Piše: Amina Shareef, thebosniatimes.ba
Porodica sjeda za večeru: majka, otac, sin tinejdžer i kćerka. Razgovaraju na arapskom jeziku. Zvono na vratima zvoni.
“Ja sam samo običan građanin. Tu sam da pomognem”, kaže plavooki muškarac na vratima.
Trenutak kasnije, uz prijetnju oružjem, nasilno ulazi u kuću. Suočivši se s porodicom, naređuje sinu tinejdžeru – koji je učestvovao u grupnom silovanju četrnaestogodišnje djevojčice – da pozove svojih pet saučesnika. Kada stignu, muškarac ih sve pogubljuje, zajedno s ostatkom porodice.
Ovo je scena iz filma ‘Citizen Vigilante’ (2026), najnovijeg ostvarenja njemačkog reditelja Uwea Bolla. Priča prati bivšeg američkog vojnika koji u Hrvatskoj postaje stanodavac i kreće u osvetnički pohod, braneći bijele evropske žene i djevojčice od migranata prikazanih kao seksualni predatori, te od nesposobne države prikazane kao blage prema seksualnom nasilju.
Dok su mnogi odbacili film zbog lošeg filmskog kvaliteta, drugi su se fokusirali na njegovu političku poruku. Mehdi Hasan iz organizacije Zeteo opisao ga je kao “90 minuta besramne političke propagande krajnje desnice”. Muslimansko vijeće Velike Britanije (Muslim Council of Britain) navelo je da je film “prepun islamofobnih stereotipa”.
Međutim, značaj ovog filma nadilazi pitanja umjetničke vrijednosti ili rasne ideologije. Kako je upozorio Abdallah Saif iz organizacije Muslim Engagement and Development, ‘Citizen Vigilante’ nosi rizik legitimizacije nasilja nad rasno stigmatiziranim zajednicama.
Ne bismo smjeli potcijeniti moć filma da ne samo odražava političko nasilje, već i da ga uvježbava: da poučava publiku o tome ko zaslužuje zaštitu, ko predstavlja prijetnju i ko ima pravo ubijati u ime pravde.
Femonacionalizam
Tvrdnja da muslimani i muškarci migranti predstavljaju posebnu seksualnu prijetnju bijelim Evropljankama postala je uobičajena mantra u politici krajnje desnice.
Širom Evrope i Sjeverne Amerike, krajnja desnica sve više instrumentalizira seksualno nasilje kako bi unaprijedila svoje antiimigracijske i antimuslimanske agende. Zapravo, femonacionalizam – prisvajanje feminističke retorike u službi nacionalističke i antiimigracijske politike – postao je sastavni dio političke kulture krajnje desnice.
Grupe i pojedinci upozoravaju na „islamsko silovanje Evrope”, izvikuju parole o „silovateljima-izbjeglicama” (eng. ‘rapefugees’) i šire slike na kojima bradati muškarci progone bijele žene.
Seksualno nasilje se ne prikazuje kao zločin koji se dešava u svim društvima, već kao proizvod navodno zaostalih kultura za koje se smatra da još nisu napredovale do doba rodne ravnopravnosti. Silovanje se počinje doživljavati kao kulturološki specifičan fenomen – karakteristika muslimanskih ili migrantskih zajednica. Na taj način, figura migranta biva rasizirana kroz jezik seksualne prijetnje.
Upravo zato takvi narativi često izbjegavaju optužbe za rasizam. Umjesto pozivanja na biološku nadmoć, krajnja desnica se fokusira na „sigurnost žena”, što im omogućava da svoje politike predstave kao moralnu nužnost.
Međutim, takve ideje imaju mnogo dužu historiju. One odražavaju imperijalni feminizam, koji je mobilizirao takozvano oslobođenje žena kako bi opravdao vojnu intervenciju i kolonijalnu dominaciju. Slične ideje mogu se pronaći u prikazima „Istoka” iz devetnaestog stoljeća, gdje su muslimanski muškarci prikazivani kao seksualno opasni predatori koji prijete bijelim ženama.
Strahovi od „žute opasnosti” i „crne opasnosti” na sličan su način prikazivali Azijate i crnce kao hiperseksualne prijetnje bijeloj ženstvenosti, a time i samom rasnom poretku.
Slični narativi danas kruže i drugdje. U Indiji, hinduistički nacionalisti šire teoriju zavjere o „ljubavnom džihadu”, prema kojoj muslimani sistematski zavode hinduistkinje u sklopu plana da ih preobrate, islamiziraju i time dovedu do genocida nad hindusima.
Za zaustavljanje propadanja Ujedinjenog Kraljevstva: snažnije se oslonite na multikulturalizam
„Ubij svog silovatelja”
Ovi narativi čine više od pukog rasnog označavanja muslimana i migranata; oni pružaju opravdanje za smrtonosno nasilje.
Seksualno nasilje obojeno rasnim konotacijama pruža savršenu metaforu za ponovno isticanje tvrdnji krajnje desnice o „velikoj zamjeni” stanovništva. Nacije se odavno simbolički poistovjećuju sa ženskim rodom. U tom kontekstu, silovanje bjelkinja poprima značenje koje nadilazi pojedinačni zločin: ono postaje dokaz invazije na Evropu od strane ljudi smeđe i crne puti te nekršćana.
Više od same invazije, silovanje podrazumijeva osvajanje. Budući da se žene često doživljavaju kao simboli doma, porodice i očuvanja kulture, silovanje bjelkinja poprima značenje prodora u samo srce nacije.
Štaviše, noseći sa sobom konotacije nemorala i nečistoće, silovanje prenosi prijetnju rasnog miješanja, kulturnog razvodnjavanja, a time i gubitka kulturnog kontinuiteta. Kao krajnji izraz potčinjenosti žena, silovanje budi osjećaj gubitka onih kulturnih tekovina koje su omogućile rađanje ženske slobode i emancipacije – civilizacije, demokratije i feminizma. Time ono služi kao potvrda navodne islamizacije Evrope i „genocida nad bijelcima”.
Posljedično, nasilje se počinje doimati moralno opravdanim i nužnim. Meta se pritom širi izvan samog počinioca i obuhvata čitave rasizirane populacije koje se percipiraju kao kolektivna prijetnja. Na taj način, diskurs o silovanju postaje poticaj na kolektivno kažnjavanje.
Nasilje motivirano bjelačkom supremacijom više puta je provodilo ovu logiku u djelo. Počinilac masakra u džamijama u Christchurchu 2019. godine pozivao se na seksualno nasilje nad bjelkinjama kao dio ideološkog opravdanja za ubistvo 51 muslimanskog vjernika. Zastrašujući zahtjev iz njegovog manifesta – „Ubijte silovatelje, objesite njihove porodice” – izbrisao je razliku između navodnih počinilaca i cijele zajednice.
Ista logika opravdava i državno nasilje. Navodi o seksualnom nasilju počinjenom 7. oktobra 2023. godine postali su dio retorike kojom je izraelska vojna kampanja u Gazi predstavljena kao civilizacijska borba protiv barbarstva. Diskurs se proširio izvan pojedinačnih aktera kako bi opravdao razorno nasilje nad čitavom populacijom.
Historija pokazuje da takva politika nije nova. Na američkom Jugu, u periodu nakon Rekonstrukcije, optužbe za seksualno nedolično ponašanje crnaca redovno su služile kao izgovor za linč, nasilje rulje i rasni teror. Optužba za silovanje funkcionisala je kao dozvola za kolektivno kažnjavanje.
Pedagogija nasilja
Upravo taj širi politički kontekst čini film ‘Citizen Vigilante’ tako opasnim. Film ne reproducira samo rasističke ideje, već potpiruje političku logiku koja im ide u prilog.
On svijet neprestano strukturira oko tri figure: ugrožene bjelkinje, predatora – muslimana ili migranta – i slabe liberalne države nesposobne za pružanje zaštite. Scene žena izbodenih i pretučenih nožem i udarcima isprepletene su s vijestima o policijskim propustima i nesposobnosti pravosuđa, gradeći tako svijet u kojem su institucije paralizirane političkom korektnošću.
Protagonista, kojeg glumi Armie Hammer, dodatno naglašava ovu pouku putem direktnih obraćanja pratiocima na društvenim mrežama. On im govori da pate od „paralize sna”: da su prevareni od strane elita i slijepi za opasnost koja ih okružuje. „Možemo promijeniti historiju. Tu sam da vam pomognem da povratite tu kontrolu”, izjavljuje on.
Prelazak sa obraćanja fiktivnim pratiocima na obraćanje samim gledaocima suptilan je, ali važan. Od publike se traži da sebe shvati kao dio političke zajednice koju ne definiše samo državljanstvo, već i spremnost na djelovanje izvan zakona.
Film zatim prikazuje šta takvo djelovanje podrazumijeva. Protagonista napada mlade migrante, pogubljuje seksualne prestupnike, ubija čitave porodice i likvidira policajce koji ga pokušavaju zaustaviti. Ipak, ti postupci nisu predstavljeni kao zločini. Uz trijumfalnu muziku i afirmativne komentare na društvenim mrežama, uzimanje pravde u svoje ruke preobražava se u hrabrost, a ubistvo u moralnu odgovornost. Nasilje postaje građanska vrlina.
Vizuelni jezik filma dodatno pojačava ovu poruku. Kamera se zadržava na pogubljenjima, krvavim tijelima i prizorima odmazde, uz estetiku koja pruža zadovoljstvo, a ne užas. Nasilje nije samo prikazano; ono je predstavljeno kao nešto što donosi zadovoljstvo.
U tom smislu, ‘Citizen Vigilante’ funkcionira kao oblik političke pedagogije. Gledaocima ne nudi samo priču, već i lekciju o tome kako tumačiti svijet. Poenta nije u tome da filmovi mehanički stvaraju nasilne pojedince. Umjesto toga, oni mogu oblikovati navike opažanja i prosuđivanja zbog kojih nasilje djeluje legitimno, nužno, pa čak i ugodno.
Upravo zato opasnost koju predstavlja ‘Citizen Vigilante’ ne leži toliko u njegovim umjetničkim nedostacima koliko u političkoj pouci koju nosi. Svakako, scenario i gluma su osrednji, ali film nudi i nešto mnogo značajnije: praktičan prikaz rasne logike u kojoj odbrana žena, nacije i civilizacije kulminira moralnim opravdavanjem ubistva.
To je podsjetnik da film ne odražava samo političku kulturu. On može doprinijeti i njenom stvaranju.
(TBT, TNA)
