Danas kad ozbiljno razmišljam o problemu vlasti sa strogo šerijatskog aspekta, ne libim se čak ni familijarnu intimu ukalkulirati u odluke i događaje koji su proizašli iz toga.
Kad mi je šaka dopao “Divan” od Hafiza Shirazija, i kad sam u njemu spoznao šta je pošast munafikluka, posebno među muslimanskim elitama, počeo sam ozbiljnije shvatati razloge mog distanciranja od SDA. A kad sam saznao razlog pisanja “Divana”, pao sam u intelektualni zanos/džezbu zbog koje i dan danas šućuram Svevišnjem da me je uputio na susret sa hafizom Halidom Hadžimulićem, od kojeg sam shvatio veličinu najvećeg djela kojeg je pisala ljudska ruka. Hafiz Shirazi, kojeg je sva književna kritika svijeta (p)ostavila na kraljevskom tronu lirike uopće, motiv za pisanje ovog mističnog epa našao je u najvećoj političkoj drami islamske povijesti i civilizacije.
Ovu dramu preživljavam i sam dok ovo pišem. Prvo, poput Hafizovog stiha: “Ako sretneš drago lice, ostavi se cijelog dunjaluka…” gledao sam i bio zaljubljen u Aliju. A potom, kako sam mu rahmet duši počeo predavati, sve više i sve češće se politički konfrontirao sa njegovim sinom Bakirom. Tako da sam danas, dok ovo pišem, možda najžešći i najubojitiji kritizer njegove politike. Možda će muftije i meni kao i Hafizu Shiraziju bacati fal da bi odlučili da li će mi klanjati dženazu?!
“Hadž, ti si mi prvi skrenuo pažnju da od Bakira ‘nema nikakva dobra'”, pojadio sam se Mehmedaliji Hadžiću.
“Jesam, a ti si me tad osuđivao. Štitio si Bakira. Danas vidim da si se i sam uvjerio u to što sam ti tad rekao!” smješkao se.
Mehmedalija Hadžić je dugo godina bio u “Preporodu” i smatra se starim prijateljem sa Alijom. Jedan je od rijetkih čitalaca “Islamske deklaracije” dok je bila u nastajanju. On je rukopis te knjige ilegalno iznio iz Jugoslavije i odnio u Tursku gdje ju je predao islamističkim krugovima okupljenim oko Necmettina Erbakana.
Poznavao je braću Behmene, Rešada Kadića, a najprisnije odnose je imao sa Husejnom Đozom. Iz tih dana poznavao je i Rusmira Mahmutćehajića.
“Rekao sam da su nas izdali stari Mladi Muslimani, ali ne mogu vjerovati da nas je Alija izdao”, othukivao sam.
“Nije vas izdao Alija, već vi niste bili dovoljno budni pa su vam ‘ukrali stranku’, kako kaže Džemo”, uporno se smjehuljio pun zadovoljstva što sam mu dao za pravo.
“Kako misliš da nas nije izdao Alija?” priupitao sam ga.
Mehmedalija me je uputio na intervju koji je Alija dao Ozrenu Kebi u formi “101 pitanje” koji je objavljen u “Startu” u posljednjoj godini njegovog života. Sjetio sam se tog intervjua koji je imao snažan eho, posebno zbog lakonskog odgovora gdje je ustvrdio da mu je Sidran draži od Džeme. Imao sam sa Džemom na stotine diskusija o Alijinoj politici i njihovom odnosu u kojima bi Džemo othuknuo: “I opet mu je Sidran draži od mene!”
To ga je, ljudski, očito boljelo. Jer njemu nikad Sidran ne bi mogao biti draži od Alije! Tako, dok smo bili u Istanbulu na nekoj konferenciji o Balkanu i uživali u prelijepom hotelu Ciran na Dolma Bahčeu, nazvao me je Bakir i pitao za Džemu.
“Baba bi vas želio vidjeti”, rekao je.
Mislim da je Džemo zasuzio kad sam mu rekao da je zvao Bakir. Vjerovao je da Alija živi posljednje sahate svog života. Tako je već sutra odletio za Sarajevo, a ja sam produljio još dva dana.
“Halalili smo se kao braća. I ja sam njemu halalio. Ali, bez obzira na naše privatne odnose, on je politički bio bliži njima, nego nama”, ljutio bi se Džemo kad bi se prisjetio tih vremena.
“Eto, kako im je mogao prepustiti stranku? Kako?” nije se mogao načuditi.
“Obračunat ću se ja sa tim njegovim zabludama u svojim memoarima, ako Bog da”, prijetio bi Džemo kivan zbog politike koju je vodila SDA poslije Alijine smrti.
A ja sam bio oportunist, uvijek sam nalazio razumijevanje za Alijine stavove. Stoga se nisam smirio dok nisam našao intervju koji je Alija dao Ozrenu Kebi.
“Kako sam ovo mogao previdjeti?!” čudio sam se sam sebi kad
sam čitao intervju.
U tom intervjuu 73. pitanje je glasilo: “Kada bi Vam sin Bakir kazao da se želi kandiditirati za člana Predsjedništva BiH, ili u nekoj ljepšoj budućnosti za predsjednika BiH, šta biste mu savjetovali?”
“Da to ne čini!” bio je eskplicitan Alija.
“Ali, koliko znam, ni Bakirove ambicije ne idu u tom pravcu,” iskazao je nadu da ni nakon njegove smrti takvo što mu neće na um pasti.
Mehmedalija Hadžić je prevodilac knjige o Omeru ibn Abdul Azizu, jednom od unuka Omera Hataba, koji je bio halifa svega tri-četiri godine. Bio je kicoš u mladosti, a potom se preobrazio u vrlo skomnog, darežljivog i pravednog čovjeka da se period njegove vladavine smatra prototipom islamske vlasti i države. On je na svršetku hutbe prakticirao učiti ajet u kojem su iskazane tri naredbe i tri zabrane muslimanima. Prva naredba je pravda! Tako da se i taj ajet smatra fundamentalnim principom na kojem treba počivati islamska vlast. Kad smo kao mladi studenti čitali, bolje reći gutali, tekstove koje je Hadžić feljtonizirao u “Preporodu”, bili smo zaneseni savršenim poimanjem islamske vlasti. To su bile ujedno i moje prve lekcije iz političkog islama.
Stoga mi je Mehmedalija skinuo kamen sa srca kad me je uputio na intervju u kojem Alija ne preporučuje Bakira za svog političkog nasljednika. Hvala ti Bože da mogu reći da Alija nije Muavija! A da li je Bakir Jezid? Odgovor može biti kratak, ali obrazloženje će biti veoma dugo. Ako kažem da nije, moram obrazložiti i naći hiljadu isprika zbog čega se morao nametnuti i preuzeti SDA.
A, ako kažem da jeste, onda moram kazati ko je stvarno Bakir Izetbegović.
Pa ko je taj čovjek?
(ODLOMAK IZ KNJIGE “SARAJEVSKI ARMAGEDON II” NEDŽADA LATIĆA)
Knjigu “Sarajevski armagedon II” možete naručitiklikom na OVAJ LINK ZA NARUDŽBUili putem web adrese:www.knjiga.thebosniatimes.ba.
(TBT)