Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Recep Tayip Erdogan je pobjednik vanrednih izbora i vjerovatno će nakon ove pobjede (p)ostati doživotni predsjednik Turske. Bez obzira na sve treba mu „skinuti kapu“ i čestitati na srčanoj borbi za vlast. On je pobjedio ne samo opoziciju već i sve svoje mnogobrojne kritizere, posebno u Evropi. Nije to nikakva novina, pa tako nije ni iznenađenje da u novom globalnom trendu pobjeđuju autokratski lideri poput Vladimira Putina ili Viktora Orbana itd., a da ni ne spominjem Donalda Trumpa.
„Osmanlijska lekcija“ iz demokratije
Samim tim što su čvrstorukaši, svrstavaju ih na desnicu pridodajući im popularni atribut populiste. Ipak Erdogan uporno papagajski ponavlja da je pobijedila demokratija i ljutito poriče da je diktator. Nema sumnje da je Erdogan strastven i arogantan, ali da se ipak kreće u demokratskim okvirima i da bez obzira na represalije koje je sproveo njegov režim ostavio toliko prostora da u političkom životu Turske pulsira višestranačje kroz koje je iskazana volja naroda. Ono što je impresioniralo na izborima, bez obzira na sve pridike i zamjerke na račun Erdoganove represivne politike i dosta rigidne ideologije, bio je procenat izlaznosti naroda na izbore koji je iznosi oko 90 procenata. Visoka stopa izlaznosti Turaka na glasanje je činjenica na koju se Erdogan s pravom poziva kad kaže, u svom stilu, da je evropskim demokratama data „osmanlijska pljuska“ iz demokratije, definitivno ga odvaja od tipa arapskih diktatora poput egipatskog predsjednika Fattaha el-Sisija koji „pobjeđuje“ na izborima svoje protivnika sa preko 90 odsto razlike. Zato bi sigurno sami Egipćani kao i mnogi drugi Arapi poželjeli diktatora poput Erdogana. On za razliku od arapskih diktatora ipak nudi i obećava ekonomski prosperitet zemlje, zapošljava narod itd., dok njihovi narodi gladuju i žive u bijedi.
Ovim izborima Erdogan je definitivno porazio Fetulaha Gulena kojeg optužuje da stoji iza pokušaja državnog udara. Bio Gulen nevin ili ne, na ovim izborima je imao šansu da se osveti Erdoganu za brutalan progon njegovih mnogobrojnih pristalica. Gulen je mogao reći, napisati i objaviti tekst, pa čak i knjigu o svom sukobu sa Erdoganom. Zašto to nije učinio može se tumačiti kukavičlukom ali i da nema ništa bitno objaviti što bi kompromitiralo Erdogana a da bi u to narod povjerovao. Gulen je izbornu kampanju pratio u potpunoj tišini sjedeći skrštenih ruku. Tako da je sad samo dobra volja Erdogana da li će uvažiti mnogobrojne prigovore za stanje ljudskih prava u Turskoj koje mu upućuju zapadne nevladine organizacije.
Da ne bi ovo ispao panegirik moram se ograditi da ovim ne iskazujem svoje mišljenje o njegovoj politici, već priznajem političku realnost u kojoj je Erdogan pokazao prave osobine beskompromisnog i neustrašivo političkog vođe kakvog u ovim globalnim trendovima i izazovima priželjkuje manje-više svaka nacija. Pored toga, fenomen političkog uspjeha Erdogana leži u tome da je on otkrio koliki je procenat naroda bio izopćen iz vlasti u vrijeme hvaljenog kemalističkog režima. Naprosto je narod „postio“ od učešća u političkom odlučivanju o njihovoj zemlji dok su elite, posebno vojska, koje su tvorile državni aparat, bile privilegirane u svakom pogledu. Stoga Erdogan tvrdi da je na strani potlačenih i tu prije svega misli na vjerničke strukture koje je kemalistički rigidno-sekularistički režim marginalizirao. To struktura danas fanatično podržavaju Erdogana i masovno iskazuju svoju veliku ljubav prema njemu kako kroz političke mitinge ta i kroz vjerske manifestacije.
Primarno tu leži snaga njegove AK Partije koja vrlo agilno radi i bori se za vlast, posebno tokom izborne kampanje.
Erdoganove akindžije dolaze
Zato, nakon ovakvih rezultata izbora, a nakon novog tzv. predsjedničkog sistema koji mu kao predsjedniku države daje skoro neograničene ovlasti, Erdogan može mirno spavati. Vjerovatno se prvi put probudio u svoj raskošnoj palati da nije sanjao taj grozomorni san koji ga je progonio od kada je njegova stranka prije petnaestak godina pobijedila na izborima. Taj strah je javno obznanio tokom kampanje rekavši kako bi ga neki željeli objesiti poput Adnana Mendersa.
Ono što je mnogima budilo nadu da Erdogan ipak neće pobijediti bila je činjenica da je se nekoliko ideološki potpuno različitih partija, poput lijevog CHP-a i desne Sadet partije, ujedinilo i sačinilo koaliciju. No, sama činjenica da je Erdogan imao pet protukandidata ukazivala je u kojoj mjeri je ta koalicija (ne)jedinstvena. Najozbiljniji kandidat Muharem Ince, nastavnik geografije, uspio je pokazati je svoju govorničku nadarenost i ništa više. Neki su polagali nade u Meral Aksener, hrabru bivšu ministricu, koju su prozvali „Vučicom“, ali ona je pokazatelj da je Turska još uvijek konzervativno društvo koje nije spremno prihvatiti ženu za liderku. To što je nekad Tansu Chiler bila premijerka danas se može smatrati skoro incidentom, ali i posljednjom tekovinom Ataturkove Turske.
Ovo bi bilo haman sve što bih imao reći kad posmatram političku situaciju u Turskoj nakon Erdoganove pobjede. Mogao bih samo zaželjeti svaki hajir i sreću pobjedniku i turskom narodu sa njim.
Ali, kad bi se pridržavali moje devize, vama vaša Turska, meni moja Bosna, zaista bi Bosna bila mirna i rijetko bih se kad osobno osvrtao na tamošnja politička zbivanja. Međutim, suviše su tursko-bosanske politike ispretpletene da bi i ostalo tako. Čak šta više, nakon ovako furiozne Erdoganove pobjede za očekivati je da će njegove akindžije još žešće i strastvenije kidisati i učiniti sve da i Erdoganov „brat“ Bakir Izetbegović, odnosno njegova stranka pobijedi na predstojećim izborima. Ostrašćenost u politici nikad nije donijela dobro niti prednost, osim ako djeluje u cilju zastrašivanja mlakih, neodlučnih, da ne kažem političkih kukavica. Međutim, Erodgan nije pokazao samo političku ostrašćenost i aroganciju, čak šta više je pokazao odanost i spremnost na žrtvu u onoj mjeri u kojoj vjeruje u svoju viziju. A to je općepoznata povijesna istina da uvijek pobjeđuje odaniji svojoj ideji i političkoj viziji.
Nekoliko prednosti ima bosanska opozicija u odnosu na tursku opoziciju. Prva i glavna prednost je da režim ne kontrolira medije i društvene mreže u onoj mjeri u kojoj je to Erdoganov režim činio u Turskoj pod izgovorom vanrednog stanja. Čak se može reći da su mediji bez ikakve pomoći opozicije, pa čak i međunarodne zajednice, odbranili a potom i oslobodili dovoljno „slobodne teritorije“ da opozicija sasvim slobodno može djelovati protiv režima. Strah od režima koji postoji kod pojedinih lidera potpuno je osobne naravi.
Za sada postoje naznake i intencije o ujedinjavanju opozicije, ali to je nedovoljno da bi se ubijedilo glasače da će formirati postizbornu koaliciju. Možda će opozicioni lideri definitivno izvući pouku iz turskih izbora da im je ključni preduvjet za pobjedu ujedinjenje, bar u formi da združenim snagama djeluju protiv režima, što bi ih logičnim slijedom takvog djelovanja dovelo do faze kad moraju formirati postizbornu koaliciju.
Bez toga, gledat ćemo reprizu turskih izbora u kojima je Erdogan likovao. Ponavljam, potpuno zasluženo!
(TBT)