Florencia Rastell bila je prestrašena. Kao barista, kaže, nikada nije prosula nijednu šoljicu kafe. Ali dok je brisala šank u „Chiave di Bacco“, kafiću u kojem radi, slučajno je oborila čašu koja se glasno razbila o pod.
Sve mušterije su stajale mirno, prisjeća se Rastelli. “Razmišljala sam: od svih dana, baš danas”, kaže ona. “Čak je i policajac ušao unutra i zamolio me da se utišam.”
Stanovnici Kremone bili su neuobičajeno osjetljivi na buku. Policija je ispunila ulice u centru grada, a saobraćaj je zaustavljen. Gradonačelnik Kremone Gianluca Galimberti, zamolio je stanovnike Kremone da izbjegnu pravljenje bilo kakve nepotrebne buke.
Kremona je dom majstora za neke od najfinijih instrumenata na svijetu, uključujući i Antonija Stradivarija, koji je u sedamnaestom i osamnaestom vijeku proizveo neke od najboljih violina i čela.
Grad je podržao projekat digitalnog snimanja zvukova Stradivarijevih instrumenata za buduće generacije, kao i instrumenata koje su sačinili Amati i Gesu, druga dva kremonska majstora.
Stradivarijeva violina, viola ili čelo predstavljaju vrhunac inženjeringa zvuka i niko poslije tog velikog majstora nije uspio da replicira jedinstvene tonove njegovih instrumenata.
Fausto Cacciatori, kustos kremonskog Muzeja violine, kaže da svaki “stradivarijus” ima “svoju ličnost”. Ali, dodaje on, njihovi jedinstveni zvuci “neminovno će se promeniti”, ili čak u potpunosti izgubiti u narednih nekoliko decenija.
“To je dio njihovog životnog ciklusa”, kaže Cacciatori. “Čuvamo ih i obnavljamo, ali nakon određenog vremena, instrumenti postaju previše krhki da bi se na njima sviralo i ‘tonu u san’.”
Da buduće generacije ne bi ostale uskraćene za zvuke ovih instrumenata, tri inženjera zvuka rade na “Stradivarijevoj banci zvuka” – bazi podataka u kojoj će se čuvati svi mogući tonovi koje četiri instrumenta iz muzejske kolekcije mogu da proizvedu.
Četvoro muzičara 7. januara počelo je da na dvije violine, violi i čelu svira stotine muzičkih ljestvica i arpeđata, koristeći različite tehnike koje se snimaju pomoću čak 32 mikrofona.
Thomas Koritke, inženjer zvuka iz Hamburga, kaže da su muzičari morali da sviraju stotine hiljada pojedinačnih nota i prelaza “osam sati dnevno, šest dana sedmično, duže od mjesec dana”.
U muzejskoj sali isključili su ventilaciju i lift. Svaka sijalica u koncertnoj sali je odvrnuta kako ne bi proizvodila zujanje.
Na spratu iznad, Cacciatori je sa plišanim rukavicama na prstima u rukama držao Amatijevu violu iz 1615. godine iz staklene kutije u kojoj se čuva. Obezbjeđenje ga je zatim ispratilo sa instrumentom do sale, gdje je kustos predao instrument Vimu Jansenu, holandskom gudaču, koji ga je odnio na binu. Sjedio je na stolici u polutami pred mikrofonima. Zatim je svirao dok je tim za snimanje posmatrao ekrane. A onda se dogodilo.
“Zastanite na trenutak, molim vas”, rekao je Koritke.
Inženjeri su vratili snimak i ponovo ga pustili.
Koritke je čuo problem i upitao: “Ko je razbio staklo o pod?”
(TBT, NYT)