Piše: Enver Kazaz, thebosniatimes.ba
Nakon što je 2015. godine Sead Zubanović promovirao knjigu pod naslovom Ko je bio Meša Selimović, u bosanskohercegovačkoj javnosti izostale su iole ozbiljnije naučne reakcije na autorove teze da su temeljni kanonski roman bošnjačke književnosti, Selimovićev Derviš i smrt, napisali Ivo Andrić i Dobrica Ćosić po naredbi Titove tajne obavještajne službe. Nepoznat u akademskim krugovima, bez bilo kakvog poznavanja osnova naučne metodologije, Zubanović je napisao knjigu tipičnu za propagandu obavještajnih službi. Promovirana po pojedinim džamijama i hvaljena na stranicama magazina Saff, bliskog šefu SDA Bakiru Izetbegoviću, Zubanovićeva knjiga do sada je najopsežnije djelo pisano iz rakursa bošnjačke radikalne desnice, kojemu je bio cilj dovršiti sve ideološke rasprave oko slučaja Selimović i njegovog tobožnjeg srpstva.
FIGURA IZDAJNIKA
Kada je 2000. godine Džafer Obradović objavio lijepo pisanu, na mjestima vrlo inspirativnu knjigu eseja Bosna u ogledalu, malo ko je u javnom prostoru reagirao na njegovu interpretaciju poeme Stojanka majka Knešpoljka Skendera Kulenovića. U toj interpretaciji pjesnika se optužuje da je napisao poemu u kojoj, zagrljen s bratom Jovanom, nije vidio da će potomci tog njegovog brata izvršiti pokolje nad Bošnjacima u ratu 1992-1995. Naravno, u tom ratu potomci Skenderovog brata Jovana (a referencijalni okvir iz kojeg nastaje poema upućuje na to da je taj brat bio veliki bosanski slikar Jovan Bijelić), nisu imali nikakvu ulogu, nego su ideološki potomci Draže Mihailovića, protiv kojih su se borili i Skender i Jovan, izvršili pokolje nad Bošnjacima i genocid u Srebrenici.
Zašto se u bošnjačkom društvenom prostoru svako malo Skender i Meša optužuju za nacionalnu izdaju i, titoističkim jezikom rečeno, moralno-političku nepodobnost? Odgovor na to pitanje veoma je jednostavan – zbog toga što se svojim biografijama ne uklapaju u koncept nacionalnog identiteta oblikovanog u skladu s antimodernističkim vrijednostima što ih u svojoj ideološkoj platformi zastupa stranka na čijem čelu je Bakir Izetbegović. To antimodernističko bošnjaštvo odbacilo je racionalističke i prosvjetiteljske narative na osnovu kojih je i došlo do bošnjačkog nacionalnog samoosvješćenja u 19. vijeku, poslije austrougarske okupacije, a iza toga i aneksije BiH. Nadalje, ono je na rigidan način klerikaliziralo bošnjački nacionalni identitet i nametnulo mu osmanonostalgične i neobegovske fantazme kao narativni osnov. Uz to je religiju se ideologiziralo, a ideologiju klerikaliziralo, pa se bošnjački nacionalizam, razvijen u posljednje vrijeme u SDA, ukazao u kulturi kao stalni, vrlo agresivni sistem isključivanja iz zamišljenog identitarnog središta svakoga ko se nije uklapao u identitetsku matricu. Napadi na Mešu Selimovića i Skendera Kulenovića najvidljiviji su primjeri takvog opresivnog djelovanja esdeaovskog menadžmenta nacionalnog identiteta. Prvi je dobio knjigu u kojoj je optužen da je bio antibošnjački projekt tajne službe Titovog vlastodržačkog aparata i velikosrpske agenture u njemu, a drugom je nedavno, prije dvadesetak dana, porušena bista na trgu koji nosi ime Alija Izetbegović. Treba odmah napomenuti da Skenderova bista nije bila izrađena od željeza ili nekog drugog materijala koji se može prodati na crnom tržištu, pa se može zaključiti da razlog rušenja nije krađa, nego ideologija, ona najcrnja nacionalistička.
Dok su na njenom čelu bili Alija Izetbegović i Sulejman Tihić, SDA je nastojala bošnjaštvo uklapati u bosanstvo, iako je i tada ta stranka reducirala modernističke osnove bošnjaštva formirane u 19. i 20. stoljeću. Mukotrpno uspostavljanje bošnjačkog nacionalnog identiteta počelo je deosmanizacijom bosanskih muslimana i raspadom osmanskog tipa feudalizma nakon što je Osmansko carstvo izručilo BiH austrougarskoj vlasti. Tada bošnjačka kultura i književnost na tekovinama evropskog romantizma, racionalizma i prosvjetiteljstva vrše naglu evropeizaciju društvenog polja i usvajaju kulturne norme karakteristične za sve mlađe nacije na prostoru Istočne i Jugoistočne Evrope. Dakle, ključni povijesni događaj za formiranje bošnjačke nacije jest smjena jedne imperijalne vlasti drugom i slabi vojni otpor ulasku te druge imperije u BiH. Taj je događaj otvorio traumu identifikacijskog polja, a svijest o osmanskoj izdaji tadašnjih Bošnjaka urezala se u kolektiv kroz narodnu izreku da je sultan Bosnu prodao ćesaru za kesu dukata. Iz takvog traumatičnog identifikacijskog polja razvio se osjećaj odbačenosti od imperije koja se doživljavala kao identitarna matica, da bi se u procesu evropeizacije trauma prevladala, a Bošnjaci od vjerske postali etnička zajednica. Nacijom postaju izgrađujući svoje kulturne i političke institucije, dok međunarodnu legitimaciju dostižu priznavanjem BiH kao suverene zemlje početkom 1992. godine.
To znači da se povijesna dimenzija zemlje upisala u povijesnu vertikalu bošnjačke nacije, pa se može slobodno reći da iskustvo zemlje u 19. i 20. vijeku biva iskustvom Bošnjaka i druge dvije nacije koje su na međunarodnom planu Dejtonskim sporazumom određene kao konstitutivne u BiH. Kraj 20. vijeka i krvavi rat, tj. agresija Srbije i Hrvatske na BiH u okviru građanskog rata u kojem se raspala Titova Jugoslavija, ta će iskustva međusobno suprotstaviti, a rat i genocid nad Bošnjacima u njemu postat će drugi veliki povijesni događaj upisan u bošnjačku identitarnu memoriju. Naravno, i Prvi i Drugi svjetski rat upisani su u kolektivno iskustvo Bošnjaka, ali nemaju tu narativnu vrijednost u bošnjačkom identitetu kakvu imaju traume austrougarske okupacije BiH i rat 1992-1995. Razlog za tako različite statuse ovih povijesnih događaja u identitarnom polju nalazi se, zapravo, u narativnoj matrici prema kojoj političke, akademske i religijske elite proizvode bošnjački nacionalni identitet. Prvi i Drugi svjetski rat inkorporirani su u interpretativne matrice znatno šire od one nacionalne, najprije u jugoslavensku, a potom i svjetsku, dok su događaji lokalne historije zauzeli centralna mjesta bošnjačkog nacionalnog imaginarija.
Skender i Meša svoj simbolički potencijal kao komunisti, antifašisti, kosmopoliti i veliki pisci ukupnošću svojih biografija ne vežu za događaje lokalne, već globalne historije, a kao deklarirani ateisti neuklopivi su u klerikaliziranu identitarnu matricu. Zato oni i jesu na udaru novog menadžmenta nacionalnog identiteta razvijenog u SDA pod vodstvom Bakira Izetbegovića.
Da bi se nametnuo što većem broju pripadnika date zajednice, narativni koncept nacionalnog identiteta mora počivati na figuri nacionalnog izdajnika u istoj mjeri u kojoj se zasniva na figuri neprijatelja. Čak se može postaviti teza da mu je figura izdajnika potrebnija za homogenizaciju nacije od neprijatelja. Njome on na veoma efikasan način provodi discipliniranje svih pripadnika kolektiva, pa je ta figura neka vrsta mentalnog biča kojim menadžment identiteta kažnjava svaki oblik neposlušnosti vođi i sviti oko njega. Na drugoj strani, oba pisca u bliskom su dodiru s figurama dva najveća zamišljena neprijatelja bošnjačkog nacionalnog identiteta oformljenog u kabinetu Bakira Izetbegovića – Srbima i komunistima. To je osnovni razlog da se pravovjernoj bošnjačkoj javnosti predstave kao bošnjački demoni, jer su bili ne samo komunisti, već su uvršteni u srpsku književnost. Selimović je u situaciji kad nije postojala mogućnost imenovanja bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti na to otvoreno pristao, a Kulenović se nikada nije izjasnio protiv uvrštavanja u srpsku književnost.
ANTIBOSANSTVO I ANTIBOŠNJAŠTVO
Zanimljivo bi bilo na ovom mjestu povući paralelu između njih dvojice i npr. Irfana Horozovića, danas bliskog Izetbegovićevom novinarsko-ideološkom klanu, pisca koji se nikad nije pobunio protiv uvrštavanja u hrvatsku književnost. Tu je u sličnoj poziciji i Mak Dizdar, kojeg se uvrštavalo u hrvatsku književnost, kao i npr. Hasan Kikić, ali i niz drugih bošnjačkih pisaca koji su na različite načine književno dvopripadni: Ćamil Sijarić, Zuvdija Hodžić, Sead Begović, Ismet Rebronja, Ibrahim Hadžić, Fadil Hadžić, Feđa Šehović, Safvet-beg Bašagić, Musa Ćazim Ćatić itd.
Književna dvo ili višepripadnost naprosto je posljedica interkulturalnosti južnoslavenskog prostora, tim prije što je njegov centralni jezik u osnovi isti, a danas različito standardiziran. Taj je prostor u književnoj praksi od 19. vijeka do našeg vremena neprestano bio obilježen književnom praksom u kojoj su pisci različitih nacionalnosti djelovali u okviru istih nacionalnih književnosti, bilo zbog mjesta rođenja, bilo zbog mjesta življenja. Književna dvo ili višepripadnost velika je prednost u interkulturnoj komunikaciji nacionalnih književnosti, jer omogućuje brži protok ideja i poetičkih sistema među njima, ponajviše zahvaljujući baš takvim piscima.
Skender i Meša koji su književno djelovali u Sarajevu i Beogradu, a Skender i u Zagrebu, uz pisce književne ljevice okupljene oko Miroslava Krleže, mogli bi postati književnim figurama mosta u izgradnji hibridnih interkulturnih književnih identiteta, figurama kojima je obilježena bosanskohercegovačka interliterarna zajednica. Takvi su u njoj npr. Andrić, Samokovlija, Hemon, Jergović, Jozefina Dautbegović, Lovrenović, a danas se dvopripadnost pisaca nakon ratne kataklizme širi izvan južnoslavenskog na neslavenske jezike, pa se npr. Refik Ličina može smještati u bosansku i švedsku literaturu, Semezdin Mehmedinović u bosansku i američku, baš kao i Hemon, odnosno Dragoslav Dedović, Munib Delalić itd.
Upravo zbog toga su pizme, koje se u medijskim projektima oko Bakira Izetbegovića šire prema Skenderu i Meši, pretvarajući se na koncu u otvorenu mržnju prema ovim piscima, tek potvrda do koje mjere ovaj političar i njegovi medijski hajkači i mediokriteti getoiziraju bošnjački nacionalni i kulturni identitet. Njegov narativni koncept u svojoj suštini je antibosanski, jer iz sebe isključuje zajedničko iskustvo s drugim nacijama u izgradnji bosanske interkulturne hibridnosti, a potom i antibošnjački, jer iz svog identitarnog geta isključuje svaki oblik bošnjaštva koji se ne uklapa u njegove redukcije. Proglašavanje mrtvih pisaca nacionalnim izdajnicima i nije ništa drugo nego pokušaj da jedan ideološki centar moći od ostatka zajednice preotme pravo na interpretaciju ukupnosti bošnjačkog nacionalnog identiteta i proglasi se njegovim braniteljem. Takva rigidna ideologija na koncu se ukazuje kao destrukcija nacionalnog identiteta, da bi postala i autodestruktivnom po svoj identitarni geto.
Antibosanstvo i antibošnjaštvo kao temeljne identitarne prakse u Izetbegovićevom konceptu bošnjaštva ogledaju se ponajviše u širenju osmanonostalgije i turkofilije, preko kojih se iz bošnjačkog identiteta brišu naslage njegove evropskosti, tj. prosvjetiteljstva, racionalizma, modernizma i postmodernosti, a turskocentrično interpretirana tradicija se sakralizira i ideološki zloupotrebljava. Nadalje, ukupno bošnjačko povijesno iskustvo s njegovim fazama titoizma, internacionalizma, te sekularizma, ugroženo je ideologizacijom religije i religizacijom nacionalističke ideologije, pri čemu se sadašnji, esdeaovski koncipiran nacionalni identitet proglašava telosom ukupne nacionalne povijesti. Kao da je svrha nacionalne povijesti i njen osnovni cilj bio trenutak u kojem će Alijin sin poručiti nacionalnoj zajednici da ona jest to što on zamišlja.
Takav karikaturalan narativ o nacionalnom identitetu i mora biti agresivan, huškački, na kraju i mrzilački prema svemu što se u njega ne uklapa i što mu se suprotstavlja. Zbog toga on gubi unutarnacionalni altruizam kao narativ pomoću kojeg se svaka nacionalistička ideologija nastoji legitimirati u kolektivu. Krajnji paradoks Izetbegovićevog nacionalizma jest u tome što je na naraciji o Bošnjacima kao stalnim povijesnim žrtvama svojih neprijatelja izgradio bezočni oblik eksploatatorskog kapitalizma u kojem strada bošnjačka sirotinja. Pljačkaška privatizacija, prvobitna akumulacija kapitala, nepotizam, korupcija i kriminal koji su od rata naovamo opustošili zemlju pod vladavinom Izetbegovićeve SDA, pokazuju svu bijedu njene nacionalističke naracije o bošnjaštvu. Namjesto nacionalne slobode na sceni je eksploatatorsko ropstvo za bošnjačku sirotinju, namjesto individualno-liberalnog koncepta nacionalnog identiteta koji bi omogućio međunarodnu afirmaciju Bošnjaka na sceni je identitarni geto koji ih je vratio u predmodernost. Na koncu, namjesto mišljenja o složenim izazovima budućnosti, na sceni je stalna restauracija prošlosti, zarobljenost u nju kao u svojevrstan narativni labirint iz kojeg nema izlaza. Sve one identitarne procedure i nakaradnost društvenih odnosa što ih je Skender kritikovao u svom romanu Ponornica, a Selimović razobličio u Dervišu i Tvrđavi.
(TBT)