Piše: Steven W. Therasher, thebosniatimes.ba
Dok je ulazila na set programa The Daily Show na intervju kod Jona Stewarta, glavnu voditeljku međunarodnih vesti CNN-a Christian Amanpour dočekale su ovacije. Snimanje je označilo ponovni susret dvije medijske ikone ranog 21. stoljeća – dvije ličnosti koje su bile na vrhuncu popularnosti, često svojom oštrom kritikom, u ranim godinama rata protiv terorizma.
Publika u studiju bila je više nego voljna za ovo nostalgično putovanje. Burno su aplaudirali kada se Amanpour usprotivila Stewartovoj primjedbi da se „bliži kraj svijeta“ i ukazala na to kako je pomračenje Sunca, koje se odigralo neposredno prije snimanja, okupilo toliko mnogo ljudi „u ovoj nevjerovatno podjeljenoj zemlji“.
Međutim, stvari su krenule naopako kada je Stewart upitao Amanpour o njenim kolegama na CNN-u: „O čemu novinari iza scene govore kao o svojim frustracijama? Šta bi htjeli vidjeti u raportima? Kako bi voljeli da se o tome izvještava i da li izvještavaju onako kako misle da treba?“
Amanpour se osvrnula na segment Stewartove emisije prije njenog dolaska, u kojem je poredio kako američka vlada i mejnstrim mediji prikazuju rusku agresiju protiv Ukrajine (loše) naspram onoga kako prikazuju američko-izraelsku agresiju na Palestinu (ništa naročito).
Amanpour je rekla: „Naš glavni problem u izvještavanju o Izraelu, o Gazi, u ovom stadijumu koji traje već šest mjeseci, jeste to što ne možemo da idemo tamo. Ovo je situacija bez presedana. Novinari nisu na terenu u Gazi.“
Stewart je odmah prekinuo: „Ima novinara na terenu. Ubijaju ih.“
„U pravu si, u pravu si“, priznala je Amanpour, „govorim o nezavisnim, zapadnim novinarima koji nisu u mogućnosti da odu tamo, ili bilo kome drugom, osim onih koji apsolutno rizikuju svoje živote svaki dan.“
Vratit ćemo se ubrzo na njen duži odgovor, ali pogledajmo šta je rekla prvo. Njena tvrdnja da novinari nisu na terenu u Gazi, naišla je na opravdan podsmjeh reportera poput Hind Kohudary, koja je objavila fotografiju sebe na terenu, uz reči Amanpour.
Ali da li je tvrdnja Christian Amanpour da u Gazi nema „nezavisnih, zapadnih novinara“ istinita? I da i ne. U pravu je kad kaže da u Gazi nema nezavisnih novinara, jer nijedan novinar nije istinski nezavisan – svakako ne sama Amanpour, niti bilo ko od nas iz zapadnih zemalja koje osiguravaju novac i bombe za ubijanje desetina hiljada civila, djece i naših kolega. (Svakako ne New York Times koji, kako je Intercept izvjestio, instruira svoje autore da izbjegavaju upotrebu riječi „genocid“, „etničko čišćenje“ ili „okupirane teritorije“ pa čak – „osim u veoma rijetkim slučajevima“ – i izraza „izbjeglički kampovi“.)
Palestinski novinar Hoosam Shabat, stacioniran (i izgladnio) u sjevernoj Gazi, odgovorio je na slijedeći način: „Nije najveći problem to što zapadni novinari ne mogu ući, već činjenica da zapadni mediji ne poštuju i ne cijene palestinske novinare. Moje kolege i ja svakodnevno rizikujemo svoje živote da bismo izvještavali o ovom genocidu. Niko ne poznaje Gazu kao mi, niko ne razumije složenost situacije kao mi. Ako vam je stalo do onoga što se dešava u Gazi, trebalo bi da omogućite da se palestinski glasovi bolje čuju. Ne trebaju nam zapadni novinari da pričaju naše priče; sposobni smo da izvještavamo o vlastitim pričama.“
Shabat (21) je ove godine trebalo da završi treću godinu studija. Umjesto toga, poput svojih kolega sa medicinskih fakulteta koji su u improviziranim bolnicama preuzeli ulogu ljekara prekaljenih u ratnoj zoni, genocid je gurnuo Shabata na prve linije izvještavanja sa ratišta.
Amanpour s pravom misli da Shabat nije nezavisan. Njegove objave na društvenim medijima pune su vrlo subjektivnih iskustava: kako gladuje, zakopava mrtve, pokušava da oslobodi preživjele iz ruševina, hrani gladne, prikuplja novac za hranu, razgovara sa djecom koja umiru od raka, zabavlja djecu (zajedno sa jednim klovnom) za Bajram, nosi djeci odjeću, proklinje „poniženje“ i nasilje bacanja paketa pomoći iz zraka, distribuira pomoć i pokušava da pronađe nestalu novinarku Bayan Abusultan (koja je ućutala tokom opsade Al Shife pošto je bila uverena da joj je brat ubijen, a koji je ipak preživio).
Dok je svijet oplakivao ubistvo šest stranih i jednog palestinskog radnika Svjetske centralne kuhinje, Shabat je primjetio: „Osim što se bavimo novinarstvom, skoro svaki dan kuvamo obroke da nahranimo raseljene koji su smješteni po školama na sjeveru Gaze. Iz krajnje ograničenih zaliha, kuhamo i dijelimo obroke stotinama ljudi svakog dana. Cijenimo sve humanitarne radnike koji su ubijeni dok su pokušavali da nam pomognu, ali naši životi su važni koliko i njihovi. Naše živote treba poštovati i cijeniti isto koliko i njihove. Palestinci zaslužuju da ih se oplakuje kao i svaki drugi izgubljeni život.“
Ne, Shabat sigurno nije ni zapadni ni nezavisan. Ali ovo je jedan od mnogih poklona koje palestinski novinari, uz veliku ličnu žrtvu, daju svijetu: poklanjaju nam priliku da sagledamo ulogu novinara na suštinski drugačiji način, da vidimo kako bi međuzavisnost mogla biti bolji pristup našem zanatu od nezavisnosti.
Novinarstvo je, konačno, javno dobro. Možda nije najbolji način da se služi tom dobru tako što će, recimo, nekakav Anderson Cooper iskočiti padobranom po ekskluzivu dok se pretvara da je nezavisan od onoga što trpe lokalni novinari, pa čak ni da se lokalni novinari utrkuju jedni protiv drugih da objave najnovije vijesti.
Umjesto toga, šta ako bi novinarstvo izgledalo kao u snimku koji je Ahmed El-Madhoun objavio u decembru, kada je „grupa hrabrih novinara odlučila da ostane u Kan Junisu i izveštava o tome šta se dešava uprkos intenzivnom granatiranju. Svi mi, ruku pod ruku“?
Šta ako bi novinarstvo, u svom najuzvišenijem obliku, izgledalo tako da se novinari ne pretvaraju da je bilo ko od nas nezavisan, već prihvataju da su sudbine „svih nas, ruku pod ruku“ međuzavisne? Da od nas zahtjeva da radimo zajedno kako bismo prenijeli vijesti javnosti i da bismo jedni druge sačuvali sigurne, nahranjene i žive?
Amanpour je nastavila da govori Stewartu o smrti lokalnih novinara (naglasak moj): „Prema Komitetu za zaštitu novinara skoro stotinu medijskih radnika, novinara ubijeno je u Gazi, na Zapadnoj obali i u Libanu za šest mjeseci. To je situacija bez presedana. A to prevazilazi užas onoga što se dogodilo tim ljudima i njihovim porodicama. Radi se o pričanju priče o Gazi, pričanju priče o Palestincima, lokalni novinari će vam ispričati priču jednog naroda. Nisu to samo dehumanizirane brojke, ili slično, već ljudi. I kada moramo raditi svoj posao, a ja to uglavnom radim još od prvog Zaljevskog rata, idemo tamo da budemo oči i uši svima koji ne mogu da odu. Onima koji nisu sa lokala. Ali nismo u mogućnosti da odemo tamo.“
Treba odati priznanje Amanpour koja je izričito okrivila Izrael za to zašto ljudi poput nje ne mogu da dođu u Gazu. Ali vjerujem da ona griješi kad kaže da u Gazi nema zapadnih novinara. Neki ulaze, neki izlaze i pokušavaju da sa svijetom podjele ono što su vidjeli.
Dok ljudi koji su samo strani novinari ne mogu da idu u Gazu, medicinski radnici dolaze po smjenama od dvije do tri nedjelje, odlaze i nastoje prenijeti užas onoga što su vidjeli. Snimaju dokumentarne filmove za BBC. Pišu eseje za New York Times. Daju intervjue u New Yorkeru. Sastaju se sa predsjednikom Sjedinjenih Država, pokazuju mu svoje fotografije i – pošto dobiju jedinstven i zaista ekskluzivni intervju sa Bidenom – izvještavaju za NBC News o njegovoj iskrenoj (odsutnoj) reakciji. Za emisije poput Democracy Now! čak ustupaju fotografije i video snimke.
Ti doktori su, de facto, zapadni novinari. To što oni imaju da kažu je moćno i toliko kontroverzno da je palestinsko-britanskom hirurgu Ghassanu Abu Sittiju zabranjen ulazak u Njemačku, da ne bi njemačkoj javnosti ispričao šta je vidio u Gazi (i dopunio dokaze protiv njemačke vlade suočene sa optužbama za omogućavanje genocida pred Međunarodnim sudom pravde).
Zapadni mediji imaju dugu historiju doktora koji su postali novinari, posebno televizijski komentatori. Knjiga „Moja vlastita zemlja: Doktorova priča“ Abrahama Verghesea predstavlja jedan od najvažnijih dokumenata o neoprostivo skrajnutoj krizi AIDS-a u ruralnim Sjedinjenim Državama. Ali to što su takvi ljudi, zapravo, jedini strani dopisnici u Gazi, nije samo prijetnja za sve novinare poput Amanpour, već prijetnja čitavoj predstavi o nezavisnosti i objektivnosti novinara.
Jer način na koji ovi ljudi prepliću uloge ljekara, pomagača i izvještača upravo je nalik međuzavisnoj vrsti novinarstva koju su oblikovali Palestinci i odbacivanje mita o nezavisnosti koji projektira Amanpour. Ne može se poreći da neko sa zapada ko zašiva rane i stavlja ruke u tijelo pacijenta ima intimnije razumjevanje toga šta se dešava u genocidu u Gazi, od nekoga sa zapada koji samo posmatra, ne gladuje i nema medicinske vještine.
Šta ako ta intimna subjektivnost ne čini nekoga manje novinarom, već više od toga? Šta ako uloga novinara nije samo da izvještava, već da pomaže?
Stewart je pitao Amanpour da li je „američki problem“ to što svijet, putem društvenih medija i izvještavanja sa Al Aljazeere, stiče potpuno drugačiju sliku Gaze od onoga što zapadni mediji u načelu pokazuju. Djelovao je čak i ljutito kada je rekao da je eliminacija Hamasa nerealan vojni cilj za Izrael („Pa šta to znači, nećeš stati dok ne pobiješ sve?“) i iznerviran kada je Amanpour odgovorila „Izrael je napadnut 7. oktobra, u najgorem jednodnevnom masakru u svojoj historiji“ i dodala (baš kao što bi to rekli promoteri Bidenove administracije, Karine Jean-Pierre, Matt Miller ili John Kirby „Izrael ima pravo da se brani, ali… poenta je da se ostane u okvirima međunarodnog prava.“
Stewart je zvučao istinski uplašeno kada je govorio o lošim reakcijama koje očekuje, i upitao Amanpour: „Imaš li ti predstavu koliko će mi se sranja sručiti na glavu zbog današnje emisije?“ Podsjetio me je na to kako je Ta-Nehisi Coates bio iskreno zabrinut zbog svog istupa protiv izraelskog „segregacionističkog režima aparthejda“ na Democracy Now! u novembru („Imam svoje strahove. Imam. Imam. Znate, plašim se i sad, dok sjedim ovde i pričam sa vama!“) Pomislio sam na strah koji osjećam dok pišem i govorim o Gazi, što je značajno utjecalo na pet različitih poslova ili ugovora koje sam imao tokom 15 godina.
Vjerujem da je to slučaj i sa Stewartom i Coatesom – a mogu definitivno potvrditi za sebe – da se kao američki pisci osjećamo krivima zbog Palestine jer znamo da se iz našeg poreza plaća užas koji vidimo. Čak i kada govorimo o tome, na određenom nivou se plašimo jer znamo da bi to moglo naškoditi našoj karijeri.
Ali evo u čemu je stvar: to pobija prirodu naše takozvane nezavisnosti i otkriva koliko su naše pozicije subjektivne.
Zaista, na vrhuncu poreske sezone, ne moramo tražiti dalje da vidimo koliko smo inkriminirani. Ahmed El-Madhoun, isti onaj reporter koji je snimio viralni video palestinskih novinara koji rade „svi zajedno, ruku pod ruku“, nedavno je objavio optužujući video. Izvještavao je iz izbegličkog kampa Nuseirat (istog dana Izrael je granatirao grupu novinara, što je rezultiralo amputacijom noge novinara Samija Shehade).
U krateru je El-Madhou pronašao granatu na kojoj je pisalo „PROIZVEDENO U SAD“. To je ista ona vrsta granate za čije je slanje Izraelu, u količini od 14.000 komada, Bidenova administracija zaobišla Kongres u decembru.
„Izrael nas ubija američkim bombama koje se finansiraju iz vašeg poreza“, napisao je El-Madhoun onog vikenda kad su milioni Amerikanaca slali svoj novac Washingtonu na ime poreza, i dodao da direktno učestvujemo u genocidu.
El-Madhoun nije nezavisni, zapadni novinar. Ali on zapadnim novinarima prenosi vrijedne vijesti.
Jer možda najbolji način da se „poštuju i cijene palestinski novinari“, kako to od nas traži Hossam Shabat, jeste da ne pokušavamo da se umješamo i pričamo palestinske priče umjesto njih. Možda je najbolja stvar za nas da zahtjevamo od Sjedinjenih Država da prestanu isporučivati bombe koje ubijaju naše kolege, kako bi oni mogli da rade svoj posao u miru.
(TBT, Literary Hub)
