Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Ako se u ove rane jesenje dane iz Sarajeva zaputite prema Hercegovini, od Ivan Sedla pa dolinom Neretve do Mostara, umjesto prelijepog kolorita jesenjih boja primorani ste gledati lica stranačkih kandidata sa plakata. Ma kojoj političkoj opciji da pripadate, pritom još ako ste Bošnjak, ne možete se oteti dojmu da dolinom Neretve vlada samo jedna stranka – SDA!
„RAFALI MRŽNJE“
Osim plakata ove stranke vrlo sporadično ćete uočiti pokoji plakat SDP-a, potom SBB-a i ni jedne druge stranke. Od Konjica preko Jablanice do Mostara pročitat ćete desetine imena i prezimena uramljenih u zeleni dizajn po kojem je prepoznatljiva nacionalna bošnjačka stranka SDA. Dok kod drugih možete zapamtiti Denisa Bećirovića, Nermina Nikšića i Anera Žuljevića iz SDP-a, i Fahrudina Radončića i Faruka Ćupinu iz SBB-a u Mostaru. Još su Radončićevi plakati poprskani nekim voćnim sirupom sa nekoliko tačkica tako da se čini kao da su ga presjekli rafali iz „mitraljeza mržnje“ režimskih pristalica.
Zanimljivo je da na plakatima uopće nema Salke Sokolovića, harizmatičnog odmetnika od režima koji je podržao Senada Šepića, ali ni Salmira Kaplana, koji je poput strijele bio odapet iz Mostara do fotelje u Vladi Federacije BiH. Sokolović kao i svaki pošten političar i patriota vjerovatno okončava svoju političku karijeru umoran i čemeran. Dok je Kaplanu koji je previše „kukurijekao“ sigurno neki politički moćnik „otkinuo glavu k'o horozu“.
Kad uđete u grad zatičete Mostarce kako u prilično pustim gradskim kafanama mirno ispijaju svoje kahve i limunade. Nema tu grupica „mostarskih liski“ koji bi se zadirkivali i sipali biserli dosjetke dok bi igrali…
Dok u haremu Karadžoz-begove džamije nekoliko mlađih bradatih vehabija straše rijetke turiste i vrebaju naivne muslimane da ih prevjere.
Zato iz poštovanja više nego zbog atrakcije odete na Stari most; samo je na tom mjestu gužva i teško se mimoilazite s grupama turista sa predalekog istoka načičkanih po luku mosta. U ostatku grada, ma s koje mu strane prišli, kafane, restorani i dućani, kao i pijaca Tepa, zjape prazni. Nema naroda! Ako biste i podlegli „optičkoj varci“ zbog grandioznosti Mostara, te sjećanjima na davne dane mladosti kad ste svijet gledali ružičastim očima, opet se osjetite veoma usamljeno tako da othuknete gledajući u okolne kamene vrleti.
„Pa ko proizvodi tu bujicu zelenog populizma iskazanu kroz hiljade „zelenih“ plakata i bilborda i kome sve to služi“, pomislite.
Nije to nikakva „snaga“ bošnjačkog nacionalizma, kakva se očito poruka hoće poslati narodu, već je to hir režima koji raspolaže svim mogućim budžetskim haznama, pa „kad medo ima masla i po zadnjici ga maže“… Ako postavljanje jednog bilborda košta oko 1000 KM sama predstava izbornog performansa kroz plakate kojima je okićena lijeva obala Neretve od Konjica do Neuma možda košta bar koliko izgradnja nekoliko manjih fabrika.
HERCEGOVAČKI BELFAST
Stari most je obnovljen, njegovi rušitelji su osuđeni, a neki od njih i svoje živote okončali. Ipak Mostar ostaje podijeljen grad kao hercegovački Belfast. Ove face sa plakata su trebale biti vidari ratnih rana, a sudeći prema njihovom političkom vokabularu, osionosti i prepotentnosti moglo bi ih se, s pravom (!), optužiti da poput kohorti insekata tu ranu razjaruju i inficiraju svojim upljuvcima. Ne, više se sa obala Neretve ni ne nadvikuju sa svojim partnerima – hrvastkim nacionalistima. Kao da su svi poruku primili. I skoro da su uspjeli jer iznad Grada na Neretvi vlada gluhoća.
Ako sretnete mladu djevojku ili mladića, dok u akšam sami s mobitelom u rukama šetaju ulicom, pitate se gdje su se mogli zaputiti. Jer i kafići izgledaju pusto i depresivno. Tek tad se sjetite da su diljem Hercegovine podijeljene škole po sistemu „dvije škole pod jednim krovom“. Dok sam tako sam šetao ulicom sjetio sam se ko je tu uredbu potpisao i kad. To je učinio Fahrudin Razvanbegović, jedan poratni ministar za kulturu i obrazovanja u Vladi Federacije Bosne i Hercegovine. Sjećam se tog vanrednog sastanka, mislim Izvršnog odbora SDA, kojeg je osobno sazvao tadašnji predsjednik SDA i član Predsjedništva BiH Alija Izetbegović. Bio je veoma ljut zbog „papira“ kojeg su mu doturile neke diplomate iz OSCE-a, čini mi se, na kojem se nalazilo ime ministra Fahrudina Rizvanbegovića. Taj „papir“ je značio saglasnot bošnjačke strane za formiranje „dvaju škola pod jednim krovom“, kako su ga tumačile strane diplomate. Da, Alija je tražio da Rizvanbegović podnese ostavku, ali ovaj to nije htio učiniti pravdajući se kako taj „papir“ ne znači podvajanje i segregaciju u obrazovanju. Drugi akteri tog događaja kasnije su mi pričali da je na taj sastanak došao i profesor Enes Duraković, inače bivši ratni ministar i prijatelj Rizvanbegovića, te da se ljutito usprotivio predsjedniku Izetbegoviću zbog insistiranja na smjeni Rizvanbegovića te da je napustio sastanak zalupivši vrata za sobom.
Rizvanbegović, koliko znam, danas živi u luksuznoj kući u Stocu, koju je uspio adaptirati nakon rata. Bio je zarobljen u logoru na Heliodromu. Za hrvatske medije je izjavljivao da nikad nije bio član SDA koja ga je promaknula u ministra.
Bez obzira na ovako krupne političke greške SDA vrlo suvereno i vehementno vlada lijevom obalom Neretve. Nema ko ove stvari postaviti ni kao pitanje ni kao problem. Tako da je moj jedan jesenji vikend u Mostaru bio „očevid“ kako se nigdje kao u Hercegovini ne potvrđuje teza da loše školstvo i iseljavanje mladih pogoduje diktaturama. SDA-ova diktatura je u Hercegovini srasla sa kamenom!
(TBT)
