Piše: Ivan Krastev, thebosniatimes.ba
Filozof Avishai Margalit rođen je 1939. na početku Drugog svjetskog rata, a veći dio svog života proveo je u Izraelu, državi koja oduvijek egzistira između rata i mira. Stoga ne iznenađuje njegovo bavljenje političkim kompromisom. On ga shvata kao čin političke zrelosti i moralne odgovornosti i istražuje granice njegove moralne dopustivosti.
Profesor Margalit smatra da u liberalnom društvu „kompromis“ nije nepristojna riječ. Ali, piše on, „truhli kompromis“ može uništiti liberalno društvo. „Treba nas procjenjivati po našim kompromisima, a ne po idealima i normama. Naši ideali govore o tome šta želimo biti, ali kompromisi pokazuju šta jesmo“.
Kako bi ovaj veliki filozof morala danas ocijenio kompromis koji je njemačka kancelarka Angela Merkel postigla sa premijerima Mađarske i Poljske, Viktorom Orbanom i Mateuszo Morawieckim? Da li je to truhli kompromis?
U nedjelji uoči sjednice Evropskog savjeta, vlade Poljske i Mađarske prijetile su da će staviti veto na dogovoreni budžet EU i fond za oporavak od 1,8 biliona eura, ukoliko Evropska komisija ne odustane od plana da budžetska izdvajanja uvjetuje pridržavanjem normi i principa vladavine prava.
Ostalih 25 članica Evropske unije pozdravile su uslovljavanje vladavinom prava, kao garanciju da novac evropskih poreskih obveznika neće završiti u džepovima vladinih kompanjona. Ali Mađarska i Poljska smatrale su da bi dogovoreni mehanizam „bez vladavine prava, nema ni novca od EU“ bio kršenje njihovog nacionalnog suvereniteta i temeljnog ugovora EU.
Usamljeni nakon poraza Donalda Trampa u SAD, poljski i mađarski desničarski lideri stigli su na samit spremni da poginu. Prijetili su da će, ukoliko se njihovi zahtjevi ne uvaže, blokirati budžet i paralisati Evropsku uniju u kritičnom trenutku usred pandemije i ekonomskog kolapsa.
U posljednjem činu drame, Varšava i Budimpešta su povukle veto. Postignutim kompromisom sačuvan je mehanizam vladavine prava, ali se on neće primjenjivati prije 2022, godine u kojoj se održavaju slijedeći parlamentarni izbori u Mađarskoj.
Mnogi lideri građanskog društva zahtijevali su od Merkel da ne pristane na kompromis. Historičar Timothy Garton Ash je zaključio: „Ako im ova bestidna ucjena uspije, populističke, ksenofobne, nacionalističke partije na vlasti u Mađarskoj i Poljskoj mogu nastaviti da rade šta im je volja, da to pozamašno naplate i da povrh toga ujedaju njemačke i holandske ruke koje ih hrane“. Također, ankete su ukazivale da se većina poljskih i mađarskih građana protivi postupcima svojih vlada.
Za liberalne kritičare Angele Merkel kompromis sa čelnicima Mađarske i Poljske odražava sve ono što ne valja u Evropskoj uniji: nedostatak vizije, fokus na puki opstanak i brutalni realizam. Govori se i o izdaji proevropskih snaga u Poljskoj i Mađarskoj.
Da li je Merkel zaista pogriješila u procjeni da je oslobađanje novca za Evropljane izmučene razornom krizom javnog zdravlja bolja odbrana evropskih vrijednosti nego uskraćivanje evropskih fondova neliberalnim vladama?
Slutim da bi profesor Margalit imao više razumijevanja za odluku njemačke kancelarke nego što ga imaju njeni kritičari. Čak i kada nisu truhli, kompromisi nikada ne mogu biti trijumf principa. Konačno, u trenutku dok Britanija napušta EU blokada evropskog budžeta je mogla izazvati talas euroskepticizma koji bi prijetio samom opstanku Evropske unije.
Postignutim dogovorom Merkel je poslala snažnu poruku evropskim građanima koliko je solidarnost važna kad je najpotrebnija; istovremeno, razotkrivena je ispraznost retorike suvereniteta iz Varšave i Budimpešte. Sada je jasno, te vlade interesuje samo održavanje na vlasti.
Mnogi liberali smatraju da je kompromis Angele Merkel pobjeda neliberalnih snaga u Evropi. To nije tačno. Poljska vlada je jedva preživjela kada je jedna od političkih stranaka iz vladajuće desničarske koalicije saopćila da je kompromis „predaja“. U Mađarskoj, provladina propaganda je dogovor proglasila uspjehom, ali nedavne sporne promjene u izbornom zakonu usmjerene na cijepanje opozicije jasan su znak da po prvi put u posljednjih deset godina Orbanov reizbor više nije siguran.
Politika kompromisa je kao sumo hrvanje, drevni japanski sport, gdje za pobjedu ne treba slomiti protivnika, već ga izgurati iz ringa.
Proći će godine prije nego što budemo mogli sa sigurnošću kazati da li je kompromis Angele Merkel bio plemenit ili nerazuman. Suština svake liberalne politike nije odbijanje bilo kakvog kompromisa, već sposobnost razlučivanja dobrog od truhlog.
(TBT, The New York Times)
