U nedjelju je Recep Tayyip Erdogan osvojio drugi predsjednički mandat. On je dobio više od 50 posto glasova, izbjegavši tako potrebu za drugim izbornim krugom. Njegova Stranka pravde i razvoja (AKP) izgubila je na parlamentarnim izborima, ali Erdogan će zadržati svoju većinu u parlamentu zahvaljujući dobrim rezultatima njegovih saveznika, Stranke nacionalističkog pokreta (MHP). Muharrem Ince, vodeći opozicijski kandidat i kandidat socijaldemokratske Republikanske narodne stranke (CHP), dobio je preko 30 posto glasova. To je najbolji rezultat socijaldemokrata u Turskoj u više od 40 godina. Nakon što je službena novinska agencija Anadolu objavila rezultate, Ince je rekao da izbori nisu bili pošteni, ali prihvata Erdoganovu pobjedu.
Iako je Erdogan osigurao dovoljno glasova da izbjegne drugi krug, kampanja je otkrila buduće vođe Turske. Prvi put od kada je došao na vlast prije 15 godina, kao premijer, Erdogan se mora nositi s izazovima koji predstavljaju rastuće društvene trendove: socijaldemokratiju i nacionalizam. Pored Incea i ljevice, Erdogan se suočio i s Meral Aksener, liderkom desne nacionalističke Dobre stranke. Aksener bi trebala biti u boljoj poziciji od Incea, budući da se dvije trećine Turaka izjašnjavaju kao pobožni, nacionalisti i konzervativci, a manje od jedne trećine okrenuto je ljevici, tj. izjašnjavaju se kao socijaldemokrati ili socijalisti. Ali promjena se možda i odvija.
IZAZOVI
Stranke desnice odavno dominiraju turskom politikom. Socijaldemokratska stranka pobijedila je na samo jednim izborima, i to prije 40 godina, 1977. Desnica je dobila masovnu podršku preoblikovanjem klasnog sukoba u rat kulture. Ljudi koji bi u drugim zemljama bili okosnica podrške strankama lijevog centra – seljaci, radnici i oni iz niže srednje klasi – stali su uz populističke konzervativce koji se pozivaju na njihovu vjeru i odbojnost prema urbanoj eliti. Oni dobrostojeći uglavnom imaju zapadnjački izgled, što je konzervativcima olakšalo prerušavanje klasnog sukoba u kulturni i vjerski obračun. Erdogan je tek najnoviji – ali i najuspješniji – konzervativni vođa koji se predstavlja kao branitelj običnih ljudi od “profinjenih” bogatih gradskih stanovnika.
Prije Incea, ljevica je naginjala konzervativcima usvajanjem elitističkih manira i tretiranjem pobožnih masa kao reakcionara. To nam govori da, jedanput kada su socijaldemokrati pobijedili, imali su vođu koji nije bio ohol prema pobožnima.
Čini se da je Ince naučio iz te povijesti. 1970-ih godina, kao tinejdžer, pridružio se CHP-u. (Tada je stranka bila službeno “stranka demokratske ljevice”.) On potječe iz malog grada i opisuje sebe kao “revolucionarnog sina konzervativne porodice”, ali on je također pobožan sunit koji petkom odlazi na džumu. Nema problem s mahramom na glavi niti s roditeljima koji šalju svoju djecu u islamske škole. Izbjegavao je riječ “sekularizam” tokom svoje kampanje. Sve je ovo Erdoganu onemogućilo da ga kleveće kao predstavnika urbane elite. Ince je zato klasu upotrijebio kao oružje protiv Erdogana, za kojeg je rekao da predstavlja imućne, dok je bio “iz naroda”.
Ince je također napravio korak ka približavanju Kurdima, dijelu izbornog tijela kojeg su socijaldemokrati Turske u prošlosti otuđivali svojim nacionalizmom. Na predizbornom skupu u glavnom kurdskom gradu Diyarbakiru, Ince je obećao “poštovati” Kurde. On je nagovijestio da se protivi vladinim represivnim metodama rekavši kako parlament mora riješiti problem i iznio svoj stav da je za obrazovanje na kurdskom jeziku.
Inceova podrška Kurdima prethodila je njegovoj kampanji. 2016. je zauzeo moralan, demokratski stav kada je turski parlament glasao za ukidanje imuniteta svojim članovima, korak koji je trebao utrti put progonu parlamentaraca iz prokurdske ljevičarske Narodne demokratske stranke (HDP), uključujući i lidera stranke Selahattina Demirtasa. (Demirtas je uhapšen krajem 2016. i optužen za pomoć separatističkim militantima. I dalje je u zatvoru.) Ince se čak oko ovog pitanja razišao i sa svojom strankom. Nakon što je lider CHP-a Kemal Kilicdaroglu uputio svoje članove da podrže nacrt zakona, Ince je upozorio kako će taj potez ozbiljno ugroziti tursku demokratiju. Na dan glasanja, kako bi iskazao svoje protivljenje, pridružio se Demirtasu i njegovim kolegama za stolom u vrtu parlamenta. Nakon pokretanja svoje predsjedničke kampanje, Inceov prvi potez bila je posjeta Demirtasu, predsjedničkom kandidatu HDP-a, u zatvoru.
Aksener, drugog glavnog opozicijskog kandidata, Kurdi ne štede. Aksener je bila ministrica unutrašnjih poslova u konzervativnoj vladi sredinom devedesetih kada su sigurnosne agencije povele prljavi rat u kurdskim regijama u kojem su ubijale njihove političare, intelektualce i poslovne ljude. Zbog okrutnosti je Aksener dobila nadimak Čelična lady.
2016. Aksener je napustila krajnje desničarsku MHP kako bi formirala vlastitu stranku, Dobru stranku, ali je zaglibila u anti-kurdskom nacionalizmu svojih starih saveznika. Obećala je da će riješiti kurdski problem u roku od šest mjeseci, vjerovatno upotrebom još nemilosrdnijih metoda gušenja pobune.
Aksenerin nacionalizam se malo razlikuje od onoga za šta se Erdogan zalagao posljednjih godina, a usklađen je sa stavom većine turskog stanovništva. Ali, njezin konzervativni ekonomski program – također replika Erdoganove politike – pokazao se manje takvim. Nije se bavila sve većom željom za socijalnom pravdom i jednakim nižim prihodima. Radnička klasa sve je nervoznija. Plaće su niske i stagniraju. Nejednakost prihoda se povećala tokom godina AKP-a na vlasti. I vlada je iskoristila vanredno stanje kako bi onemogućila nekoliko pokušaja štrajkova. Iako Erdogan tvrdi da predstavlja narod a ne bogatu elitu, zapravo je elita glavni korisnik njegove politike.
Nezadovoljstvo sve većim razlikama među klasama pomoglo je da Ince, a ne Aksener, ispliva kao glavni Erdoganov oponent. Ipak, Ince je reformist, a ne revolucionar. On je uvjeravao centralnu banku da će ostati nezavisan. Došao je kao socijaldemokrat u keynesijanskom obliku; pozvao je na preraspodjelu prihoda i produktivnu ekonomiju koja stvara radna mjesta. Ta je poruka pobudila emocije. Turski ekonomski model uglavnom je usmjeren ka potrošnji, on se finansira prilivom stranog kapitala, a industrijsko ulaganje je ostalo nisko. Taj je pristup došao do mrtve tačke, a ankete pokazuju da većina Turaka želi ekonomsku politiku koja daje prednost stvaranju novih radnih mjesta.
Ipak, iako Inceov uspon odražava društvo koje se mijenja, on je vuk samotnjak u jednom ključnom pitanju: podršci Kurdima. Drugi turski socijaldemokrati odbijaju razmotriti formiranje progresivnog fronta s umjerenom kurdskom ljevicom koja bi ponudila protutežu desničarskom nacionalističkom savezu AKP-a i MHP-a. Umjesto toga, za parlamentarne izbore socijaldemokratski CHP se udružio s Aksenerinom Dobrom strankom.
Inceov dobar rezultat pokazuje da je uspio pridobiti podršku Kurda, zadržavši podršku nacionalističkih socijaldemokrata. Iako neće biti drugog kruga, pojava socijaldemokrata koji razumije da socijaldemokratija mora nadilaziti kulturne i etničke podjele želi li izazvati desničarski monopol na vlast, vjerovatno će imati veliki utjecaj na budućim izborima.
Turska demokratija treba snažnu socijaldemokratsku alternativu nacionalizmu. Ako tursko-kurdski sukob, koji jača nacionalističku desnicu, završi bacajući u sjenu društvena i klasna pitanja, autoritarizam će i dalje živjeti, čak i u Turskoj nakon Erdogana.
(TBT, FA, Prevela Jasmina S. Drljević)