“Dobar dan”, pozdravio je Timu visok i plav mladić, lijepih crta lica, držeći sako okačen o kažiprst na ramenu, dok smo čekali u holu suda.
“Dobar dan”, odgovori stidljivo Tima.
Mi, familije osuđenika, skupljali smo se u grupicama, šaputali i iščekivali da se otvore vrata sudnice. Samo je Tima, Džemina supruga, nosila mahramu na glavi.
“Ko je ovo?”, šaputala mi je Tima dok mi se primakla do ramena.
“Bakir Alijin”, odgovorio sam joj.
“Kako se ovo pozdravlja, moj Nedžade?!”, čudila se Tima.
Tima je rođena Bužimka. Mlada, lijepa i korpulentna privlačila je pažnju svojom mahramom na glavi. Znao sam joj grimase lica kad se srdi, smije ili tuguje. Bio sam joj jedini zaštitnik od kad su Džemu uhapsili. Tad sam vidio na njenom licu razočarenje prouzrokovano duhovnim bolom da ju je Bakir tako pozdravio. Ni ja do tada nisam primijetio drastičnu razliku između nas naivnih provincijskih muslimana i urbanih sarajevskih. Meni nisu smetali Bakirovi pozdravi sa “vozdra”, “šta ima”, dok je eskivirao pozdraviti me selamom, dok nisam vidio koliko je to povrijedilo Timin muslimanski a krajiški ponos.
Kasnije će Bakir u jednom intervju priznati da se u to vrijeme dok mu je babo bio u zatvoru alkoholizirao i da je prestao piti alkohol 1985. godine. Kao kroz maglu sjećam se njegovih ispovijedi kako su ga djeca u školi zadirkivala što je oca zvao baba, ali nisam zapamtio baš puno detalja iz njegove mladosti.
Tek kad sam gradio džamiju na Pajama postao sam prisniji s Bakirom. Bio je projektant te džamije. Često je dolazio na radilište i nadgledao radove. Sa njim bi dolazila kćerkica Jasmina.
“Tata, tata”, odzvanjao je dječiji glas njegove kćerkice u džamiji.
To je bilo sve što je bilo ostalo iz vremena Bakirovog džahilijeta, kako se u islamu tretira predislamski period. Inače, Bakir je bio gorljiv vjernik. Klanjao je skrušeno i prisebno.
To naše prijateljstvo nije bilo zahtjevno. Tek mi je jednom svratio u kuću zbog presnimavanja nekih kaseta za Adila Zulfikarpašića. Bili smo relaksirani i nikad nije bilo nesporazuma između nas. A u pozadini života tog naizgled mirnog i prisebnog čovjeka odvijala se prava familijarna bura. Samo veliki Tolstoj je uspio izreći misao koja bi se odnosila i na familiju Izetbegovića da su “sve sretne familije nalik jedna na drugu, a da je svaka nesretna, nesretna na svoj način.”
Halida-hanuma, nek Svevišnji ovu uzgoritu hanumu uzdigne na prestižno mjesto u džennetu, već je bila dobro narušenog psihičkog zdravlja. Haman da je bila u fokusu pažnje gradskih muslimanskih krugova nakon što su svi sužnji iz Procesa ‘83. pušteni na slobodu.
Jer, dok je bila sama, a Alija u zatvoru, Halida-hanuma se jadala konama na svoju tešku sudbinu. Kao ponosna i uzgorita hanuma nije trpjela sažaljenje. Hvalila se kako je voljela i Aliju i Bakira. Možda sina više nego muža. Brakolomstvo za ženu najveća je nesreća koja je može zadesiti na dunjaluku, posebno za muslimanku Halidinog kova. Pričali su ljudi, kao što je pričao i Mehmedalija Hadžić, da su u Aliji i Halidi vidjeli savršeni muslimanski par koji je mamio uzdahe dok bi šetali ulicom Ferhadija.
Šta se desilo? Kad se desilo? Gdje je krenulo po zlu u familiji Izetbegović?
(ODLOMAK IZ KNJIGE “SARAJEVSKI ARMAGEDON II” NEDŽADA LATIĆA)
Knjigu “Sarajevski armagedon II” možete naručiti klikom na OVAJ LINK ZA NARUDŽBU ili na banere koji se nalaze unutar ovog članka, kao i putem web adrese: www.knjiga.thebosniatimes.ba.
(TBT)
