Piše: Feđa Gudić, thebosniatimes.ba
“Ma nisam ti ja za te promocije”, reče Nedžad i zapali cigaru. Gusti plavičasti dim usidri se između nas u zadimljenoj kafani. Pogled mu je bio na stolu, zapetljan negdje u rezicama kafanskog stolnjaka i tačno sam mogao osjetiti buru ispod njegovih tamnih podočnjaka i spojenih obrva sa prstima na sljepoočnici.
“Zašto. Vaš grad, vaši ljudi, zašto ne”, rekoh naivno i odmah se pokajah dok su mi riječi još izlazile iz usta. I onda pomislih, najteže je kod svojih, biti pop u svom selu. Za ovaj grad ga vežu i uspomene iz djetinjstva, a takva sjećanja su vazda puna melanhonije. Zato ih je bolje izbjegavati. Ali seharu uspomena teško je kontrolirati, takva brana popusti pred poznatim ulicama i ljudima koji su ti dragi, ali koje rijetko viđaš.
Žar cigare zarobljene između palca, srednjeg prsta i kažiprsta Nedžadove ruke počeo je da se gasi, ali žar unutar njega je tek izgleda počeo da se pali.
“Marku Vešoviću na komemoraciju došlo je sedmero ljudi. Njemu, onakvoj veličini. U Sarajevu. Sedmero ljudi”, ponovi još jednom Nedžad istovremeno dižući cigaru uzrak uvjeravajući me u pogrešnost mog entuzijazma vezanog za promociju njegove nove knjige u rodnom gradu.
“Ti kad preseliš tebi će barem deset ljudi doći na komemoraciju, da se uvjere da si umro”, reknem i obojica se nasmijemo.
“Ljudi se boje doći, a oni koji dođu će imati sto belaja, a ja stvarno ne bih da ih dovodim u takvu situaciju”, reče i ugasi cigaru u pepeljari.
“Ne vrijedi se vala ni bojati. Nije lako ne bojati se, ali ne vrijedi. Prođe ti život u strahu pa ne znaš ni kako ni zašto si živio.”
“Tvrđava. Meša Selimović”, reče Nedžad i prvi put se nasmija, znajući da citiram Mešu.
“Tvrđava”, ponovim i ja.
“Ionako ću podijeliti knjige”, reče Nedžad.
“Ma znam”, rekoh i ja se prvi put nasmijah.
Na promociju knjige “Sarajevski armagedon II” došao sam u majici Pink Floyd. Prvi put u životu da sam imao ulogu moderatora, pa sam imao i malu tremu koju sam nesvjesno pojačao sa barem dvije kafe više koje sam popio, iako inače nemam tremu od nastupa pred ljudima. Nedžad je primijetio moju tremu, ali i majicu.
“Pink Floyd”, reče i nasmija se.
“Nisam imao majicu da je na njoj samo Roger Waters”, rekoh.
“Palestina”, kimnu glavom Nedžad koji je itekako osjetljiv na Palestinsko pitanje.
Pametnom insanu je i išaret dosta, rekla bi moja rahmetli nene Fatima, a Nedžad zna da je Roger Waters veliki zagovornik Palestine i njihove borbe za slobodu.
Promociju Nedžadove knjige “Sarajevski armagedon II” imali smo prije par dana u JU Centar za obrazovanje, sport i kulturu u Gornjem Vakuf-Uskoplju. Za nas malo starije to je još uvijek bio Dom kulture, mjesto gdje smo nekad gledali filmove Bruce Lee, John Wayne i meni najdražeg Charles Bronsona. Nažalost, danas je to prostor za stranačke skupove, sa ugašenom gradskom bibliotekom i kulturom na izdisaju.
Zapravo, ljudi ovdje su na respiratorima, i to onim Fadilovim, pokvarenim, sa životima na rezervi, jer novu godinu smo počeli zatvaranjem nekoliko radnji, a to u malim gradovima bi trebalo značiti poziv na uzbunu. Crvena dugmad su odavno upaljena, alarmi vrište, ali mi takve probleme rješavamo po kratkom postupku. Zabijanjem glave u pijesak. Nojevsko bošnjački stil. Helem nejse.
Promocija, bilo kakve knjige danas je ustvari neka vrsta pobune protiv debilizma u kojem se gušimo. Još ako je takva promocija u gradu autora, (i to njegova prva!), onom istom gradu koji je preživio rat, ali gradu koji je mučen i ubijen u miru, danas bez (žive) duše, onda takva promocija unosi dašak normalnosti, istinoljubivosti, kao povjetarac ljeti.
Naravno, promocija je od lokalnih vlasti odmah proglašena antibošnjačkom, i svi koji dođu na nju su izdajnici. Cenzura, represija, ucjena, stari dobri trozubac lokalnih kabadahija za upravljanje isprepadanim masama. Šuti i trpi mantra.
Nekad smo čitali distopijske romane, gledali takve filmove a onda se jednog dana probudili u zoni sumraka, najgoroj verziji 84’, onoj blatnoj balkanskoj, u kaljuži nametnutog totalitarizma umotanog u demokratiju. Iz sistema jednoumlja upali smo u još gori sistem bezumlja. Neznanje je moć. Orwellova parola koju su polupismene spodobe sa kupljenim diplomama bukvalno shvatile. Ko nas je kleo nije dangubio.
Zato je uvijek bilo i bit će, najviše mrzimo ljude koji govore istinu. Nisam neki vjernik, iskreno, ali imam tu manu pa volim čitati, tako sam u Kur'anu pročitao, i zapisao da ne zaboravim.
“Kako govore:” Džini su u njemu! Međutim, on im Istinu donosi, ali većina njih prezire istinu.” ( Kur'an, sura, Al-Mu'minun, 70.).
Zato i mrzimo ljude kao što je on. Donosioce istine. Nismo ni svjesni da nam u mraku oni osvjetljavaju put.
(TBT)
