Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Agencijska vijest kako je Bosna i Hercegovina trebala dobiti najmanje milijardu eura za razvojne projekte kroz Plan rasta Europske unije, ali da od toga za sada nema ništa jer vlasti RS-a odbijaju prihvatiti paket od 113 provedbenih mjera i to stoga jer ne žele da BiH dobije jedinstveni broj za hitne telefonske pozive, i nije bila neka senzacija jer spada u domen tipičnih secesionističkih stavova Milorada Dodika. A, nije baš tako.
ŠTA NAM KAŽU UKRAJINA I GAZA?
To što Bosna i Hercegovina jedinstven broj za telefonske pozive kriv je Alija Izetbegović. To je njegov ustupak Momčilu Krajišniku s kim je dogovarao implementaciju Daytonskog mirovnog sporazuma. Očito je Izetbegović u to vrijeme smatrao nebitnim „tehničkim porblemom“ u odnosu na mnogo krupnije i značajnije stvari za državu. Ali, eto sad se ispostvalja da je ta greška teška milijardu erura.
Dakle, Izetbegović je pravio krupne greške i donosio pogrešne odluke. Međutim, ukažete li na to, spremite se na lomaču koju su na društvenima mrežama, SDA-ovim medijima, pa čak i na mimebrima, nakerikali botovi, medijski kerberi i hodže za bošnjačke izdajnike, posebno one iz akademske zajednice.
Tako su, na primjer, završili svi bošnjački intelektualci koji su problematizirali ulogu Alije Izetbegovića na Prvom bošnjačkom saboru, za koji se sumnja da je bio sazvan radi legalizacije njegove namjere da pristane na podjelu države. Na stranu što su te polemike danas baš izlišne i štetne, jer prije svega hrane sprke i hrvatske secesinističke politike, kao što i ohrabruju neke bošnjačke vjerske ekstremne krugove koji bi prihvatili podjelu države na vjerskoj osnovi, u biti one su legitimne. Baš kao što je to bila i legitimna opcija u ratu koju su, opet na legitiman način, zagovarali neki krugovi, pa čak i ljudi iz najbližeg okruženja Alije Izetbegovića, poput Omera Behmena. Ali samim činom neusvajanja ta opcija je trabla biti odbačena za svagda.
Isti je slučaj sa polemikama oko nacionalnog imena Bošnjak koju forsiraju neki akademski krugovi u Sarajevu. Sam Alija Izetbegović je dugo oklijevao prihvatiti to ime na šta ga nagovarali prije svih Adil Zulfikarpašić i Muhamed Filipović. I oko toga su se vodile polemike javno i tajno i iznosil dijametralno različita stajališta 4-5 godina. O tome su naknadno javno govorili učesnici takvih sastanaka i rasprava, poput akademika Abdulaha Sidrana. Malo je poznato da tadaššnji predsjendik „Preporda“ Muhsin Rizvić, na primejr, nije htio učestvovati na Saboru, jer je zgaovarao ime Bosanski Musliman, te je stoga smjenjen i na njegovo mjesto doveden Alija Isaković koji je prihvatao naziv Bošnjak.
Da li je nekomeod njih „faliladlaka s galve“ zbog toga? Nije. Zašto onda ne bilo razumljivo da i danas imamo intekletualce koji različito gledaju na taj problem. Ako bismo htjeli biti cinici, preteća takvom mišljenju da se Bosanski Muslimani nazivaju Bošnjacima, Safvet-beg Bašagić, se naknadno izjašnjavao kao Hrvat. On se čak samo tri godine nakon objavljivanja pjesme o Srbima, Hrvatima i brodskijem vratima nacionalno izjasnio kao Hrvat i pristupio Starčevićevom pokretu.
Tako da se ovakve polemike mogu tretirati samo kao pledoae za dokolicu bošnjačkih intelektualaca, bez ikakvih šansi da će promjeniti odluke Bošnjačkog sabora.
Pa i sam Alija Izetbegović zbog svog političkog balansiranja, pa čak i kalkuliranja koje je izraziro u jednoj rečenici kako prije podne misli jedno, a od podne drugo, doprinio je da se tako različito gleda na njegove odluke.
Ali na geopolitičkoj sceni se dešavaju takvi turbulentni procesi koji u svojim snažnim odbljescima bacaju svjetlo i na Bosnu i Hececegovinu. Ratovi u Ukrajini i Gazi bukvalno osvjetljavaju rat u Bosni i Hercegovini i sa istoka i sa zapada. Pa tako osvjetljavaju i ključnu figuru toga rata Alaju Izetbegovića i njegovu politiku.
Kad sagaledavamo apokaliptične psoljedice ratova u Ukrajini i Gazi, možda bismo mogli reči da smo bili malodušni prema politici Alije Izetbegovića. Osobno sam se osjećao tako kad sam pročitao kolumnu Gideona Levya koji moli i preklinje međuanrodnu zajednicu da obustave rat i naprave mirovni sporazum između Izraela i Palestina sličan Daytonskom mirovnom sporazumu. Za istim takvim sporzumom vapi Ukrajina, ali je više nego očito da Volodimir Zelenski nema harizmu ratnog vođe Alije Izetbegovića koji bi mogao tako nešto donijeti svojoj naciji.
TO JE BILO EPSKO DOBA
Da sad ne kompariram položaj Bosanskih Muslimana i donos međunarodne zajednice prema agresiji na Bosnu i Hercegovinu, sa položajem Ukrajinaca i Palestinaca prema njihovim agresorima, te odnosom međunarodne zajednice prema njima. Jednostavno Bosanski Muslimani su bez oružja uspjeli goloruki četriri godine voditi rat, i uporedo diplomatsku ofanzivu za priznanje države, da bi na koncu uspjeli privoljeti NATO da vojno intervenira u BiH, kako bi Srbe primorao dasjedu za pregovarački sto.
To je bilo epsko doba koje je obilježio Alija Izetbegović!
Ali, i pored toga legitimno je pravo svakog bošnjačkog intelekualca da izrazi svoje negodovanje Izetbegovićevim pristankom na nepravedan mir, odnosno na potpisivanje Daytonskog mirovnog sporazuma, a posebno na prihvatnje imena srpskog entiteta – Republika Srpska.
No nema tog intelektualca koji danas može dati odgovor na pitanje da li su Bosanski Muslimani mogli izvuči nešto više za sebe u Daytonu, kad nas bukvalno hvata jeza šta sve moćni zapad, Evropa i Amerika, toleriraju Izraelu u ratu u Gazi, dok bogate arapske države besmoćno gledaju klanje svoje braće.
Ipak, za razliku od Palestine, neko je uspio osigurati jedinstvo islamskog svijeta u podršćci Bosni i Hercegovini, što i dansa pokazuju te zemlje koje aklamacijom podržavaju rezulociji za Srebrenicu pred UN-om. To je isključivo zasluga politike Alije Izetbegovića koji je i danas ostao jedan od najomiljenijih muslimanskih vođa diljem islamskog svijeta, aikoga neokomunisti zbog toga poretretiraju kao „jahača apokalipse“.
Možda je stoga Alija Izetbegović svoj posljednji govor na Trećem kongresu SDA u Skederiji završio sa željom da palestinska djeca dožive da se probude u svojoj oduzetoj državi, a potom je kao član Predsjedništva BiH uskratio svoj potpis na prizanje Izraela.
Ovo je kroki onoga što će ostati u nekrologiju Alije Izetbegovića kao ratnog vođe Bosanskih Muslimana.
Međutim, njegov problem je njegovo političko nasljeđe koje je ostavio svojim stranačkim nasljednicima Sulejmanu Tihiću i Bakiru Izetbegoviću. To je očito bio pogrešan izbor. A da bi sve bilo u Alijinom stilu, ni njih dvojica nisu bila najgorerješenje, ako se uzmE u obzir da su drugi izbor bili Edhem Bičakčić, Haris Silajdžić, Hasan Čengić, ili pak Ejup Ganić. Ni sa njima,u to sam ubjeđen, na čelu SDA, ne bi bilo ništa manje korupcije, političkih ubistava, vjerskih i političkih budala koje raspiriju lomače mržnje na internetu, u medijima i na hutbama.
(TBT)
