Piše: Ivan Krastev, thebosniatimes.ba
Kratko prije nego što će izgubiti vlast, Napoleon Bonaparte otkrio je 1813. godine austrijskom ministru vanjskih poslova knezu Metternichu drugu stranu medalje njegove pozicije moćnika. “Moja vladavina neće preživjeti niti jedan dan nakon što odustanem od vladanja čvrstom rukom, od toga da me se boje”, kazao je Napoleon. “Vaši vladari, koji su rođeni za nasljeđivanje prijestolja, mogu sebi priuštiti da budu poraženi i 20 puta, a svejedno će se uvijek vratiti u svoje glavne gradove.”
Napoleon je bolje od ikoga poznavao poteškoće ostanka na vlasti zauvijek, posebno ako niste rođeni kao prijestolonasljednik. Godinama poslije demokratske institucije riješit će taj problem tako da se poraženi vođa može vratiti na vlast kroz izbore. Izborna demokratija iznijela je na vidjelo da se prijestolje nikada ne posjeduje, nego da je unajmljeno. No, duh demokratije nije ograničen na ideju da je volja naroda izražena kroz slobodne i poštene izbore.
Ključnu ulogu u modernom razumijevanju liberalne demokratije igra i to da vladareva moć mora biti ograničena. Taj višestoljetni konsenzus sada je doveden u pitanje. Vođe nekih od najmoćnijih zemalja svijeta, podjednako demokratskih i nedemokratskih, danas se ponašaju kao moderni carevi. Koncentriraju moć u svojim rukama ne planirajući napustiti državnički ured za života. Što se njih tiče, nebitno je je li zemlja demokratija ili autokratija; bitna je kvaliteta vođe. A pritom imaju i puno podrške.
Vremena su takva da je nepovjerenje u političare veliko i mnogi narodi radije vide moćnike kao vođe nego korumpirani politički establišment. Najočitiji primjer ovog trenda je prošlosedmično glasanje u kineskoj Nacionalnoj narodnoj skupštini da se ukine ograničenje broja predsjedničkih mandata. Nije pretjerano reći da ovaj potez označava kraj demokratske hegemonije kao političkog ideala.
U danima nakon što je predsjednik Xi Jinping objavio odluku o ukidanju broja mandata, mnogi su analitičari zaključili da njegov pokušaj da postane praktično car ukazuje na ambiciju Pekinga da doskoči SAD-u kao svjetskom vođi. To stoji, ali nije i cijela priča. O čemu je doista riječ objasnio je politički znanstvenik Ken Jowitt svojim “versailleskim efektom”. Gledano kroz povijest, “nečija moć najbolje se mogla mjeriti nastojanjem drugih da oponašaju njegove institucije i životni stil.
U 17. stoljeću, navodi Jowitt, Luis XIV stvorio je izrazit moćan i prestižan režim, takav koji su oponašali od Njemačke do Rusije, gdje su gradili male varijante Versaillesa, usvajali francuske manire, gdje su elite govorile francuski jezik”. U 19. stoljeću predmet političke čežnje postao je britanski parlament. Mađari su tako svoje političke ambicije otkrili izgradivši neogotičku parlamentarnu zgradu u Budimpešti, jednako grandioznu kao ona u Londonu.
Nakon Drugog svjetskog rata staljinistički režimi instalirani po istočnoj Europi svi su bili označeni sličnom primjenom nehumane staljinističke arhitekture. Nakon Drugog svjetskog rata imitiranje Zapada značilo je svrstavanje na ispravnu stranu povijesti. Održavanje izbora i pisanje ustava u američkom stilu bilo je jednako važno za imidž nacije kao i danas posjedovanje pametnog telefona po samopouzdanje tinejdžera.
Profesor Jowitt kaže dalje da je “u posthladnoratovskoj eri nezapadnim elitama igranje golfa značilo isto što i nošenje toga nerimskim elitama antičkog svijeta”. Tako je i ograničavanje moći vladara bio jedan od ključnih načina za prilagođavanje nedemokratija dobu demokratije. To je razlog zašto je toliko nedemokratskih vlada inzistiralo na održavanju demokratske fasade, posebno izbora i ograničavanje mandata.
Vladimir Putin je, na primjer, 2008. odolio iskušenju da promijeni ustav tako da mu se dopusti treći uzastopni mandat jer nije htio da mu zemlja ostavlja utisak neke od srednjoazijskih republika u kojima nedemokratski predsjednici nikada ne napuštaju predsjedničku palaču. Čak ako sustav i jest namješten, nedemokratske vlade su znale koliko je važno da se makar pretvaraju da nije. To, a ne širenje liberalne demokratije, pravi je dokaz demokratske hegemonije. Čak je i Kina tako igrala. Sve do sada.
U tom smislu odluka KP NR Kine da ukine ograničenje mandata predsjednika, seže puno dalje od same Kine. Sad se može zamisliti da Putin 2024. zaključi da po isteku novog mandata više ne mora napuštati Kremlj. Predsjednik Turske Recep Tayyp Erdogan isto tako bi mogao odlučiti da na vlasti ostane neograničeno. Izabrani državnici diljem svijeta odjednom bi mogli pohitati objasniti svojim biračima da je promjena vlasti opasna ideja.
Pisali bi se novi ustavi, stari bi se mijenjali tako da obilježe nastupanje nove političke mode. Nastupanje tog “carskog trenutka” loša je vijest za Evropu gdje je odsustvo careva u samoj sržu evropskog projekta. To je gnjila vijest i za SAD. No, za predsjednika Trumpa mogla bi biti i korisna da odluči da Amerikanci, nakon što su Kineze naučili igrati golf, trebaju početi imitirati Kineze. Jer, što ako dva predsjednička mandata nisu dovoljna za “učiniti Ameriku ponovo velikom”?
/Ivan Krastev je predsjednik Centra za liberalne strategije, stalni član Instituta za društvene znanosti iz Beča, autor nove knjige “Nakon Evrope”/
(TBT, The New York Times)
