Piše: David Hearst, thebosniatimes.ba
Ofanziva Tet, iznenadni napad koji su pokrenuli Viet Cong i Sjevernovijetnamska narodna armija Vijetnama u januaru 1968., bila je vojni neuspjeh.
Osmišljena je da izazove pobunu u Južnom Vijetnamu koja nikada nije planula. Nakon početnog šoka, južnovijetnamska vojska i američke snage su se pregrupirale i nanijele teške gubitke najboljim trupama Viet Conga.
Ali to je imalo velike posljedice na Vijetnamski rat.
General Tran Do, zapovjednik Sjevera u bitci kod Huếa, prisjetio se: “Iskreno govoreći, nismo postigli naš glavni cilj, a to je poticanje ustanaka diljem Juga. Ipak, nanijeli smo teške gubitke Amerikancima i njihovim marionetama , a to je za nas bio veliki dobitak, što se tiče utjecaja u Sjedinjenim Državama, to nam nije bila namjera – ali pokazalo se da je to bio sretan rezultat.”
Ofanziva Tet pokazala se kao prekretnica u američkoj podršci ratu.
Pentagon se našao pod neviđenim kritikama zbog svoje optimistične procjene toka rata i dok je Viet Cong izgubio 30.000 vojnika, SAD je sljedeće godine pretrpio gubitak 11.780 vojnika, dokazujući vojnu otpornost Sjevera.
Veliki jaz u vjerodostojnosti otvorio se između tadašnjeg američkog predsjednika Lyndona B Johnsona (LBJ) i javnog mnijenja. Sam LBJ izgubio je vjeru u svoje vojno vodstvo i zamijenio ga.
Godine 1968. Univerzitet Columbia postao je jedan od epicentra protesta protiv rata, potaknutog vezama Univerziteta Columbia s odbrambenom industrijom. Studenti su okupirali pet zgrada i uzeli dekana, Henryja Colemana, kao taoca na 36 sati. Postoji kultna slika studenta koji puši cigaru u njegovom kabinetu.
Pozvana je policija. Bilo je stotine uhapšenih i ozlijeđenih studenata, a potom je uslijedila i ostavka predsjednika Columbie, Graysona Kirka. Antiratni protesti dosegnuli su vrhunac izvan Demokratske nacionalne konvencije u Chicagu i kasnije su viđeni kao jedan od razloga za izbor Richarda Nixona.
U međuvremenu se antiratni pokret poput požara proširio svijetom.
Došlo je do velikih demonstracija u Zapadnom Berlinu. Vijetnam je bio jedna od iskri iza višesedmičnih uličnih borbi oko radničkog i studentskog ustanka u maju 1968. u Parizu i diljem Francuske. I dan danas se mogu vidjeti rupe od metaka u Maraisu u Parizu.
Protestni pokretiz maja 68. politički je kratko trajao. Pobuna u Parizu trajala je samo deset sedmica, iako se u jednom trenutku Elizej osjećao toliko blizu gubitka kontrole da je njegov tadašnji predsjednik De Gaulle pobjegao iz zemlje.
Francuski predsjednik sklonio se u topli zagrljaj NATO-a. Gdje bi drugdje otišao? Pobjegao je u štab francuske vojske stacioniran u Njemačkoj zajedno s njenim NATO saveznicima.
Sljedećeg dana pola miliona radnika marširalo je Parizom uzvikujući “Adieu de Gaulle”. De Gaulle se oporavio i pobijedio na sljedećim izborima, ali šok te vijesti bio je dubok. Promijenio je cijelu generaciju u Francuskoj.
Današnja 1968.
Mnogo je paralela između demonstracija protiv rata u Vijetnamu iz 1968. i današnjeg globalnog protesta protiv rata u Gazi.
Poput ofanzive Tet, masovni bijeg iz zatvora u Gazi, koji su osmislile brigade al-Qassama 7. oktobra, izmakao je kontroli u roku od nekoliko sati. To je djelomično uzrokovano neočekivano brzim kolapsom brigade izraelske vojske u Gazi u južnom Izraelu.
Napad na vojne ciljeve, u kojem su ubijene stotine izraelskih vojnika, pretvorio se u niz masakra nad civilima, bilo kibucnicima ili posjetiteljima muziučkih festivala na koje su Hamas i druge skupine koje su divljale preko granice slučajno naišle. Prema riječima jednog dužnosnika zaljevske države, napad 7. oktobra bio je majka svih pogrešnih procjena.
Ali izraelski odgovor, sedmomjesečno razaranje Gaze, genocidna kampanja protiv svakog građanina i obitelji u pojasu bez obzira na njihovu pripadnost, uništavanje njihovih kuća, bolnica, škola, fakulteta, pokazalo se prekretnicom za svjetsko javno mnjenje.
Još jednom, podršku ovom ratu daje demokratski američki predsjednik u izbornoj godini. Još jednom, Columbia je bila u središtu pobune, s kampom koji je protestirao protiv izraelskog napada što je izazvalo val sličnih akcija na kampusima diljem SAD-a.
Columbia, Yale i Harvard su na nišanu ove studentske pobune zbog veza univerziteta s Izraelom.
Na Columbiji studenti zahtijevaju da univerzitet obustavi svoja ulaganja u tehnološke divove Amazon i Google koji imaju ugovor o računalstvu u oblaku vrijedan 1,2 milijarde dolara s vladom u Tel Avivu.
Na Yaleu studenti zahtijevaju distanciranje svih komapnija od “svih kompanija za proizvodnju oružja koje su pridonijele izraelskom napadu na Palestinu”. Yale ima studente na razmjeni sa sedam izraelskih univerziteta. Harvard je programirao tri od tih sedam univerziteta, dok Columbia ima odnose s četiri.
Kao i 1968., mnogi od ovih protesta dočekani su silom. Predsjednik Columbie Nemat Minouche Shafik naredio je NYPD-u da rasturi kamp od 50 šatora na Južnom travnjaku, što je dovelo do hapšenja 100 studenata Columbia i Barnard Collegea, uključujući i kćer američke kongresmenke Ilhan Omar.
Studenti su također suspendirani iz nastave i rečeno im je da neće moći završiti akademski semestar. Na Yaleu je uhapšeno 50 demonstranata pod optužbom za “teški upad”. U Ohiu su demonstranti pretučeni i izrešetani strugačima. Gotovo 900 demonstranata uhapšeno je diljem zemlje od prvog sukoba u Columbiji 18. aprila.
Ništa od ovog nije novo.
Godine 1970. Nacionalna garda Ohija otvorila je vatru na demonstrante ubivši četiri i ranivši devet studenata u onome što je postalo poznato kao masakr u državi Kent. Tada, kao i danas, brutalnost policije prema studentima samo je uzrokovala širenje protesta.
Nekoliko sati nakon što je administracija zatvorila kamp na Princetonu, stotine studenata okupiralo je središnje dvorište, donoseći knjige, prijenosna računala i prazna platna kako bi osnovali “Popularni univerzitet za Gazu”. Članovi fakulteta pridružili su se držeći predavanja i rasprave.
Policija je pozvana na 15 univerziteta diljem SAD-a, a protesti su na još 22 univerziteta i koledža.
Američki protesti proširili su se na britanske univerzitete, iako su dobili manje medijske pažnje.
Na Trinity Collegeu u Cambridgeu portret Lorda Balfoura, britanskog ministra vanjskih poslova odgovornog za dekleraciju kojom se priznaje pravo Židova na domovinu u Palestini, bio je oštećen i izrezan prije nego što ga je univerzitet uklonio.
London je upravo vidio svoje 13. nacionalne demonstracije od početka rata. Protestima protiv rata u Gazi po svojoj upornosti i veličini mogu parirati samo milionski protesti protiv odluke Tonyja Blaira da napadne Irak, koji su 2003. bili najveći te vrste.
Protestni pokret ima dubok učinak na samu Gazu jer palestinski narod koji podnosi ovaj napad barem jednom ne osjeća da je prepušten sam sebi.
Palestinski novinar i kreator sadržaja Bisan Owda rekao je: “Nastavite jer vi ste naša jedina nada. I obećavamo da ćemo se održati i uvijek vam govoriti istinu. I nemojte dopustiti da vas njihovo nasilje plaši. Oni nemaju druge opcije osim da vas ušutkaju i prestraše jer uništavate desetljeća ispiranja mozga.”
Cionizam je meta
Owda je u pravu. Ako su mete protestnog pokreta 1968. bili Pentagon, ili represivni paternalizam golističke države, danas su mete cionizam i izraelski logističari u SAD-u, Velikoj Britaniji i Njemačkoj.
Ovo je proizraelski lobi koji kleveće i blati političare kao antisemite zbog njihove podrške Palestini. Oni su ti koji uzrokuju da bezobrazni i panični univerziteti izbacuju predavače s posla. Oni sebe vide kao demokrate, ali su im u rukama fašističke alatke. Oni ugrožavaju vladavinu prava, slobodu govora i pravo na protest.
Predvodnik pobune protiv cionizma je nova generacija Židova koji se u sve većem broju pojavljuju na ovim protestima.
Jedan student na Columbiji i dvojica na Barnardu objasnili su zašto: “Odabrali smo biti uhpašeni u pokretu za oslobođenje Palestine jer smo inspirirani našim židovskim precima koji su se borili za slobodu prije 4000 godina. Kad je policija ušla u naš logor, uhvatili smo oružje i pjevali pjesme iz doba građanskih prava koje su mnogi naši savremeni preci recitirali 1960-ih. Pripadamo nasljeđu progresivnog židovskog aktivizma koji je djelovao preko rasnih, klasnih i vjerskih linija na preobrazbi naših zajednica.
“Hapšenje i brutalizacija više od 100 propalestinskih studenata Columbia najgori je čin nasilja na našem kampusu unazad desetljeća. Onog trenutka kada je Columbia zatražila od NYPD-a da uhapsi stotine studenata demonstranata, naš je univerzitet legalizirao kulturu u kojoj se političke razlike suočavaju s nasiljem i neprijateljstvom… Dok ovo pišemo, izraelski studenti koji prolaze nazivaju nas ‘životinjama’ na hebrejskom jer misle da niko od nas neće razumjeti – podsjećajući na opaske izraelskog ministra obrane Yoava Gallanta da su Palestinci u Gazi ‘ljudske životinje'”.
Rat u Gazi uzrokuje raspravu bez presedana među Židovima, s vodećim intelektualcima poput kanadske novinarke Naomi Klein koja tvrdi da je cionizam “lažni idol koji je preuzeo ideju obećane zemlje i pretvorio je u kupoprodajni ugovor za militaristički entitet“.
Klein je napisala: “Od početka je proizveo ružnu vrstu slobode koja palestinsku djecu nije doživljavala kao ljudska bića, već kao demografsku prijetnju – slično kao što se faraon u Knjizi izlaska bojao rastuće populacije Izraelaca, i tako naredio smrt njihove muške djece.
“Cionizam nas je doveo do sadašnjeg trenutka kataklizme i vrijeme je da jasno kažemo: on nas je oduvijek vodio ovdje. To je lažni idol koji je odveo previše naših ljudi na duboko nemoralan put koji sada ima ih koji opravdavaju kršenje temeljnih zapovijedi: ne ukradi.
Palestina je posvuda
Ovi događaji neće ostati bez posljedica.
U neposrednoj budućnosti, pokret protiv rata u Gazi oživio je palestinsku nacionalnu stvar kao nikada prije. Blijedi grafiti koji obilježavaju bitke Fataha i PLO-a u izbjegličkim kampovima u Libanonu zamijenjeni su svijetlim novim simbolima koji slave napad 7. oktobra. Obrnuti trokut koji prikazuje Hamas koji pada padobranom preko barijere u Gazi je posvuda.
Svake demonstracije diljem svijeta predvodi palestinska dijaspora koja je reagirala suprotno od onoga što su namjeravali Izrael i njegovi pristaše. Izraelski premijer Benjamin Netanyahu mislio je da će njihovi sinovi i kćeri zaboraviti borbu ako ne budu ubijali starce.
Umjesto toga, Netanyahu je ponovno stvorio i ojačao vezu Palestinaca posvuda s njihovom izgubljenom zemljom. Pitajte Palestince u jordanskom izbjegličkom kampu Hitten gdje im je dom i najčešći odgovor je Gaza ili Zapadna obala.
Ovaj val potpore na sličan je način poništio godine planiranja da se palestinska stvar odvoji od arapskog svijeta. Događaji su pomogli. Arapsko proljeće i njegovo gušenje te građanski ratovi koji su uslijedili potisnuli su Palestinu kao glavni izvor vijesti barem jedno desetljeće.
Pokušaj Izraela da zaobiđe palestinsku nacionalnu stvar izravnim kontaktom s najbogatijim zaljevskim državama samo što nije uspio kada je Hamas izveo svoj napad.
Sedam mjeseci kasnije, Palestina je posvuda. Sve ankete to pokazuju. Umjesto toga, sam Izrael je na optuženičkoj klupi međunarodne pravde, pod sudskom istragom Međunarodnom krivičnom suda, koji će izdati naloge za hapšenje Netanyahua i drugih, odstrane Međunarodnog suda pravde za genocid.
Ovo su trenutne posljedice, ali postoje dvije dugoročne posljedice koje bi mogle biti daleko važnije.
Prva je da po prvi put u povijesti ovog sukoba, Gaza – njeni ljudi i njeni borci – pokazuju odlučnost da ostanu i bore se što PLO i Yasser Arafat nikada nisu pokazali.
Po prvi put u svojoj povijesti Palestinci imaju vodstvo koje neće odustati od svojih glavnih zahtjeva i koje izaziva njihovo poštovanje.
Druga posljedica je da nova generacija stasava u Americi, jedinoj zemlji koja može zaustaviti ovaj sukob povlačenjem vojne, političke i ekonomske podrške Izraelu. To je još uvijek jedina zemlja koju Izrael sluša i shvaća ozbiljno.
Židovi među njima su užasnuti onim što se radi u njihovo ime. Užasnuti time kako se njihova religija pretvorila u ispriku za etničko čišćenje. Užasnuti time kako je njihovo ponosno i bolno nasljeđe svedeno na dozvolu za ubijanje. Užasnut moći koju Izrael ima nad Kongresom SAD-a, parlamentom Ujedinjenog Kraljevstva i svim glavnim strankama u Evropi.
Židovi osporavaju tvrdnju da cionizam posjeduje njihov narativ. Zbog toga su različito optuživani da su izdajice, “Kapos” (Židovi koje je nacistički SS dodijelio da nadziru prisilni rad), da mrze sami sebe ili jednostavno da mrze “životinje”. Ali za mene su oni najveći pojedinačni izvor nade u ovom sumornom krajoliku.
Vijetnamski rat trebao je trajati još sedam godina nakon ofenzive Tet. A izraelska okupacija Gaze neće se lako okončati.
Ali mogli smo doći do prekretnice u podršci Izraelu u SAD-u, Ujedinjenom Kraljevstvu i Evropi i to je od povijesnog značaja.
(TBT, MEE)