Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Sigurno nije bilo značajnije političke odluke u Sarajevu, unazad možda dvadesetak godina, od one koju je predsjednik SDP-a Nermin Nikšić donio da neće koalirati sa nacionalnim strankama. Možda se ova njegova odluka može porediti sa odbijanjem dvojice tuzlanskih parlamentaraca Seada Avdića i Mehmeda Žilića da glasaju protiv usvajanja tzv. aprilskog paketa. Njih je izlobirao Haris Silajdžić tadašnji predsjednik S za BiH i ljuti oponent politike Sulejmana Tihića, tadašnjeg predsjednika SDA. Ovu Silajdžićevu političku akciju sa današnje distance mnogi ocjenjuju subverzivnom koja će dodatno usložniti ionako teške i bremenite političke i međunacionalne odnose.
KOMŠIĆ OPONAŠA I REPRIZIRA SILAJDŽIĆEVU POLITIKU
Osim što je na toj odluci Silajdžić dobio još jedan mandat u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, kada je pobijedio Tihića, sve ostale reperkusije i posljedice rušenja aprilskog paketa obile su se njemu samom, pa tako i Bošnjacima o glavu. Njegova S za BiH faktički je nestala sa političke scene, a Milorad Dodik protiv koga i u ime koga je srušen aprilski paket se povampirio toliko da je bio potpuno uzurpirao bosansko-hercegovačku političku scenu i blokirao sve moguće političke procese zbog čega su najviše trpili sami Bošnjaci.
I pored toga Željko Komšić je krenuo bukvalno njegovim stopama pa se kandidirao za člana Predsjedništva BiH. I opet bi se već sad mogli složiti da osim što je Komšić dobio još jedan mandat sve ostale reperkusije i posljedice njegove odluke bi mogle biti identične onima koje je iskusio Silajdžić.
Već se do sada može uočiti da je Komšić na isti način kako je Silajdžić pomogao Miloradu Dodiku pomogao Draganu Čoviću da uzurpira sav politički prostor u Federaciji BiH i da baš u njegovoj politici ima alibi da ucjenjuje bošnjački faktor i izvoljeva s kim će formirati vlast i koliko i šta će dobiti u vlasti.
Najveću štetu Komšić je nanio novoformiranom Bh bloku, odnosno ljevici, koja je i pored flangrantnog izbornog inženjeringa i krađe glasova uspjela ostvariti respektabilan rezultat. Čak je matematika bila na strani opozicije i u prvi mah se očekivalo da će dva opoziciona bloka stranaka koje su predvodili Nermin Nikšić i Fahrudin Radončić formirati vlast i da će SDA „grijati klupu“ bar do narednih izbora. Zašto se to nije desilo malo kome je jasno, ali se već može reći da je glavni remetilački faktor među opozicionarima bio Komšić i njegov DF. To se i ne može zaključiti po njegovim izjavama koliko o njegovim zakulisnim radnjama i postupcima. Prvo je počeo zanovijetati i ucjenjivati kako njegov DF ne prihvata Dinu Konakovića za premijera u KS, a potom je počeo razvodnjavati priču na način da je „namigivao“ i koketirao sa SDA-om. Njegovo izovljevanje je nanijelo takvu pometnju u redovima ljevice da se Nikšić morao braniti od izlobirane frakcije unutar SDP-a koja mu je (po)željelela „skinuti skalp“. Bila je napravljena takva politička atmosfera i pritisak na Nikšića da se bio stekao dojam u javnosti da Nikšić „mora pasti“, ali Bakiru Izetbegoviću u zagrljaj. Izetbegović je sve učinio da se to i desi djelujući u tri pravca; preko reisa Husein ef. Kavazovića, Željka Komšića i Zlatka Lagumdžije. Agresivnost tuzlanskih „crvenih autonomaša“ najbolje oslikava tragove utjecaja reisa Kavazovića na politiku SDP-a. Upad Zlatka Lagumdžije na sjednicu GO SDP-a sa ultimativnim zahtjevom za smjenu „mladih lavova“ koji predvode sarajevski ogranak SDP-a najočitiji je primjer Izetbegovićevog udara na Nikšića, jer bi Lagumdžija, da mu je to pošlo za rukom i da je SDP pristao na koaliciju sa SDA-om, sigurno bio ministar vanjskih poslova.
NIKO NIJE ODUŠEVLJEN
Komšić se već toliko izofirao, loše skrivajući nakane skrivenog SDA-ovog igrača, da je od dojučerašnje glavne političke zvijezde u Sarajevu postao politička maskara i njegov rejting nezaustavljivo (o)pada.
Zapravo je Komšić glavni „krivac“ da je Radončić „prelomio“ i formiravši blok sa ASDA i PDA odlučio ući u vlast.
On je već tri-četiri puta nasamario Radončića svojim koketiranjem sa SDA-om i stoga je ovaj put Radončić bio oprezniji i sačekao Izetbegovića na „ziceru“. Ono što Radončić nikad nije mogao oprostiti Komšiću je njegov odnos prema njemu dok je bio u zatvoru. Navodno je onog dana kada je Radončić smješten u ćeliju Zike Turkovića, osuđenog za monstruozna ubistva, Komšić ručao sa tužiocem Goranom Salihovićem i jeo janjetinu u jednom restoranu kod Jablanice.
Radončić mnogo riskira ulaskom u koaliciju sa SDA. Sigurno ga čeka medijska lomača. Ali on je na to navikao. Bitno mu je da je njegova pozicija unutar nove bošnjačke koalicije takva da je privilegiran u odnosu na Izetbegovića. SDA je već (pri)kupila 49 ruku, a sa blokom kojeg sačinjavaju Radončićev SBB, ASDA Rifeta Hozanovića, i PDA Mirsada Kukića imat će 64 ruke, što se može računati stabilnom većinom. Tako je Radončić od najvećeg gubitnika kada je SBB prepolovljena na izborima, potpuno nadomirio pokradene glasove i vratio se u poziciju koju sad ima u koaliciji sa SDA.
Niko nije oduševljen ovakvom koalicijom, ni njeni akteri ni narod. U tome je šansa Nermina Nikšića i ljevice da ostane principijelna i dosljedna svojoj viziji. Njen najveći emanet je da sačuva vlast u Kantonu Sarajevo. Tu Radončić mora (uz)vratiti Nikšiću na način da ne povlači SBB-ove ministre iz vlasti.
(TBT)