Malo ko je uočio, a baš niko nije reagirao na skandaloznu i blasfemičnu tvrdnju Filipa Mursela Begovića da je bosanska sevdahlinka nasatala kao izraz aška, ljubavnog zanosa Bošnjaka prema Hrvatici. Tu teoriju je Begović iznio u mjesečniku lista STAV, koji slovi kao stranački bilten SDA. Čak je naslovnica lista podređena ovoj temi na osnovu njegove tvrdnje da je prije 450 godina jedan Bosanski Musliman, (Adil) na nekoj splitskoj pijaca zapjevao izvjesnoj katolkinji Mariji Vornić.
SDA-OVCI KAO UBICE BOSANSKOG DUHA
On se referia na Muniba Maglajlića, vjerovatno najvećerg modernog teoretirača sevdahlinke, kojije zaista u svojim antologijama zabilježio ovu zgodu. Na stranu što to nije jedina sevdahlinka ispjevana na temu ljubavi između muslimana i kršćanke, mnogo popularnija je pjesma “Ali-paša na Hercegovini”, ovakve teorije ne samo da su profane i trivijalne, već su opasne i blasfemične. Jer ako bismo sveli sevdahlinku, koja spada u sami vrh svjestke poezije, samo na nivo jedne skoro pa banalne ljubavne drame, neuzvraćene ljubavi kako je interpretira Begović, toj poeziji bismo oduzeli sve druge njene kavlitete i epitete zbog kojih je osvojila tron svjetske ljubavne poezije. Mnogi teoretičari književnosti, zapravo većina njih, izvorište sevdahlinke, odnosno nadhanuće i inspiraciju njenih pjevača, a to su Bosanski Muslimani i Muslimanke, kao narod, vide u samom Kur’anu, a potom i u islamskim duhovnim pjesmama ilahijama i kasdima. Tako je pjesma “Kad ja pođoh na Bembašu na vodu” doslovno muzička replika jedne kaside Ebu Bekra, prvog halife itd.
Begovićev primitivini pogled na svedahlinku uopće ne zaslužuju pažnju, već ignoranciju i prezir. No, ovaj i ovakav pogled je zanimljiv kao političko-ideološki narativ i trend kojeg kreira nacionalna bošnjačka stranka SDA. Naprosto, Begović kao urednik stranačkog biltena sa pozicije megafona ideologa SDA pokušava (re)interpretirati duhovno nasljeđe Bosanskih Muslimana sukladno trenutnim političkim insteresima i ciljevima Stranke demokratske akcije. Pa on tako raskid koalicije HDZ-a sa SDA-om uspoređuje sa neuzvraćenom ljubavi Splićanke Marije Adilu iz Klisa kako je opjevano u sevdalinci.
To što Begović kao konvertit, dijete mješanog braka, oca hrvatsko-bošnjačkog pjesnika Seada i majke Hrvatice, ima drskosti da emigrira iz Zagreba da bi u sred Sarajeva objavio novinu u kojoj reinpretira nastanak sevdahnlinke koji koincidira sa njegovim osobnim “nastankom”, pred očima toliko živućih bošnjačkih intelektuaca, veći je fenomen od poriva i motiva koji su imali srpsko-hrvatski kesnofobni pisci (Petar Petrović Njegoš, Ivan Mažuranić i Ivo Abdrić) da svojim djelima pokušaju ubiti matricu opstojnosti bosanskog duha.
Jedan jedini mogući odgovor na ovako drsko i munafičko ponašanje Begovića jeste u tome što njegov nominalni politički tutor Bakir Izetbegović ima istu vizuru, i ništa manje prizeman i osoban odnos prema političkom nasljeđu Bosanskih Muslimana koje on iskazuje kroz odnos prema svom ocu.
Tako Izetbegović braneći svog podanika i bivšeg premijera Fadila Novalića, osuđenog zbog kriminalne afere, uspoređuje sa montiranim procesom muslimanskim intelektualcima ’83., među kojima je bio i njegovo otac, te se patetično solidarizira sa Novalićem prisjećajući se kako posti u zatvoru poput njegovog oca koji je 5-6 ramazana proveo čameći u komunističkim kazamatima.
ALIJA KAO MEFISTO
Osim što je Izetbegović izgovorio političku neistinu, ovo njegovo poređenje sudskog procesa Novaliću zbog korupcije, sa montiranim političkim procesom islamskim intelektualcima ’83 na čelu sa Alijom Izetbegovićem, spada u anale političkog primitivzma i mazohizma.
Tako, dok je beogradski časopis “Nedeljnik” prošle godine na naslovnici postavio pitanje: “Ako je ‘83 odredila sudbinu sveta, da li je bila sudbonosna i za Srbiju”, sarajevski mediji su se tek ovlaš prisjetili da je to bila četrdesetogodišnjica “Sarajevskog procesa”. Niko ovdje nije postavio pitanje da je ta godina odredila sudbinu Bosanskih Muslimana i Bosne i Herecegovine, na način kako su to pitanje postavljali mnogi svjestki analitičari za svoje zemlje jer se te godine povezuju sa vremenom dolaskana vlast Ronalda Regana, Margaret Tucher i Ruhulaha Homeinija, čiju je pojavu nagovjestio Alija Izetbegović u svojoj knjizi “Islamska dekleracija”. Ta godina ne samo da ima izrvane veze sa agresijom na Bosnu i Hercegovinu, već se isto tako može povezati sa okupacijom Gaze.
I onda se istovremeno sa ovim Izetbegovićevim ekspadama pojavi njegov advokat Asim Metiljević koji u intervju za STAV izjavio da su sarajevski novinari bili “gori i zlobniji prema Izetegovićima nego prema Kardžiću”. Metiljević i kao osoba i kao vlasnik portala Slobodna Bosna je toliko omražena i notorna pojava sarajavskog novinarstva da se niko od novinara nije udostojio replicirati mu. No, fenomen je kako je taj medij evoluirao praveći ideološku konverziju od glasila komunističkog agitrpopa, do notornog SDA-ovog megofona. Povrh svega nabrujtalnije objede na Izebegoviće, kako na Aliju tako i na Bakira, objavljene su baš na stranicama lista Slobodna Bosna.
Na ovaj fenomen smo ukazivali prije pet godina. Vidjeti tekst na linku:
(TBT, R.I.)