Dana 16. septambra 2022., mlada kurdska žena iz Irana po imenu Mahsa Amini umrla je nakon što ju je uhapsila iranska moralna policija jer je navodno nepravilno nosila hidžab. Od tada prosvjedi potresaju zemlju. U početku usredotočen na zahtjeve za ukidanjem obaveznog hidžaba i raspuštanjem moralne policije, narodni pokret je posljednjih mjeseci proširio svoj opseg kako bi se zalagao za prava manjina i, u nekim slučajevima, neovisne države za kurdske, baloške, azerbajdžanske i arapske skupine u Iranu. Aminijeva smrt dala je zajedničku platformu za dugotrajne pritužbe ovih manjina i navela je neke iranske opozicione grupe da zahtjevaju promjenu režima.
Jake kurdske regije u Iranu bile su poprište oružanih sukoba između iranske Islamske revolucionarne garde (IRGC) i kurdskih separatističkih skupina. Teheran je granatirao baze kurdskih separatista u susjednom Iraku, optužujući te skupine da žele odcjepljenje od Irana. Iranski režim također je optužio saudijsku vladu za utjecaj, financiranje i vođenje separatističkih aktivnosti u Iranu.
„ODSJEĆI ZMIJI GLAVU“
Saudijska Arabija i Iran bili su suparnici od Islamske revolucije 1979., kojom je srušena iranska monarhija. U to je vrijeme ajatolah Ruhollah Khomeini pozvao na izvoz revolucije, što je naježilo saudijsku kraljevsku obitelj. Od tada, niz izravnih i neizravnih sukoba između Teherana i Rijada oblikovali su geopolitički krajolik Bliskog istoka – a posebno Zaljeva. Svaka sila danas ima brojne opunomoćenike koji tvore regionalne sfere utjecaja. Većina (ali ne sve) skupina povezanih s Iranom su šiiti, dok su skupine povezane sa Saudijskom Arabijom sunitske vehabije.
Saudijsko-iransko rivalstvo oblikovalo je veći dio novije povijesti Bliskog istoka. Rijad je podržavao bivšeg iračkog vođu Sadama Huseina u njegovom osmogodišnjem ratu s Iranom 1980-ih. Godine 1982. Teheran je pomogao uspostaviti, financirati i obučiti novoosnovanu miliciju Hezbollah, koja je od tada imala sve veću kontrolu nad libanskom politikom. Putem američke invazije na Irak 2003. i pada Husseina, Iran je nastojao izvršiti šijitski utjecaj na zemlju u borbi koja na mnoge načine traje do danas. Saudijsko-iranski sukob također je definirao sukobe u Siriji i Jemenu nakon Arapskog proljeća. Podrška Irana sirijskom diktatoru Basharu al-Assadu i jemenskim Hutijima kamen je temeljac trenutnog rivalstva između Teherana i Rijada.
Dok su dvije države imale razdoblja detanta i približavanja 1990-ih, predsjedništvo Irana Mahmuda Ahmadinejada 2005.-2013., kontinuirani uspon saudijskog prijestolonasljednika Mohammeda bin Salmana i izbor ultrakonzervativnog iranskog predsjednika Ebrahima Raisija 2021. izbrisali su bilo kakvog napretka na ovom frontu – i umjesto toga je dovelo do toga da oboje intenziviraju svoju retoriku prema drugome. Saudijsko pogubljenje šijitskog svećenika Nimra al-Nimra 2016. navelo je iranske demonstrante da upadnu u saudijsku ambasadu u Teheranu i bilo je niska tačka u diplomatskoj povijesti dviju država.
Iako Iran i Saudijska Arabija vode pregovore u Iraku od 2021., većina njihovih odnosa i dalje je ratoborna. Godine 2017. Mohammed bin Salman izričito je zaprijetio da će se sukobiti s Iranom tako što će rat prenijeti na Teheran: “Nećemo čekati da bitka bude u Saudijskoj Arabiji. Umjesto toga, pobrinut ćemo se da borba za njih bude u Iranu.” Dvije godine kasnije, 2019., Hutiji u Jemenu povezani s Iranom preuzeli su odgovornost za napad na naftna postrojenja Saudi Aramca na saudijskoj teritoriji. Sada Teheran prijeti Saudijskoj Arabiji izravnim ratom, a vođa IRGC-a upozorava da će Rijad “platiti cijenu” za navodnu podršku separatističkim aktivnostima.
Rijad je dosad opreznom šutnjom odgovarao na optužbe Irana za miješanje u proteste. U međuvremenu, medijikoji su pod kontrolom države dali su demonstracijama dovoljno prostora. Londonski kanal Iran International koji financira Saudijska Arabija emitirao je video zapise i slike iz Irana i ugostio je opozicione ličnosti, pripadnike antivladinih milicija te azerbajdžanske i kurdske separatiste.
U tom kontekstu, moglo bi se pretpostaviti da Saudijska Arabija u konačnici cilja na pad iranskog klerikalnog režima. Prije smrti 2015. godine, saudijski kralj Abdullah navodno je zatražio od Sjedinjenih Država da “odsjeku glavu zmiji”, misleći na iranski nuklearni program. Ali sve ovo može biti verbalna fasada: ima dovoljno dokaza da je trenutna saudijska vlada pragmatična i da zapravo ne želi pad Islamske Republike. Umjesto toga, Rijad pokušava oslabiti Teheran dovoljno da iznudi važne geopolitičke ustupke. To bi moglo uključivati iranske kompromise u vezi s njegovim nuklearnim programom, nemiješanje u arapske poslove i prestanak podrške regionalnim saveznicima poput Hezbollaha, Hutija i Hamasa.
Postoje dva razloga zašto potpuni kolaps iranskog režima nije u interesu Rijada. Prvi se odnosi na saudijski identitet. Saudijska moć vjerovatno postoji samo zbog toga što ima Iran za protivnika. Baš kao što Teheran za mnoge predstavlja globalno šijitsko vodstvo, Rijad se pozicionira kao simbol sunitsko-vehabijskog vodstva. Bez Irana na čelu šiizma, navodni identitet Saudijske Arabije kao sunitskog zaštitnika svijeta prestao bi postojati.
Tada postoji opasnost od domino efekta. Ako iranski protesti budu uspješni i dovedu do propasti Islamske Republike, mogli bi imati regionalne reperkusije slične Arapskom proljeću u nekim arapskim državama, posebno u Zaljevu. Ovo ima prednost: protesti Zelenog pokreta u Iranu 2009. poslužili su kao najava Arapskog proljeća dvije godine kasnije. U to su se vrijeme zaljevske države, posebno Saudijska Arabija, snažno borile da uguše proteste u svojoj zemlji. Rijad je odgovorio na demonstracije u šijitskoj istočnoj pokrajini zemlje kombinacijom ekonomskih, političkih i sigurnosnih mjera. U Bahreinu je prijetnja bila veća: skupina zaljevskih država predvođenih Saudijskom Arabijom poslala je trupe da razbiju proteste predvođene šijitima. Danas bi protesti koji su u toku u Iranu mogli na sličan način potaknuti žene u Saudijskoj Arabiji, a posebno manjine na šiitskom istoku na prosvjed.
Iako je malo vjerovatno, vrijedi razmotriti što bi pad teokratije mogao značiti za budućnost upravljanja u Iranu. Ako ajatolasi budu svrgnuti, zemlju će vjerovatno kontrolirati vojnikomandanti IRGC-a, ili će postati rascjepkana poput Sirije ili Libije. Ova podjela može imati nekoliko oblika, razvijajući suparničke vlade (kao u slučaju Tripolija i Bengazija u Libiji) ili teritorijalne podjele duž etničkih linija. Prvi može svjedočiti sukobu legitimiteta između skupina koje favoriziraju republikanski Iran i onih koji zahtijevaju povratak zbačene monarhije 1979. Zadnji bi mogli uključivati etničke teritorijalne države kojima upravljaju kurdske, arapske, azerbajdžanske i baloške vlade.
NAKON IRANKI, MOGLE BI SE POBUNITI I SAUDIJKE
Oba bi slučaja imala ozbiljne implikacije na sigurnost Rijada i šire regije Zaljeva. Iran predvođen vojskom mogao bi biti krajnje konfrontirajući s Rijadom. Nekoliko dana nakon što je IRGC zaprijetio Saudijskoj Arabiji prošlog oktobra, Rijad je obavijestio Washington da je primio obavještajne podatke da se Iran sprema napasti kraljevstvo. Iako se to još nije dogodilo, iskušenje je podsjetilo na napade Saudi Aramca 2019.
Arapsko proljeće rascjepkalo je velike bliskoistočne države, poput Sirije i Libije, i pomoglo u rađanju terorističkih skupina, poput ISIL-a, koje su destabilizirale regiju. Nešto slično moglo bi se dogoditi s iranskim separatističkim frakcijama ako Teheran bude oslabljen. To bi moglo značiti opasnost i turbulenciju u vrijeme kada zaljevske države razvijaju mega projekte kako bi diversificirale svoje ekonomije od fosilnih goriva. Ti napori ovise o stranim ulaganjima, što zahtijeva državnu koheziju i stabilnost.
Unatoč svojim vezama s regionalnim oružanim formacijama poput Hezbollaha i Hutija, režim u Teheranu pokušava uravnotežiti svoj regionalni utjecaj s utjecajem arapskih država Zaljeva i američke vojske. To mu omogućava da zadrži svoj imidž regionalne sile i osigura svoje interese dok od svojih susjeda prisiljava na ustupke. Potpuni kolaps Islamske Republike mogao bi oslabiti ove savezničke oružane skupine, ali bi također mogao uzrokovati njihovu eskalaciju i predstavljati veći rizik za Rijad i njegove susjede. Bez središnjeg zapovjedništva, članovi ovih skupina mogli bi se pretvoriti u usamljene plaćenike, dodatno destabilizirajući regiju. Ova vrsta pojačane volatilnosti mogla bi pomladiti pokrete predvođene šijitima u regiji, kao što je u južnom Iraku, na granici sa Saudijskom Arabijom, i među Hutijima u Jemenu.
Umjesto da dopusti da propadne, Saudijska Arabija bi radije polahko razoružala Iran bez upuštanja u izravni vojni sukob. Dok se Teheran suočava s globalnom reakcijom zbog svoje reakcije na tekući protestni pokret, optužbi za suradnju s Rusijom u Ukrajini i neizvjesnog nuklearnog sporazuma, čini se da Rijadov pristup djeluje. Mohammad bin Salman želi da Iran bude dovoljno slab da napravi kompromis u vezi sa svojim nuklearnim programom i regionalnim utjecajem, ali potpuno destabilizirani Teheran napravio bi više štete nego koristi kraljevstvu.
(TBT, FOREIGN POLICY)