Bio je to put koji je trebao trajati petnaestak minuta. Tog jutra, 15. srpnja 2009. godine, Natalija Estemirova, koju su prijatelji zvali Nataša, izašla je iz svog stana u Groznom i krenula prema autobusnoj stanici. No, na odredište nikada nije stigla. Stotinjak metara od ulaza u zgradu čekala su je četiri muškarca. Zgrabili su je, ugurali u bijelu Ladu i odvezli. Prolaznica je čula njezine povike da je otimaju. Nekoliko sati kasnije, njezino beživotno tijelo, izrešetano s pet metaka u glavu i prsa, pronađeno je uz autocestu u susjednoj Ingušetiji. Njezin novac i dokumenti bili su netaknuti. Nije se radilo o pljački, već o egzekuciji s državnim potpisom, osmišljenoj da pošalje jezivu poruku svima koji su se usudili govoriti protiv vlasti. Petnaest godina kasnije, njezine ubojice i nalogodavci i dalje su na slobodi.
Rođena 1958. godine u mješovitoj rusko-čečenskoj obitelji, Natalija Estemirova diplomirala je povijest na Sveučilištu u Groznom i godinama radila kao učiteljica. Život joj se iz temelja promijenio s početkom Drugog čečenskog rata 1999. godine, kada je napustila prosvjetu i posvetila se novinarstvu i aktivizmu. Postala je vodeća istražiteljica za uglednu rusku organizaciju za ljudska prava Memorial (dobitnik Nobelove nagrade za mir), postavši njezino srce i duša u Čečeniji. Njezin posao bio je dokumentirati ono što je Kremlj nazivao “antiterorističkom operacijom”, a što je u stvarnosti bio prljavi rat obilježen otmicama, mučenjima i izvansudskim pogubljenjima, piše Express.
Svakog dana, red žena čekao je ispred njezina ureda nedaleko od glavne gradske avenije. Nakon što ju je čečenski vođa Ramzan Kadirov preimenovao u Aveniju Vladimira Putina, Estemirova je, kako se prisjetila njezina kći Lana, odbijala čak i hodati po njoj. Žene su joj pričale svoje priče – o sinovima koji su nestali bez traga, o muževima koje su odveli maskirani ljudi u uniformama, o kućama zapaljenim iz osvete. Za svaku od njih, Estemirova bi neumorno pisala prijave tužilaštvu, tražila svjedoke i pokušavala nemoguće – pronaći pravdu u zemlji bezakonja. Živjela je, kako je sama rekla, kao “slobodna osoba u neslobodnoj zemlji”. Kolege su je opisivali kao nevjerojatno hrabru i inspirativnu osobu s “opsesivnom i nezaustavljivom željom za pravdom”, ali i kao dragu, duhovitu ženu koja je uvijek bila nasmijana i dotjerana unatoč skromnoj plaći.
Informacije o otmicama, nestancima, mučenjima i ubIstvima stizale su preko Natalije. Većina članaka o Čečeniji iz tog vremena rezultat je njezina rada. Blisko je surađivala s novinarkom Annom Politkovskayom, ubijenom 2006., i advokatom Stanislavom Markelovim, ubijenim početkom 2009. godine. Nakon njihove smrti, postala je iduća očita meta. Njen rad bio je temelj za stotine slučajeva koje je Memorial pokrenuo pred Evropskim sudom za ljudska prava.
Masakr u Novom Aldiju
Svijet je za ono što se dogodilo u predgrađu Groznog, Novom Aldiju, saznao gotovo slučajno. Nakon što su se čečenski borci povukli iz grada, ruske federalne snage su 5. februara 2000. godine provele operaciju “čišćenja”. Bila je to jedna od najkrvavijih epizoda rata. Ubijeni su deseci civila, uključujući starce, žene i djecu. Memorial je dokumentirao ubistvo 56 osoba. Svjedoci su opisivali brutalnost vojnika – premlaćivanja, pljačke, silovanja i paljenje kuća. Zahvaljujući Nataliji, koja je na mjesto zločina stigla mjesec dana kasnije, svijet je vidio snimke uništenog naselja i čuo priče preživjelih.
– Kad sam stigla u Aldi 20. marta 2000., nije bilo niti jedne neoštećene kuće. Sjećam se kako smo se kolege i ja skrivali kada bi se na kraju ulice pojavio oklopni transporter ili vojni kamion, i kako su nam ljudi, koji su željeli da svijet sazna za njihovu tragediju, pomagali – prisjetila se kasnije. Do danas, niko nije odgovarao za masakr.
Smrt majke i petero djece u Rigahoju
Osmog aprila 2004. godine, ruski vojni zrakoplov napao je planinsko selo Rigahoj. Kada je bombardiranje počelo, mještanka Maidat Tsintsayeva sklonila se u kuću i okupila oko sebe svoje petero male djece. Bomba je pala izravno na kuću, potpuno je uništivši. Cijela obitelj je stradala. Rusko zrakoplovstvo isprva je negiralo bilo kakvu aktivnost na tom području. Nekoliko dana kasnije, vojni tužitelji ustvrdili su da su ciljali militante, a ne selo, te da je kuća uništena “eksplozijom plinske boce” ili eksplozivnog uređaja koji je otac obitelji sam držao u kući. Bila je to uobičajena laž ruskih vlasti, koje su često tvrdile da Čečeni “sami sebe dižu u zrak”. Natalija je istog dana otišla u Rigahoj. Fotografirala je ruševine, ostatke bombe i, najpotresnije od svega, tijela Maidat i njezine djece. Njeni dokazi bili su ključni u slučaju pred Evropskim sudom za ljudska prava, koji je 2012. godine proglasio Rusiju odgovornom za smrt obitelji.
Drugog janura 2001. godine, pred očima svjedoka, snage sigurnosti otele su 26-godišnjeg Zelimkhana Murdalova i odvukle ga u obližnju policijsku zgradu. Njegov otac Astemir odmah je krenuo u potragu, ali vlasti su nijekale da je Zelimkhan uhapšen. Kasnije se ispostavilo da ga je satima brutalno mučio policajac sa šifriranim imenom ‘Kadet’ (pravo ime: Sergej Lapin). Zatvorenici iz njegove ćelije kasnije su ispričali Anni Politkovskayi da su mu rebra bila slomljena, genitalije smrskane, a ruka slomljena. Sljedećeg jutra, ‘Kadet’ ga je odveo u nepoznatom smjeru. Nitko ga više nikada nije vidio. Ovaj slučaj, kao i tisuće drugih, bio bi zataškan da Natalija Estemirova nije pomogla obitelji. Pronalazila je svjedoke i razgovarala s istražiteljima. Zahvaljujući njoj, Anni Politkovskayi i adovkatu Stanislavu Markelovu, ‘Kadet’ je 2005. osuđen na 11 godina zatvora, što je bila rijetka pobjeda pravde.
Sukob s Kadirovom: ‘Ubijao sam i ubijat ću loše ljude’
Svojim radom Estemirova je postala osobni neprijatelj Ramzana Kadirova, bivšeg pobunjenika kojeg je Kremlj postavio na čelo Čečenije. Kadirov je, uz blagoslov Moskve, uspostavio vlastiti mini-staljinistički režim, pretvarajući republiku u svoj privatni feud. U ožujku 2008., pozvao ju je na sastanak nakon što je na televiziji kritizirala njegovu uredbu o obveznom nošenju marama za žene. Kadirov je, prema svjedočenju njezinih kolega, pobjesnio.
Oleg Orlov, tadašnji šef Memoriala, kasnije se prisjetio da mu je Estemirova ispričala što joj je Kadirov tada rekao:
- Da, ruke su mi do lakata u krvi. I ne sramim se toga. Ubijao sam i ubijat ću loše ljude. Borimo se protiv neprijatelja Republike.
Kako se prisjetila njezina kći Lana, Estemirova se nije dala zastrašiti.
- Mogla bih ti biti majka – odbrusila mu je.
Tokom sastanka, Kadirov se raspitivao i za njezinu kćer, što je protumačila kao izravnu prijetnju. Istog dana ju je smijenio s pozicije u gradskom vijeću. Nakon toga je na nekoliko mjeseci napustila Čečeniju, ali se ubrzo vratila.
U sedmicama prije ubistva, Estemirova je radila na nizu iznimno osjetljivih slučajeva. Krajem lipnja 2009. istraživala je otmice dvojice muškaraca, a 9. jula, samo šest dana prije smrti, za medije je progovorila o javnom pogubljenju Rizvana Albekova u selu Akhkinchu-Borzoi. Pripadnici snaga sigurnosti oteli su ga, izveli na seoski trg u donjem rublju i strijeljali, prijeteći mještanima da će isto učiniti svakome tko pomaže pobunjenicima. Njeno izvještavanje izazvalo je bijes čečenskih vlasti. Dan kasnije, šef Memoriala u Groznom pozvan je na sastanak s čečenskim ombudsmanom. Upozorenje je bilo nedvosmisleno.
– Spomenuo je Annu Politkovskayu koja bi, da je pokazala oprez i fleksibilnost, još uvijek bila živa i radila u korist cilja – izjavio je kasnije šef ureda. Unatoč tome, Natalija je nastavila s radom.
Otmica, ubistvo i farsa od istrage
Ubistvo je izazvalo međunarodnu osudu, a tadašnji ruski predsjednik Dmitrij Medvedev obećao je temeljitu istragu. U početku se ozbiljno istraživala teorija o umiješanosti čečenskih snaga sigurnosti. Međutim, u siječnju 2010. istraga je naglo promijenila smjer. Kao jedina službena verzija nametnuta je priča o osveti militanata, navodno zbog toga što je Estemirova istraživala novačenje mladića u njihove redove. Glavni osumnjičenik, militant Alkhazur Bashaev, ubrzo je “identificiran”, ali nikada nije pronađen jer je, prema navodima vlasti, ubijen u specijalnoj operaciji u novmebru 2009. godine. Slučaj je time praktički zatvoren.
Evropski sud za ljudska prava je 2021. presudio da Rusija nije provela učinkovitu istragu, ali pravda nikada nije zadovoljena. Samo nekoliko sati nakon što je tijelo pronađeno, njezin kolega Oleg Orlov javno je izjavio: “Znam tko je kriv za ubojstvo Nataše Estemirove. Svi znamo tu osobu. Njegovo ime je Ramzan Kadirov”. Kadirov ga je odmah tužio za klevetu.
Tijelo Natalije Estemirove pokopano je prema islamskim običajima na mirnom groblju u selu njezinih predaka Koškeli, nedaleko od Groznog. Na dan dženaze okupljeni su nosili transparente s porukom: “Ko je sljedeći?” Oko 150 ljudi sudjelovalo je i na bdjenju održanom na Puškinovu trgu, nakon čega je policija uhapsila organizatora Viktora Sotirka iz Memoriala zbog navodnog “remećenja javnog reda i mira”. Njezina kći Lana nakon majčine smrti izjavila je:
– Nikada joj nisam rekla da napusti taj posao. Znala sam koliko je važan svim tim ljudima. Nije živjela za sebe. Nije živjela za mene. Živjela je za one kojima je trebala njena pomoć.
(TBT)
