Posljednjih godina primjetan je pomak u odnosima između Izraela i sunitskog arapskog svijeta: obim zajedničkih interesa između njih se proširio i uspješno sarađuju na nizu strateški važnih pitanja kao što su sigurnost, energija i dijeljenje prirodnih resursa. Iako se većina tih napora odvija iza kulisa, neki se događaju i u javnosti. Prije samo deset godina bilo je nezamislivo da šef generalnog štaba Izraelskih odbrambenih snaga daje ekskluzivni intervju saudijskim medijima, kao što je učinio general-pukovnik Gadi Eizenkot u novembru prošle godine, potvrdivši tako spremnost Izraela da “razmijeni informacije s umjerenim arapskim nacijama, uključujući i tajne službe” i napominjući da u određenim pitanjima “vlada potpuni dogovor između nas i Saudijske Arabije.”
No, da bismo shvatili priliku koja se sada nalazi pred Izraelom i sunitskim arapskim svijetom, moramo prvo ispitati njihov odnos u širem historijskom kontekstu izraelsko-arapskih odnosa, u trenutnom stanju izraelsko-palestinskog sukoba, i u svjetlu nedavnih političkih promjena na Bliskom istoku kao cjelini.
PALESTINSKO PITANJE U ARAPSKO-IZRAELSKIM ODNOSIMA
Do osnivanja Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) šezdesetih godina prošlog stoljeća, palestinska nastojanja za samoodređenjem bila su samo jedan sloj u širem sukobu između Izraela i arapskih zemalja. Sunitski arapski svijet jednostavno je odbio prihvatiti uspostavu židovske države, što je vidljivo iz njihovog izrazitog otpora UN-ovom planu 1947. koji je podrazumijevao podjelu britanske vlasti nad Palestinom u židovske i arapske države.
Čak i nakon što je Izrael objavio svoju državnost 1948. godine i porazio arapske zemlje u svom ratu za nezavisnost, i dalje se smatrao stranim i privremenim uljezom koji je trebao biti izbačen. Palestinsko pitanje bilo je glavno oružje arapskog svijeta protiv Izraela. Oprezno su iskazivali svoju predanost ovom problemu dok su povećavali njihove potencijalne koristi od situacije. Osim što je služilo kao sredstvo za slabljenje Izraela, pokretanje palestinskog pitanja omogućilo je arapskim režimima da spriječe domaće kritike i nemire i uspostave panarapski konsenzus protiv onoga što su vidjeli kao vanjskog cionističkog neprijatelja koji prijeti arapskom ummetu. To je pomoglo stvaranju jedinstva u arapskom svijetu, gdje su ih brojne proturječnosti među konstitutivnim identitetima (vjerskim, etničkim, plemenskim itd.) sprečavale da se okupljaju oko bilo kojeg pitanja.
Predanost arapskih zemalja palestinskom pitanju bila je najjasnija kada je riječ o arapskim interesima, ali ne nužno i palestinskim. Uzmite npr. reakciju arapskih država na val izbjeglica nakon Arapsko-izraelskog rata 1948, kada je više od 700.000 Palestinaca pobjeglo iz zemlje – neki na Zapadnu obalu i u Pojas Gaze, a ostali u okolne sunitske arapske zemlje. Potonjim je često bio zabranjen ulazak i mogućnost integracije. Umjesto toga, arapske su zemlje insistirale da se izbjeglice vrate na teritorij Izraela. Iako je ova politika ozbiljno oštetila Palestince koji su držani u izbjegličkim kampovima, često u teškim uvjetima, poslužila je dvostrukim interesima arapskih zemalja: ako se “povratak” provede, cionistički će projekt biti demografski uništen, ali do tada, i sve dok su izbjeglice na arapskom teritoriju, zemlje u kojima su se nalazili kampovi dobijale su ekonomsku pomoć i naknadu.
Dokaz ovog programa vidljiv je u promjenjivoj ulozi koju je preuzela Agencija za brigu i pomoć palestinskim izbjeglicama na Bliskom istoku (UNRWA), čiji je izvorni cilj bio pružati privremenu pomoć, do kraja 1950, da izbjeglice mogu početi svoj život drugdje na Bliskom Istoku. Pod pritiskom arapskih država, koje su odbile smjestiti izbjeglice na njihovom teritoriju, a zahtijevajući više pomoći da ih zadrže, UNRWA je postala ogroman birokratski mehanizam koji je održao problem spreman za rješavanje. Čak se i danas, zbog političkih razloga, održava humanitarna situacija potomaka izbjeglica (koji ne odgovaraju izvornoj definiciji izbjeglice po UN-u).
Drugi primjer dvostrukih kriterija je arapsko zlostavljanje Palestinaca unutar vlastitih granica. Pošto se smatraju građanima drugog reda, Palestinci se suočavaju s preprekama pri dobijanju radnih dozvola, često im se odbija stjecanje državljanstva i susreću se s rutinskom diskriminacijom. Posljednjih godina snažno se kritizira činjenica da arapski svijet zanemaruje prava palestinskog naroda u njegovim zemljama, te pazi da se bavi samo pitanjima koja se mogu iskoristiti za osudu Izraela.
Arapske zemlje također koriste palestinsko pitanje kako bi zanemarile odgovornost za rješavanje sukoba. Egipat je, naprimjer, bio prvi koji je službeno priznao Izrael i potpisao s njim mirovni sporazum 1979. godine. Kairo je pokazao svoju predanost i odgovornost prema palestinskom pitanju insistirajući na tome da sporazum iz Camp Davida, koji je prethodio egipatsko-izraelskom mirovnom dogovoru, uključi tačku koja se odnosi na buduću palestinsku autonomiju na Zapadnoj obali i u Gazi. Kairo se, međutim, potpuno oslobodio svake odgovornosti za Gazu i to kada je ona još uvijek bila pod njegovom kontrolom, prije nego što ju je Izrael zauzeo tokom Šestodnevnog rata 1967. godine. Kroz ove akcije Egipat je pokazao kako je njegova predanost palestinskom pitanju izvjesna samo pod uvjetom da Izrael snosi stvarni teret njegovog rješavanja.
Jordan je odbio sve zahtjeve za pomoć Palestini, kada je ona 1988. predala svoj zahtjev za suverenitet na Zapadnoj obali. U ime priznavanja palestinskog prava na borbu za nezavisnost, kralj je najavio da je prekinuo sve administrativne i sudske veze sa Zapadnom obalom (osim čuvanja svetih islamskih mjesta u Jerusalemu). Dakle, odgovornost za rješavanje ovog pitanja bila je izravno postavljena pred vrata Izraela, na način da je izraelsko-palestinski sukob prvi put definiran kao bilateralno pitanje. Tri godine kasnije, na Madridskoj mirovnoj konferenciji, konačni, ali neuspješni pokušaj je učinjen kako bi se raspravljalo o izraelsko-palestinskom sukobu u sklopu multilateralnog okvira, prije nego što se pristupilo bilateralnim razgovorima između Izraela i Palestinske oslobodilačke organizacije.
Abdullah bin Abdulaziz al Saud, tadašnji krunski princ Saudijske Arabije, a od 2005. do 2015. kralj, počeo je ponovo 2002. razmatrati ideju regionalnog okvira za mir. Njegov tajming nije bio slučajan. U mjesecima nakon 11. septembra otkriveno je da su 15 od 19 terorista koji su sudjelovali u napadima bili saudijski državljani. Riyadh se našao pod američkim nadzorom i hitno je trebao uništiti svoj imidž “izvoznika terora” kako bi zadržao strateški savez sa SAD-om, što je bilo ključno za njegovu sigurnost. U isto vrijeme, pokrenute su demonstracije širom arapskog svijeta, uzdrmavši regionalnu stabilnost i energetsko tržište, što je temelj saudijske ekonomije i stabilnosti režima. Promoviranje mira i smirivanje regije, iako samo zarad ugleda, postalo je saudijski interes; tako se i rodila Arapska mirovna inicijativa (API).
Inicijativa je bila politički prijedlog za okončanje arapsko-izraelskog sukoba. Pred Izrael je postavila niz zahtjeva: povući se na granice koje su postojale bile prije Šestodnevnog rata; potpuno se povući s Golanske visoravni, Pojasa Gaze, Judeje i Samarije, uključujući istočni Jeruzalem; pronaći pravedno i dogovoreno rješenje problema s izbjeglicama; pristanak na uspostavu nezavisne, suverene palestinske države na teritorijima iz kojih se Izrael povlači (osim Golanske visoravni), sa svojim glavnim gradom u Istočnom Jerusalemu. Da su ti uvjeti ispunjeni, arapske bi zemlje najavile kraj sukoba, potpisale sveobuhvatan mirovni sporazum i prvi put normalizirale svoje odnose s Izraelom radi sigurnosti, stabilnosti i prosperiteta za buduće generacije.
Međutim, navedeni zahtjevi bili su vrlo problematični za Izrael, koji je odbacio inicijativu. Iako su neki u Izraelu pozdravili otvoreni stav Arapa, Izrael je uvijek naglašavao da neće prihvatiti uvjete. Arapske zemlje, s druge strane, godinama su iznova ratificirale podršku inicijativi. To im je obezbijedilo međunarodni ugled i omogućilo da pokažu svoje opredjeljenje za Palestince, držeći distancu od stvarnog sukoba. Zato je, s izraelske tačke gledišta, Arapska mirovna inicijativa, iako s dosta potencijala, u konačnici pogrešna – da bi ona bila realno održiva, mora zahtijevati promjenu navedenih zahtjeva.
IZMIJENJENI PRIORITETI USRED NOVIH GEOPOLITIČKIH STVARNOSTI
Bliski Istok je doživio dramatičan okret – uspon ISIL-a, haos proizašao iz Libije bez ikakvog uređenja i građanske ratove u Iraku, Siriji i Jemenu. Arapske države, koje su osjetljivo područje, više ne mogu tvrditi da je palestinsko pitanje prioritet regije s obzirom na težinu novih izazova.
Saudijska Arabija, na primjer, zauzeta je regionalnom borbom za moć protiv Irana, vođenjem posredničkog rata u Jemenu i sputavanjem destabilizirajućih nuklearnih težnji Teherana, te potragom za regionalnom hegemonijom. Egipat je zaglavio u oštrom i dugotrajnom ratu protiv ISIL-a na Sinaju i zabrinut je zbog širenja organizacije u Libiji do područja u blizini svoje granice. U Jordanu, primarni izazov vladajućeg hašemitskog režima je zadržati kontrolu Kraljevine održavajući je stabilnom. ISIL, iako oslabljen, zadržava prisutnost u regiji i uspostavlja ćelije „spavača“ u Jordanu. Kraljevina se također mora boriti s više od milion izbjeglica iz Sirije koje sada čine više od 15 posto stanovništva zemlje.
Arapi također vide palestinsko pitanje kao manje hitan problem. Godišnja anketa mladih ljudi u arapskom svijetu, koju je proveo ASDA'A Burson-Marsteller, pokazala je da ispitanici smatraju ISIL glavnom prijetnjom u regiji, kao i visoku nezaposlenost, dijelom zbog toga što ovo drugo doprinosi rastu ovog prvog. Druga velika prijetnja bila je neselefijski ekstremizam Muslimanskog bratstva, organizacije osnovane u Egiptu, koju prvenstveno sponzorira Turska. U međuvremenu, izraelsko-palestinski sukob našao se na osmom mjestu, u odnosu na sedmo gdje je bio u prošlogodišnjem anketiranju.
Ne samo da su arapske države manje zainteresirane za Palestince danas, nego su site i svoje nemogućnosti rješavanja vlastitih političkih sukoba. Od 2007, kada su se Fatah i Hamas nasilno sukobili oko toga kako vladati teritorijem, ovi politički suparnici nisu uspjeli popraviti svoj odnos. Njihov nedostatak napretka, osim sporazuma o podjeli moći koji su potpisali krajem prošle godine, frustrira zemlje koje olakšavaju pokušaj pomirenja, uglavnom Egipat i Saudijsku Arabiju. Čak i prošlogodišnji sporazum ostaje pod sumnjom. Mnogi zvaničnici sunitskih arapskih država skeptični su u vezi s njegovom održivošću.
Većina arapskih država općenito smatra da je Hamas radikalan, a njegovi stavovi suviše ekstremni. U prvoj sedmici maja 2017, samo nekoliko dana nakon njegove objave, egipatski, jordanski i saudijski mediji reagirali su arogantno na novu povelju Hamasa, u kojoj je nanovo potvrdio vojna načela svoje organizacije. Zapravo, ismijavali su i oštro kritizirali dokument zbog neodređenog i proturječnog jezika i rugali se Hamasu zbog nerealnog odbijanja da prizna Izraelovo pravo postojanja.
Fatah, posebno njegov vođa Mahmoud Abbas, također je nepopularan među sunitskim arapskim državama, od kojih su neke izrazile otvorenu i aktivnu podršku svojim protivnicima u PLO-u. Egipat, Jordan, Saudijska Arabija i UAE pokušali su 2016. godine promovirati pomirenje između Abbasa i Muhammeda Dahlana, bivšeg Fatahovog lidera kojeg je Abbas prognao 2011. godine. To je trebao biti prvi korak ka sveobuhvatnom regionalnom procesu pomirenja Fataha i Hamasa, a na kraju i postizanju dogovora s Izraelom. Ali Abbas je odbio sarađivati i sve više se angažirao u akcijama koje su išle protiv egipatskih interesa, te je potkopao i relativnu stabilnost Pojasa (kao što je smanjenje električne energije u Gazi sredinom 2017. godine kako bi se pritisnuo Hamas). Od tada su četiri zemlje (uglavnom Egipat) počele javno davati prednost Dahlanu nad Abbasom. I Egipat i vodstvo Hamasa Dahlan smatra jedinim izlazom koji može poslužiti kao most između njih, pa je stoga favorizirani nasljednik Abbasa.
Osim sve veće frustracije palestinskim vodstvom, arapske su države (zajedno s drugim donatorima) smanjile finansijsku pomoć za teritorij. Prema podacima palestinskog ministarstva finansija i budžeta za 2011, ukupna međunarodna pomoć Palestinskoj samoupravi iznosila je oko 1,2 milijarde dolara godišnje između 2007. i 2012. godine, ali ta se brojka smanjila na milijardu dolara u 2013. godini. Pomoć je 2015, kao i 2016. godine iznosila manje od 800 miliona dolara. Palestinska samouprava vjeruje da je 2017. dobila manje od 700 miliona dolara strane pomoći. Što se tiče doprinosa arapskog svijeta ukupnom iznosu strane pomoći Palestinskoj samoupravi, smanjio se s oko 39 posto godišnje u periodu od 2012. do 2016. na otprilike jednu četvrtinu 2017. godine.
Da razjasnimo, palestinsko pitanje možda je palo na listi prioriteta, ali ipak uživa poseban status u arapskom svijetu. To je jedino pitanje koje može predstavljati barem privid “arapskog jedinstva”. Posljednjih godina bilo je mnogo ključnih razlika među 22 člana Arapske lige. Kako bi sačuvali zajednički cilj, palestinsko pitanje zauzima respektabilnu poziciju u svim raspravama na sastancima Arapske lige.
OBNOVLJENI INTERES ZA REGIONALNU PUTANJU
U isto vrijeme kada je njihov interes za palestinsko pitanje opao, arapske su države shvatile da se njihovi strateški interesi sve više preklapaju s izraelskim. Najistaknutiji od tih zajedničkih interesa jeste područje sigurnosti. Izrael trenutno blisko sarađuje s Egiptom i Jordanom kako bi se zaštitio od fundamentalističkih skupina poput ISIL-a. Egipatski predsjednik Abdel Fatah el-Sisi 2013. godine se obratio izraelskoj vladi kako bi učvrstio svoje snage na Sinaju u borbi protiv ISIL-a, iako je to prekoračilo ograničenja demilitarizacije sadržana u vojnom aneksu Egipatsko-izraelskog mirovnog sporazuma. Još jedan značajan primjer partnerstva arapske regije s Izraelom je u strateškoj odluci Egipta iz 2016. da Saudijskoj Arabiji vrati ostrva Tiran i Sanafir. Ove dvije lokacije u Tiranskom tjesnacu izvorno su pripadale Saudijcima, ali su prenesene na Egipat 1950. godine. Njihovo vraćanje u Saudijsku Arabiju zahtijevalo je odobrenje Izraela. Godinama se Izrael protivio takvom potezu, ali je dao punu podršku 2016, nakon što su se Egipat i Saudijska Arabija, uz posredovanje SAD-a, obavezali da će čuvati slobodan pristup Izraela Crvenom moru kroz Tiranski tjesnac.
Više prilika čeka na ekonomskom planu. Sunitske države mogle bi ostvariti velike benefite preko dogovaranja energetskih ugovora i trgovinskih sporazuma s Izraelom, kao i preko povećanja stranih ulaganja u sve te zemlje. Godine 2016, na primjer, Izrael je s Jordanom potpisao ugovor o isporuci plina vrijedan 10 milijardi dolara, kojim će preko 15 godina isporučivati plin od 1,6 triliona kubnih metara iz priobalnih voda Mediterana. U novembru 2017. delegacija koja predstavlja izraelsko plinsko polje Tamar stigla je u Kairo kako bi razgovarala o mogućem uvozu plina u Egipat.
Drugo važno pitanje na kojem regija mora zajednički raditi jesu klimatske promjene. Isušivanje u Plodnom polumjesecu i širom afričkog kontinenta dovelo je do čestih suša i velikih nestašica vode. Egipat je duboko upleten u sukobe oko raspodjele vode iz Nila. Valja istaknuti da su se u Siriji nemiri Arapskog proljeća 2011. održavali usred nestašica vode. Izraelska ekspertiza u upravljanju vodama, pustinjskoj poljoprivredi i jačanju sigurnosti hrane mogla bi koristiti svim okolnim zemljama i doprinijeti regionalnoj stabilnosti. S obzirom na iskustvo u desalinizaciji, Izrael već isporučuje velike količine vode Jordanu, kao i Palestincima u Gazi, Judeji i Samariji. Prema članku 6. njihovog mirovnog sporazuma, Izrael i Jordan dužni su sarađivati u održavanju i razvoju izvora vode. Zbog teških nestašica vode u Kraljevini, izraelska vlada odlučila je 2014. povećati količinu koju osigurava za 50 posto; izgradit će se novi pogon za desalinizaciju sjeverno od Aqabe, namijenjen za opskrbu 80-100 miliona kubnih metara vode, podjednako podijeljenu između Izraela i Jordana. I na kraju, dvije zemlje također sarađuju na nizu poljoprivrednih projekata.
Kao rezultat toga, u očima arapskog svijeta Izrael se postepeno transformirao iz “problema” u pružaoca rješenja za mnoge krize u regiji. Prvi znaci da sunitske nacije ozbiljno mijenjaju svoj stav o Izraelu pojavili su se tokom Arapskog proljeća 2011. godine, kada se počelo pozivati na revitalizaciju regionalne inicijative za normalizaciju odnosa s Izraelom. Ubrzo potom, Izrael je kroz tajne kanale počeo ispitivati teren kako bi procijenio spremnost s arapske strane na razgovor o toj temi. Predložene su mjere izgradnje povjerenja, kao što su izraelski letovi preko Zaljeva i unapređenje ekonomskih odnosa. Tadašnji premijer Katara Hamad bin Jassim al-Thani 2013. je najavio sastanak specijalne delegacije Arapske lige i tadašnjeg američkog državnog sekretara Johna Kerryja. Umjesto zahtjeva da granice prije Šestodnevnog rata služe kao granice za bilo kakav budući sporazum, al-Thani je istaknuo da je moguće uključiti sličnu i međusobno dogovorenu “manju zamjenu zemlje”.
Prošle godine egipatska delegacija je napravila hrabar pokušaj da se Arapska mirovna inicijativa učini relevantnijom na samitu Arapske lige. Navela je da bi završna deklaracija samita trebala “obratiti pažnju na arapsku mirovnu inicijativu” umjesto “ponovno potvrđivanje Arapske mirovne inicijative”. Ova formulacija prepoznaje ograničenja trenutne inicijative i ukazuje na spremnost da se pređe na efikasniju diskusiju. Taj je prijedlog podržao egipatski ministar vanjskih poslova Sameh Shoukry i generalni sekretar Arapske lige Ahmed Abu el-Gheyt, koji je kazao: “Bliskoistočni mirovni proces je zaglavio” i tražio je “nove ideje za rješavanje krize u regiji”. Na kraju, ipak, palestinska delegacija se snažno suprotstavila ovoj promjeni u terminologiji. Kao što je El-Gheyt opisao, Palestinci su bili “izuzetno nepopustljivi”.
Još jedan pozitivan znak pojavio se nekih mjesec dana kasnije. Egipatski dnevni list Al-Masri Al-Yawm objavio je dužu raspravu između vlasnika novine, poduzetnika Salaha Diaba i egipatskog liječnika Yahye Noura Al-Dina Tarafa o tome treba li se Izrael pridružiti Arapskoj ligi ako se palestinski sukob jednog dana riješi. Onda je u maju 2017. Wall Street Journal objavio da je “neobjavljeni dokument podijeljen među nekoliko zaljevskih zemalja” iznio ponudu, na čelu sa Saudijskom Arabijom i UAE-om, za put ka normalizaciji u kojem bi Izrael pokazao svoju predanost rješavanju palestinskog sukoba zaustavljanjem gradnje u određenim područjima na Zapadnoj obali (izvan blokova naselja) i slabljenju trgovinskih restrikcija unutar pojasa Gaze. Ovo su samo neki primjeri nove energije arapskog svijeta u promoviranju regionalnog dijaloga i mogućeg približavanja s Izraelom.
GLAVNE PREPREKE JAVNOG PRIBLIŽAVANJA S IZRAELOM
Uprkos sve većoj spremnosti, zajedničkim interesima i mnogim primjerima privatne saradnje, racionalistički arapski režimi oprezni su da se u javnosti ne bi gledali kao prekomjerno zainteresirani za normalizaciju prije nego što se riješi izraelsko-palestinski sukob. Njihovi građani bi se uveliko i snažno suprotstavili takvom potezu i vidjeli to kao napuštanje i izdaju njihove palestinske braće. Čak su i Egipat i Jordan, koji imaju diplomatske odnose s Izraelom i sarađuju tiho, ali opsežno oko sigurnosnih i obavještajnih pitanja, oprezni da ne djeluju prekomjerno pomirljivo prema Izraelu. U tom duhu je kralj Jordana Abdullah istaknuo na otvaranju samita Arapske lige u martu 2017. kako u regiji neće postojati ni mir niti stabilnost bez pravednog i održivog dvodržavnog rješenja palestinskog pitanja.
Arapske države, koje se već suočavaju s brojnim unutrašnjim sigurnosnim i ekonomskim prijetnjama njihovoj stabilnosti, nisu spremne naljutiti svoje građane javnim poslovima s Izraelom. Štaviše, Iran, u svojoj potrazi za hegemonijom na Bliskom istoku, zasigurno će iskoristiti bilo koji znak približavanja s Izraelom kako bi dodatno zapalio palestinski sukob. Iran bi vjerovatno doveo u pitanje legitimitet sunitskih režima, optužio ih za napuštanje Palestinaca i za herezu zbog saradnje s Izraelom i SAD-om. Sunitske države, naročito Saudijska Arabija, ne mogu dopustiti da Iranu ili Turskoj daju bilo kakav prostor za prikupljanje političkih poena u regiji.
Zato se svaki razgovor o normalizaciji mora temeljiti na razumijevanju da, iako će Izrael uveliko imati koristi od obznanjivanja približavanja, arapski režimi neće, ili barem ne odmah. Ustvari, oni imaju mnogo više koristi od tajnog sarađivanja, što znači da bi im trebalo više motivacije za objavljivanje tih odnosa.
ŠTA SE MOŽE UČINITI?
Glavna zapreka normalizaciji je javno mnijenje u arapskom svijetu, koje “obavezuje” arapske režime da prije normalizacije riješe izraelsko-palestinski sukob. Ova prepreka mora biti prevladana ili rješavanjem sukoba ili uvjeravanjem arapskog svijeta da je vrijedno razdvojiti vještačku povezanost tih dvaju pitanja.
Zbog složenosti izraelsko-palestinskog sukoba, osjećaja slijepe ulice i prije svega velikih praznina u razumijevanju između dviju strana, iluzorno je vjerovati da je regionalna energija između Izraela i arapskih država dovoljna da okonča sukob. Štaviše, i gotovo paradoksalno, povezivanje normalizacije s rješenjem sukoba samo udaljava njegovo rješenje jer veći pritisak stvara Izraelu, a od Palestinaca (za koje normalizacija nije poticaj) uklanja osjećaj odgovornosti i čak ih potiče da budu tvrdoglaviji u svojoj poziciji, uz pretpostavku da je vrijeme na njihovoj strani. Zato Palestinci vrše toliki pritisak na arapske države da se ne okreću normalizaciji, zbog straha od gubitka značajne prednosti u pregovorima s Izraelom. Do sada težnja ka normalizaciji u rješavanju sukoba nije približila njegovo rješenje, već je opstruirala i druge poteze od kojih bi se okoristila cijela regija.
Naravno, ne bi se trebali zavaravati da normalizacija oslobađa Izrael od toga da se mora nositi s palestinskim pitanjem. Niti je moguće niti poželjno izbjeći ga, ali njegovo pozicioniranje kao bitne prepreke približavanju arapskom svijetu nije efikasno i čak, u kritičnom periodu kakav je sada, ugrožava interese racionalista na Bliskom istoku. Stoga je važno stati i “preračunati rutu”, uzimajući u obzir dva pitanja zasebno.
U skladu s tim, došlo je vrijeme da priznamo kako je tretiranje izraelsko-palestinskog sukoba kao prepreke normalizaciji samo vještačka tvorevina osmišljena da služi određenim strateškim interesima. Ali snaga interesa kritičnih masa može razbiti tu iluziju. Doista, trenutni geopolitički uvjeti stvorili su kritičnu masu novih i zajedničkih interesa između Izraela i arapskih zemalja, a sada postoji historijska prilika za promoviranje procesa normalizacije. Takva bi inicijativa bila složena, ali ako bi se mudro i pravedno pokrenula, koristila bi cijeloj regiji, uključujući Palestinu.
Danas, normalizacija s Izraelom sama po sebi služi autentičnim interesima u pragmatičnom arapskom svijetu. Lideri tih zemalja to shvataju, a to je dovelo do bližih veza skrivenih od očiju javnosti. Međutim, kako bi se maksimizirale sigurnosne, ekonomske i kulturne pogodnosti za sve stranke, bliski odnosi moraju postati javni. Arapski racionalisti će imati koristi od lojalnog saveznika koji može pružiti značajnu pomoć u kampanji protiv regionalnih prijetnji i doprinijeti njihovom međunarodnom ugledu, dok će Izrael konačno dobiti priznanje u inostranstvu i legitimitet kao integralni i konstruktivni dio Bliskog istoka. Osim toga, uspostavljanje bližih odnosa s arapskim državama u cjelini ojačat će bilateralne odnose Izraela s trenutnim partnerima iz mirovnog sporazuma, Egiptom i Jordanom, te ojačati svoj status u arapskom svijetu. Konačno, cijeli Bliski istok će se okoristiti većom regionalnom stabilnošću, jer se sigurnost poboljšava i ekonomija raste kroz povećanu trgovinu i strana ulaganja. Ekonomski prosperitet je sam po sebi faktor stabilizacije i stoga je još jedan razlog za veću saradnju arapskih racionalista i Izraela.
Jasno je da odbacivanje normalizacije ne znači i bliži kraj izraelsko-palestinskog sukoba. Ali postepeno približavanje Izraela i arapskog svijeta moglo bi pomoći Izraelu i Palestincima da grade međusobno povjerenje i pronađu područje zajedničkih interesa koji bi mogli dovesti do obnove iskrenih, ozbiljnih i efikasnijih pregovora. Svrha bližih veza s arapskim svijetom nije nametnuti mirovni sporazum Palestincima jer bi takav ugovor bio beskoristan. Cilj mora biti usmjeravanje nacionalne energije i resursa na uobičajene probleme, u kojima uključene strane pokazuju spremnost i iskren interes da ih riješe na način koji će koristiti svim stranama. Razgovor s Palestincima pod njihovim trenutnim vodstvom ne ispunjava ove kriterije. Ako Izrael razmišlja o pristupu regionalnom okviru, to se događa usljed nepostojanja direktnog pristupa Palestincima i zbog ozbiljnog nedostatka povjerenja koji je doveo do sadašnjeg ćorsokaka. Moguće je da će budući dobici od normalizacije, koji će koristiti čitavoj regiji, uključujući i Palestince, poboljšati odnose između Izraela i arapskih država i tako učiniti plodove mira vidljivijim. Bolji odnosi mogli bi poslužiti kao poticaj i Palestincima i Izraelu da pokrenu sadašnji stopirani proces i obnove ozbiljne pregovore za dugoročno okončanje sukoba.
Očito, situacija u Palestini je jedino pitanje koje omogućava arapskom svijetu da predstavi ujedinjen stav. Ali, to je samo privid jedinstva, i kao takav, njegova će snaga značajno oslabiti. Arapske zemlje moraju razmotriti je li ova isprazna predstava još uvijek isplativa, naročito u periodu kada se umnogome mogu okoristiti od Izraela na drugim dodirnim tačkama, oko pitanja poput pročišćavanja vode, poljoprivrede u pustinji, sigurnosti hrane, poboljšanog životnog standarda itd. Nadalje, ako se u izraelsko-palestinskom sukobu u konačnici postigne napredak kao posljedica bližih odnosa između Izraela i sunitskog tabora, to bi predstavljalo veliku pobjedu nad Iranom. Takvo postignuće također bi naškodilo iranskim saveznicima u radikalnom taboru i podiglo vrijednost racionalista unutar međunarodne zajednice.
Ovaj scenarij može se činiti suviše optimističnim, ali ne treba ostati ni nedostižan san. Njegovo ostvarivanje zavisi od duboke promjene svijesti o slici države Izrael u očima arapskog svijeta, posebno zbog lažne barijere koju nameće palestinski sukob. Takva promjena zahtijeva vodstvo s vizijom i političkom hrabrošću da se učini istinski napor kojim će se promijeniti umovi arapske javnosti prema Izraelu. Arapski režimi moraju započeti dug i spor proces kako bi okončali demonizaciju Izraela i pripremili srca i umove za bliže odnose. Tome mogu pomoći obostrana nastojanja poput stvaranja direktnih telekomunikacijskih veza, izdavanja posebnih viza za poslovne ljude ili sportske delegacije, omogućavanja slobode prelijetanja, te organiziranja sportskih i kulturnih događaja. Također bi trebalo pomoći i postepenim i promišljenim mjerama izgradnje povjerenja, a iznad svega podrškom potrebnim promjenama u obrazovnim sistemima. Istovremeno, Izrael može promovirati privredne i infrastrukturne projekte za palestinsko stanovništvo u Judeji i Samariji, uključujući građevinske projekte, poput prostornog planiranja za područje C, stvaranja industrijskih zona, pa čak i izgradnje drugog grada.
Iako je to težak i složen proces, svakako je moguć, a prvi dokazi već su vidljivi. Jordan je, naprimjer, nedavno izmijenio svoje udžbenike kako bi uključio karte Izraela. Sirijski pojedinci javno su izrazili zahvalnost za liječenje i humanitarnu pomoć koju su dobili od Izraela i Izraelaca, uključujući i inicijativu “Just beyond our border”, koja ima za cilj pomoći sirijskim izbjeglicama. Civilne aktivnosti poput ovih su vrlo važne u rušenju zidova, ali u konačnici nije moguće pripremiti teren bez hrabrog vodstva sa svih strana.
Arapske zemlje imaju sve veći interes za uspostavljanjem novih odnosa i područja saradnje s Izraelom. Cilj je postojeće odnose učiniti toplijim i otvorenijim. Naravno, palestinsko pitanje ostaje prepreka. Ako su palestinski lideri spremni integrirati se u regionalni napor i dobronamjerno se složiti oko obnove pregovora za okončanje spora, Izrael će ih pozdraviti. No, uvjetovanje rješavanja ovog teškog sukoba normalizacijom nije regiju približilo rješenju, već je dovelo do toga da obje arapske države i Izrael budu taoci sukoba kojem se rješenje ne nazire. Stoga je vrijeme da arapski racionalisti napuste ovu formulu, koja je do sada dovela samo do stagnacije, a umjesto toga da ozbiljno promisle korake ka postepenoj normalizaciji koja će pomoći izgradnji uzajamnog povjerenja koje regija očajnički treba.
(TBT, FA, Prevela Jasmina S. Drljević)