdesetih godina, tokom službe u Ratnoj avijaciji SAD-a osamdesetih ili u prvim godinama rada u Kongresu devedesetih. Kao čvrsti zagovornik upotrebe vojne sile, Izrael se u potpunosti slagao sa njegovim pogledom na svijet. Ali tada je to ipak bio drugačiji, bolji Izrael.
Izrael se od tada promjenio, ali Grahamovo prijateljstvo nije. Ostao nam je slijepo odan. U maju 2024. dovoljno jasno je predložio da se na Pojas Gaze baci nuklearna bomba, a u svakom slučaju je podržavao potpuno uništavanje Gaze i do kraja je bezuvjetno podržavao izraelsko ludilo. Bio je otvoreni zagovornik naših ratnih zločina. Kada tako visoko rangirani senator poziva drugu državu na zločine protiv čovječnosti to nije prijateljstvo već saučesništvo. Njegova oduševljena podrška Izraelu osamdesetih i devedesetih godina može biti donekle razumljiva, ali njegovo kasnije divljenje svakako je neprihvatljivo. Pa ipak, novinar Barack Ravid se poslije njegove smrti sa suzama u očima prisjećao kako je često razgovarao sa Grahamom tokom posljednje dvije godine – teško da postoji novinar sa kojim je Graham razgovarao skoro svakog dana – i da senator nije volio samo Izrael već i „izraelstvo“.
Kakvo je to „izraelstvo“ koje je senator toliko volio? Ravid kaže da je volio smisao za humor i neformalnost Izraelaca i da se tokom svojih brojnih posjeta zemlji osjećao veoma prijatno. To je laskavo i ugodno. Ali šta je sa „izraelstvom“ koje gotovo bez izuzetka podržava genocid u Gazi? Koje svim srcem vjeruje u jevrejsku nadmoć između rijeke i mora? Koje uopće ne zanima šta se svakodnevno čini u njegovo ime, na samo pola sata vožnje od izraelskih gradova i sela?
Graham i njemu slični zanemaruju to „izraelstvo“, koje je posljednjih godina definiralo Izrael mnogo više nego bilo kakav smisao za humor ili neformalno ponašanje. Ili mu se možda i to dopadalo? Možda je upravo to surovo „izraelstvo“ činilo da se u Izraelu osjeća tako prijatno? Džin-tonik sa starim drugarima iz vojske i vlade po povratku sa polja smrti.
Politički i vrijednosni izbori preostalih prijatelja Izraela neka ostanu njima. Nama ostaju naši izvrnuti izbori koji su dovoljno nepodnošljivi. Posljednjih godina, gotovo svako koga smo smatrali prijateljem bio je rasista, fundamentalista, populista i protivnik demokratije, ili neko ko mrzi muslimane. Ponekad su to bili čak i antisemiti. Od Orbana, preko Bolsonara, do Vildersa i Le Pen – recite mi kakvi su to naši prijatelji.
Umjesto da pjevamo hvalospjeve tim odbojnim ljudima, trebalo je da makar težimo tome da steknemo drugačije prijatelje. Da sanjamo o tome da, na primjer, Zorhan Mamdani postane prijatelj Izraela. On je čovjek od principa i morala i mogao bi da bude prijatelj jednog drugačijeg Izraela. On predstavlja budućnost, a Graham prošlost. Mogli bismo da se nadamo da će Roger Waters ponovo zavoljeti Izrael, kao i Barni Sanders i Jeremi Corbyn. Niko od njih nije rođen kao antisemita ili mrzitelj Izraela. Svi bi oni stali uz jedan drugačiji Izrael, kada bi se takav pojavio.
Senator Graham nije bio prijatelj Izraela. On je bio prijatelj ratnog zločinca.
(TBT, Haaretz)
