Piše: Tharwa Boulifi, thebosniatimes.ba
Dok su Arapi nervozno gledali kako iranski projektili lete iznad Levanta, proizraelska Twittersfera je zurila u drugu, ništa provokativnu metu: minice u Iranu prije revolucije.
Na tipičan način američka i izraelska propagandna mašinerija odabrale su ovaj trenutak da „pokaže nogu“ i uzidžući idealiziranu, bijelu i veoma neiskrenu sliku Irana iz Pahlavijeve ere.
Bijele, liberalne feministkinje brzo su uskočile u vagon i ubrzo su slike zapadnjačkih Iranki postale viralne. Kao i obično, objasnile su Irankama šta su izgubile i šta trebaju raditi.
Zapadni feminizam: Nije tako nevin kao što mislite
Izraelska opsesija Iranom iz doba Pahlavija je oblik pucikanja pasa, čiji je cilj da podstakne podjele u iranskoj dijaspori – koja ima svoje pritužbe prema iranskom režimu – i opravda američkoj i evropskoj javnosti zužičasto pranje imperijalizma.
Može nam se vjerovati da ćemo nastaviti zapadni liberalni projekat, kažu. Ostali su ili protiv naše ‘civilizacijske’ misije ili su, u slučaju Irana, imali priliku i uprskali je.
Očekivano, većina poređenja koristila je promiskuitet kako bi govorila o pravima žena, građanskim slobodama i društvenoj regresiji u postrevolucionarnom Iranu. Podjednako je predvidljivo i izostavljanje šahove željezne pesnice, neobuzdana korupcija i vanjsko nametanje “zapadnih vrijednosti” kao mjerila progresa.
Takve plitke perspektive zapadnog feminizma pokazuju kontradiktornost ideologije. Povezivanje emancipacije žena s dinastičkom diktaturom je samo po sebi licemjerno: diktatura nije u skladu s demokratijom i prava žena ne zavise od „pokazivanja noge“.
Zapadnocentričnost služi samo da opravda kolonizaciju autohtonog stanovništva i da joj daje navodno plemenitu svrhu, oslobađajući nebijelke od njihovog samougnjetavanja i umjesto toga nametajući im evropske vrijednosti.
Kao rezultat toga, zapadni feminizam – namijenjen oslobađanju žena od muške dominacije – gubi svaki smisao i svrhu, zapadne vlade ga koriste kao oruđe da opravdaju svoje ekspanzionističke porive.
Trebamo samo vidjeti izraelski rat u Gazi kako bismo razotkrili ovaj dvostruki standard. Od 7. oktobra ubijeno je 10.000 palestinskih žena, uključujući 6.000 majki.
Sve zapadne feministkinje koje su do sada iskazivale poruke saučešća u kojima se kaže da palestinske žene “imaju pravo na život”. Iste stidljivosti nije bilo kada su zapadni mediji objavili da su borci povezani s Hamasom počinili seksualno nasilje 7. oktobra.
Hajde da razjasnimo stvari. Zapadni feminizam nije zaseban pokret, on se slaže s bijelcima na vlasti. U Iranu ili Palestini, feministkinje preskaču na argument „ali Hamas, ali Homeini” umjesto da napadnu izraelsko neselektivno, sistematsko nasilje nad palestinskim ženama ili šahov brutalni režim.
Takav pristup daje bijelcima na vlasti argument da drže govore u kojima se oslanjaju na zapadni liberalizam kako bi opravdali svoju nasilnu politiku.
Zapadni feministički aktivistički pokret je dokazao, posebno kada su u pitanju ne-bijele domorodačke žene, da se brine samo o održavanju izgleda: nošenja kratkih suknji, pokazivanja nogu i depiliranje. Zapadne feministkinje ne mare za ženama ubijenim u ratnim zonama osim ako ne izgledaju i ponašaju se kao one.
Progresivne ideje o imidžu tijela treba cijeniti, ali ih ne treba predstavljati kao jedini način odbrane feminističke stvari. Inače, sve što radi je produbljivanje jaza između bijelih i obojenih žena.
Generacijama je zapadni feministički pokret naveo žene širom svijeta da sanjaju o pravednijem i sigurnijem svijetu za žene. Mnoge ne-bijele djevojke koje nisu zapadnjačke, odrasle su vjerujući da se mogu osloniti na ovaj san kako bi ostvarile svoje ideale.
Ali sada je očigledno da je zapadni feminizam dio bijelog spasitelja, instrumentaliziranog od strane muškaraca u zapadnim vladama za propagiranje imperijalizma u nebijelim zemljama.
Osim toga, mnoge žene na Zapadu sada koriste svoj brend feminizma da opravdaju vjersku diskriminaciju, islamofobiju i ksenofobiju. Nevjerovatno je obeshrabrujuće vidjeti da je zapadni feminizam, pokret na koji su se ugledale mnoge žene na globalnom jugu, sveden na propagandu.
Ćilim je dobrano izvučen ispod naših nogu, njegove namjere su naoružane, a njegov aktivizam neutemeljen.
Izraelski rat u Gazi i sukobi između Izraela i Irana bi stoga trebali ponuditi priliku nama feministkinjama na globalnom jugu da se emancipiramo od zapadnocentrične perspektive i utre put prema svijetu u kojem su sigurnost i dobrobit svih žena važni, bez obzira na boju naše kože ili zemlje našeg porekla.
(TBT, THE NEW ARAB)