Piše: Ivan Krastev, thebosniatimes.ba
Evropska unija je uvijek bila ideja u potrazi za stvarnošću. Međutim, sve je veća zabrinutost da ono što je držalo na okupu više ne djeluje. Zajednička sjećanja na Drugi svjetski rat, na primjer, izblijedila su i nestala iz vidokruga; polovina 15-ogodišnjaka i 16-ogodišnjaka u njemačkim srednjim školama čak i ne zna da je Hitler bio diktator, dok trećina vjeruje kako je štitio ljudska prava. Kao što se to sugeriše u satiričnom romanu Timura Vermesa iz 2011. godine Opet on, nije više pitanje da li je moguće da se Hitler vrati; pitanje je da li ćemo ga prepoznati. Roman se prodao u više miliona primjeraka u Njemačkoj. „Kraj historije“ koji nam je Fransis Fukujama obećao 1989. godine možda je i došao, ali u perverznom smislu da historijsko iskustvo više nije važno i da je malo ljudi koje to uistinu zanima.
Geopolitički argument za evropsko jedinstvo nestao je sa slomom Sovjetskog Saveza. A Putinova Rusija, ma koliko bila prijeteća, ne može popuniti ovu egzistencijalnu prazninu. Evropljani su danas više nebezbjedni nego na izmaku Hladnog rata. Istraživanja ukazuju na to da većina građana Britanije, Njemačke i Francuske vjeruje da svijet srlja ka većem ratu, ali spoljne prijetnje s kojima se EU suočava više dijele nego što ujedinjuju kontinent. Nedavno istraživanje koje je sproveo Galup International pokazuje kako bi u slučaju veće bezbjednosne krize javnost makar 3 države članice EU (Bugarska, Grčka i Slovenija) očekivala pomoć od Rusije, a ne od zapada. Priroda transatlantskih odnosa se također dramatično promijenila. Donald Trump je prvi američki predsjednik koji ne smatra da je očuvanje EU strateški cilj američke spoljne politike.
Država blagostanja, nekada jezgro poslijeratnog političkog konsenzusa, također je poljuljana. Evropa stari – očekuje se da će se prosječna starost stanovništva povećati sa 37,7 godina u 2003. na 52,3 godine u 2050. godini, te se budućnost evropskog blagostanja teško može uzeti zdravo za gotovo. Većina Evropljana vjeruje kako će današnja djeca živjeti teže nego njihova generacija; a kako je to izbjeglička kriza pokazala, malo je vjerovatno da će imigracija obezbijediti Evropi rješenje njenog demografskog problema.
Nije samo demografija odgovorna za neizvjestan položaj evropske države blagostanja. Prema Wolfgangu Streecku, direktoru instituta „Max Planck“ i jednom od vodećih njemačkih sociologa, model evropske države blagostanja je u krizi od 70-ih godina prošlog vijeka. Kapitalizam se uspješno otrgao institucijama i propisima koji su mu nametnuti nakon Drugog svjetskog rata i, posljedično, mnogo hvaljena evropska „poreska država“ zapravo je pretvorena u „dužničku državu“. Umjesto preraspodjele poreskih prihoda od bogatih ka siromašnima, evropske vlade sada održavaju svoje finansijsko zdravlje zaduživanjem kod budućih generacija u vidu deficitarne potrošnje. Posljedica toga je da su demokratski glasači izgubili moć da uređuju tržište, čime se podrivaju sami temelji poslijeratne države blagostanja.
Konačno, i promjene ideološke mode su bile prokletstvo Evropske unije. Ono što bi se moglo nazvati „autističnim poremećajem“ bila je dijagnoza Evropske unije u 2014. godini. Ta dijagnoza je bila iznenađujuća, ali nemoguće je bilo propustiti simptome: pogoršavanje društvene interakcije, slabljenje komunikacijskih vještina, ograničeni interesi i repetitivno ponašanje. Unija je iskazala nedostatak intuicije o drugima što su mnogi nekada uzimali zdravo za gotovo. To je posebno bilo jasno tokom ukrajinske krize kada se, duže vrijeme, EU pretvarala da Rusija neće biti protiv pridruživanja Kijeva EU, a potom se usplahirila kada je Putin upotrijebio silu za aneksiju Krima. To se također iskazivalo u ponovljenim tvrdnjama Brisela kako je otuđenje građana od evropskog projekta naprosto rezultat nedjelotvorne komunikacije. Neposredno nakon ukrajinske krize, poslije telefonskog razgovora sa ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, njemačka kancelarka Angela Merkel je došla do zaključka kako on živi u „drugom svijetu“. Tri godine kasnije, pitanje je ko od njih dvoje živi u „stvarnom svijetu“?
Po okončanju Hladnog rata i širenja Unije, Brisel je bio zaluđen svojim društvenim i političkim modelom, usvajajući veoma nekritički stav o smjeru u kome se svjetska historija zaputila. Evropsko javno mnijenje je pretpostavilo da će globalizacija ubrzati opadanje država kao ključnih međunarodnih aktera i nacionalizam kao ključni politički motivator.
Evropljani su protumačili sopstveno iskustvo prevazilaženja etničkog nacionalizma i političke teologije kao signal univerzalnog trenda. Kao što je to Mark Leonard napisao u svojoj inspirativnoj knjizi Zašto će Evropa upravljati 21. vijekom: „Evropa predstavlja sintezu energije i slobode koja proističe iz liberalizma uz stabilnost i blagostanje koji proističu iz socijaldemokratije. Kako svijet bude postajao bogatiji i kretao se izvan zadovoljavanja osnovnih potreba poput gladi i zdravlja, evropski način života će postajati sve neodoljiviji“. Ipak, ono što je koliko jučer izgledalo univerzalno primjenljivo je sada počelo da djeluje kao izuzetak. Uzgredan pogled na Kinu, Indiju i Rusiju, da ne govorimo o ogromnim prostranstvima muslimanskog svijeta, jasno stavlja do znanja da su etnički nacionalizam i religija i dalje pokretačke sile globalne politike. Evropski postmodernizam, postnacionalizam i sekularizam čine Evropu drugačijom od ostatka svijeta, ali ne predstavljaju i nagovještaj onoga što nas nužno očekuje. Ono što je također vidljivo u kontekstu izbjegličke krize jeste da su se nacionalne lojalnosti, za koje se nekad smatralo da su mrtve i pokopane, vratile – svojski – u savremenu Evropu.
Tokom posljednjih godina, Evropljani su shvatili kako je, iako je politički model Evropske unije za divljenje, malo vjerovatno da će on postati univerzalan ili se čak proširiti na neposredne susjede. To je evropska verzija „galapagoskog sindroma“ koji su iskusile japanske tehnološke kompanije. Prije nekoliko godina, ove kompanije su postale svjesne da, mada je Japan proizvodio najbolje 3G mobilne telefone na svijetu, ne mogu pronaći svoje globalno tržište jer ostatak svijeta nije mogao da uhvati korak sa tehnološkim inovacijama neophodnim za korištenje ovih „savršenih“ uređaja. Umjesto da budu isuviše veliki da bi propali, japanski telefoni, razvijeni u zaštićenoj izolaciji od izazova spoljašnjeg svijeta, postali su isuviše savršeni da bi uspjeli. Sada se Evropa suočava sa svojim „galapagoskim“ momentom. Može biti da je evropski postmoderni poredak postao toliko napredan i svojstven svom okruženju da je drugima nemoguće da ga slijede.
To je ta nova stvarnost koja me je najprije inspirisala da razmišljam u pravcu poslije Evrope. Poslije Evrope znači da je stari kontinent izgubio svoj centralni položaj u globalnoj politici i povjerenje samih Evropljana – vjeru da evropski politički izbor može oblikovati budućnost svijeta. Poslije Evrope znači da je evropski projekat izgubio svoju teleološku privlačnost i da je ideja o „Sjedinjenim Evropskim Državama“ manje inspirativna nego što je to bila možda u bilo kom drugom trenutku u posljednjih 50 godina. Poslije Evrope znači da Evropa pati od krize identiteta jer njeno kršćansko i prosvjetiteljsko nasljeđe više nije bezbjedno. Poslije Evrope nužno znači da je Evropska unija na svom kraju u mjeri u kojoj ona signalizira kako je neophodno da za sobom ostavimo naše naivne nade i očekivanja o budućem izgledu Evrope i svijeta.
Slijedi razmišljanje o sudbini Evrope u stilu Gramšijevog „pesimizma intelekta, optimizma volje“. Sebe smatram čovjekom koji vjeruje da je voz dezintegracije napustio briselsku stanicu – i nekim ko strahuje da će ovom kontinentu donijeti metež i globalnu irelevantnost. To može izazvati rastakanje liberalnih demokratija na evropskoj periferiji i dovesti do sloma nekoliko postojećih država članica. To neće nužno voditi ratu, ali će vjerovatno doprinijeti produbljivanju patnji i previranja. Politička, kulturna i privredna saradnja neće ispariti, ali san o slobodnoj i ujedinjenoj Evropi vjerovatno hoće.
U isto vrijeme, vjerujem da za ponovno sticanje legitimnosti nema potrebe da Evropska unija rješava sve probleme s kojima se suočava. Ono što je neophodno jeste da za 5 godina od sada Evropljani mogu da slobodno putuju Evropom; euro je na putu da opstane kao zajednička valuta makar nekoliko država članica; da građani mogu da biraju slobodno svoje vlade i tuže ih pred strazburškim Evropskim sudom za ljudska prava. „Ko govori o pobjedi?“ pita veliki njemački pjesnik Rainer Maria Rilke. „Izdržati – to je sve“. Ali čak ni izdržati neće biti lako.
Ako se Unija uruši, logika njene fragmentacije će biti logika navale štediša na uloge u bankama, a ne logika revolucije. Urušavanje Evropske unije ne mora proisteći iz pobjede pristalica napuštanja Unije nad pristalicama ostanka u Uniji na državnim referendumima; to će prije biti nehotična posljedica dugoročne disfunkcionalnosti (ili percipirane disfunkcionalnosti) Unije, pogoršane pogrešnim iščitavanjem nacionalne političke dinamike od elita. U svom strahu da će se Unija raspasti i u želji da se obezbijede u odnosu na takav ishod, mnogi evropski lideri i vlade će postupati tako da slom evropskog projekta bude neminovan zaključak. I ako do raspada uistinu dođe, to se neće desiti zato što se periferija odmetnula, nego zato što se centar (Francuska, Njemačka) pobunio.
Ambicija ove knjige nije da spasi EU, niti da je oplakuje. Ona nije još jedan traktat o etiologiji evropske krize, niti pamflet protiv korupcije i nemoći evropskih elita. A svakako ni u kom slučaju nije knjiga euroskeptika. Ona je naprosto meditacija o nečemu što će se vjerovatno desiti i analiza toga kako naša lična iskustva radikalne historijske promjene oblikuju naše aktuelne postupke. Ono što me fascinira jeste politička moć nečega što smatram deja vu mentalnim sklopom – stanja u kome ste opsjednuti uvjerenjem da je ono što doživljavamo danas ponavljanje nekog ranijeg historijskog trenutka ili epizode.
U tom smislu, Evropa nije podijeljena samo između ljevice i desnice, sjevera i juga, velikih i malih država, onih koji žele više i onih koji žele manje Evrope (ili je ne žele uopšte), već i između onih koji su neposredno iskusili raspad i onih koji su ga spoznali samo u udžbenicima. Ovo je jaz koji dijeli ljude koji su lično doživjeli slom komunizma i raspad nekad moćnog komunističkog bloka i onih zapadnjaka na koje nijedan takav traumatični događaj nije ostavio traga.
Upravo samo iskustvo definiše veoma različita iščitavanja aktuelne evropske krize, bilo iz Budimpešte ili iz Pariza. Istočni Evropljani tumače stanje stvari nošeni osjećanjem zebnje, čak užasa, dok zapadni Evropljani insistiraju na uvjerenju da će na kraju sve ispasti dobro. „Početkom decembra 1937. u Francuskoj“, piše historičar Benjamin F. Martin, „ako biste zatvorili oči i to poželjeli dovoljno jako, skoro da biste mogli povjerovati kako je sve u redu – ili makar ne gore nego što je bilo“. Početkom 2017, ako biste zatvorili oči i to poželjeli dovoljno jako, mogli biste da povjerujete u istu stvar. Međutim, zbog ličnog iskustva istočnih Evropljana – a i ja sam jedan od njih – zatvaranje očiju i uvjerenje da će se sve dobro završiti znatno je slabija propozicija.
Ova se knjiga može čitati kao razmišljanje uma zatočenog u mentalnom sklopu deja vu. Bio sam na posljednjoj godini studija filozofije na Univerzitetu u Sofiji 1989. kada se svijet okrenuo naglavce. Kao što je to Andrej Makarevič, ruski kantautor i andergraund muzičar, upečatljivo iskazao: „Nikad mi nije ni palo na pamet da bi se išta u Sovjetskom Savezu moglo promijeniti, a kamoli da bi mogao nestati“. Pošto sam živio u komunističkoj Bugarskoj, osjećao sam to isto. Iskustvo naglog i nenasilnog kraja nečega za šta smo bili uvjereni da je trajno (dok ga više nije bilo) jeste određujuće iskustvo u životu moje generacije. Preplavile su nas prilike koje su nam se odjednom ukazale i novootkriven osjećaj lične slobode, ali također smo bili zatečeni novootkrivenim osjećajem nemoći politike.
Proživljavanje velikog loma vas nauči nekoliko lekcija. Najvažnija je da ono što određuje tok historije ponekad bude niz manjih događaja usred konteksta velikih ideja. Kao što to tvrdi historičarka Mary Elise Sarotte u svojoj knjizi Slom, pravo „otvaranje“ Berlinskog zida u noći 9. novembra 1989. „nije bilo posljedica odluke političkih lidera u Istočnom Berlinu,… ili sporazuma sa vladom Zapadne Njemačke… Nije bilo posljedica plana četiri sile koje su još imale konačnu pravnu nadležnost u podijeljenom Berlinu… ’Otvaranje’ je bilo dramatično iznenađenje, trenutak kada su se strukture doslovno i figurativno neočekivano urušile. Jedan niz nesretnih događaja, pri čemu su neki od njih greške tako minorne da bi se inače smatrale trivijalnostima“. Kraj komunizma se stoga bolje može opisati rečenicom Harolda Macmillana „događaji, dragi moj momče, događaji“, nego narativom Francisa Fukuyame o „kraju historije“.
Upravo je iskustvo sovjetskog sloma ono što u mnogim aspektima određuje način na koji istočni Evropljani opažaju to što se dešava danas. Kao svjedoci političkog previranja u Evropi, osjećamo tjeskobu jer nam se čini da smo kroz to već prošli – s tom razlikom što se njihov svijet urušio tada. Sada se urušava naš.
Opšte je mjesto u Evropi danas raspravljati o krizi Unije u smislu suštinskih manjkavosti njene institucionalne arhitekture (na primjer, uvođenja zajedničke valute u odsustvu jedinstvene fiskalne politike) ili tumačiti je kao ishod demokratskog deficita Evropske unije. Moja analiza odustaje od takvih argumenata. U mom čitanju, jedini način za suočavanje s rizikom raspada jeste da se bistre glave prizna kako je izbjeglička kriza dramatično izmijenila prirodu demokratskih politika na nacionalnom nivou, te da ono čemu smo svjedoci u Evropi nije naprosto populistički metež protiv establišmenta, nego pobuna glasača protiv meritokratskih elita (njih najbolje simbolizuju vrijedni, kompetentni zvaničnici u Briselu koji su, i pored toga, izgubili dodir s društvima koja bi trebalo da zastupaju i kojima bi trebalo da služe). Kako je izbjeglička kriza izmijenila evropska društva i zašto su građani kivni na meritokratske elite dva su pitanja kojima ćemo se pozabaviti u ovoj knjizi. (Ono što je izbjeglička kriza razjasnila jeste da Evropljani više ne sanjaju o nekoj dalekoj utopiji. Uistinu ne postoji zamišljena savršena zemlja gdje oni žele da žive. Novi san je o nečemu što bi mogli nazvati Nativijom – udaljenim ostrvom na koje bi nepoželjne strance mogli poslati bez ikakve griže savjesti.)
Ovo je također knjiga o revoluciji. U 21. vijeku, migracija je nova revolucija – nije revolucija masa 20. vijeka, već revolucija pojedinaca i porodica koje pokreće želja za odlaskom. Ne inspirišu je ideološki obojene slike blistave budućnosti nego fotografije života s druge strane (granice) na Googleovim mapama. Da bi uspjela, ova nova revolucija ne iziskuje ideologiju, političke pokrete ili političke lidere. Za mnoge jadne i bijedne na zemaljskoj kugli prelazak granice Evropske unije je pitanje ljudske nužnosti; teško da je pitanje utopijske budućnosti.
Za sve više ljudi ideja promjene označava promjenu zemlje, a ne promjenu vlade. Problem s migrantskom revolucijom – kao što je to slučaj sa svakom revolucijom – je to što unutar sebe ima kapacitet za inspirisanje kontrarevolucije. U tom slučaju, revolucija inspiriše dizanje ugroženih većina kao glavne snage u evropskoj politici. Ove uznemirene većine strahuju da stranci preuzimaju njihove zemlje i ugrožavaju njihov način života, i uvjereni su da je aktuelnu krizu izazvala zavjera kosmopolitskih elita i tribalističkih imigranata.
U doba migracije, demokratija je počela da djeluje kao instrument isključivanja, a ne uključivanja. Ključna odlika mnogih desničarskih populističkih stranaka u Evropi nije da su nacionalno konzervativne, nego da su reakcionarne. Kao što je to Mark Lila zapazio: „Istrajna vitalnost reakcionarnog duha, čak i u odsustvu revolucionarnog političkog programa“ proističe iz osjećanja da „živjeti moderan život danas bilo gdje u svijetu, izložen stalnim društvenim i tehnološkim promjenama, znači doživjeti psihološki ekvivalent permanentne revolucije“. A što se reakcionara tiče: „Jedini razborit odgovor na apokalipsu jeste provokacija onog drugog, u nadi da će se krenuti iznova.“
/ Iz nove knjige Ivana Krasteva “Poslije Evrope / After Europe”, u prevodu Miljana Tanića, Samizdat B92, 2018./
(TBT, Preveo Vladimir Brašanac)