Piše: Yanis Varoufakis, thebosniatimes.ba
Prošle nedjelje svjetski mediji objavili su da je završen program finansijskog spasavanja Grčke koji su 2010. započeli EU i MMF. Naslovi su nazdravljali grčkom oporavku i vjerovatnom ukidanju mjera štednje. Optimistički izvještaji osmogodišnju su intervenciju Evrope u Grčkoj opisivali kao pobjedu solidarnosti u EU i trijumf stroge evropske ljubavi prema svojoj crnoj ovci.
Pažljivije tumačenje činjenica razotkriva mnogo turobniju stvarnost. Iza slika o ukidanju mjera štednje i ponovnoj finansijskoj nezavisnosti Grčke pomalja se prizor opustošene zemlje koja je upravo stupila u novi period od 42 godine (2018-2060) nemilosrdne štednje i još težih dužničkih okova. Prošla nedjelja bi trebala biti zapamćena i izučavana kao primjer postizanja međunarodne saglasnosti na temelju apsurdne laži.
Počnimo od definicije termina. Šta je finansijska pomoć i po čemu je grčki slučaj izuzetan? Poslije svjetskog finansijskog sloma 2008. gotovo sve vlade su spasavale svoje banke. Zna se da su Britanija i SAD odobrile Engleskoj banci, odnosno Federalnim rezervama doštampavanje brda državnog novca da bi osigurale opstanak banaka. Pored toga, vlade tih zemalja su pozajmljivale ogromne svote za dalju pomoć oslabljenim bankama, a njihove centralne banke su finansirale veliki dio tih dugova.
Na evropskom kontinentu odigravala se daleko teža drama zbog neobične odluke EU iz 1998. da stvori monetarnu uniju čiji će temelj biti Centralna evropska banka, koja nema političku podršku EU, već samo 19 vlada odgovornih za spasavanje sopstvenih banaka u vremenima finansijskih potresa. Šta je uzrok ovog čudnog aranžmana? To što je njemački uvjet za prelazak s njemačke marke na euro bio da se svakoj centralnoj banci – na primjer italijanskoj ili grčkoj – najstrože zabrani finansiranje banaka ili vlade.
Dakle, kada su se 2009. francuske i njemačke banke pokazale još nesolventnijim od banaka Wallstreeta ili Citiya, nije postojala centralna banka koja bi raspolagala zakonskim autoritetom ili političkom voljom za njihovo spasavanje. Te godine je čak i njemačku kancelarku Angelu Merkel obuzela panika kada su je obavjestili da njena vlada preko noći mora prebaciti 406 milijardi eura poreskih obveznika u njemačke banke.
Ni to nije bilo dovoljno. Nekoliko mjeseci kasnije saradnici su obavjestili gđu Merkel da se prezadužena grčka država, baš kao ni njemačke banke, ne može izboriti sa dugovima. Da su objavile bankrotstvo, Italija, Irska, Španija i Portugalija bi krenule istim putem, što znači da bi se Berlin i Pariz suočili sa spasavanjem njihovih banaka za koje bi bilo potrebno više od jednog biliona eura. U tom trenutku odlučeno je da se grčkoj vladi ne smije dozvoliti da kaže istinu, to jest da prizna bankrotstvo.
Da bi održala tu laž, Atina je dobila, iza dimne zavese „solidarnosti s Grčkom“, najveći zajam u ljudskoj historiji. Da bi se umirili razljućeni njemački parlamentarci, gargantuovski zajam je bio uvjetovan nametanjem surovih mjera štednje koje će grčke građane držati u stanju neprekidne akutne krize.
Ako zaista želite shvatitti pustošenje koje je uslijedilo, zamislite šta bi se dogodilo u Britaniji da su Škotska kraljevska banka, Loyds i druge banke u Citiyu spasavane bez ikakve pomoći Engleske banke, već samo pomoću spoljnih zajmova trezoru. I to pod uvjetom da se britanske plate smanje za 40 odsto, penzije za 45 odsto, minimalna nadnica za 30 odsto, a troškovi zdravstva za 32 odsto. Britanija bi danas bila pustinja Evrope, onakva kakva je postala Grčka.
Ali zar se taj košmar nije završio prošle nedjelje? Ne. Tehnički govoreći, spasavanje Grčke sastoji se iz dva dijela. Prvi je da EU i MMF daju grčkoj vladi neke finansijske olakšice kako bi izgledalo da ona otplaćuje svoje dugove. Drugi su surove mjere štednje u vidu besmisleno visokih poreskih stopa i divljačkog smanjenja penzija, plata, sredstava za zdravstvo i obrazovanje.
Prošle nedjelje okončan je treći paket pomoći, kao što je drugi okončan 2015. a prvi 2012. Sada imamo četvrti takav paket, koji se od prethodnih razlikuje na dva beznačajna načina. Prvo, umjesto novih zajmova otplata 96,6 milijardi eura duga koji je trebalo dospjeti početkom 2023. odložena je do kraja 2032, kada se taj novac mora otplatiti s kamatom, zajedno s drugim, ranije planiranim velikim otplatama. I drugo, umjesto da to nazove četvrtim paketom pomoći, EU je trijumfalno smislila naziv „kraj spasavanja“.
Smiješno visoki PDV i porezi za mala preduzeća će se naravno nastaviti, kao i nova smanjenja penzija i novi kazneni porezi na dohodak najsiromašnijih, koji su predviđeni za 2019. Grčka vlada se takođe obavezala da će održavati dugoročni budžetski višak bez obzira na otplaćivanje duga (3,5 odsto nacionalnog dohotka tokom 2021. i 2,2 odsto u periodu 2022-2060), što zahtjeva stalne mjere štednje. Prema procjeni samog MMF-a, vjerovatnoća da to ikad ostvari ijedna zemlja eurozone manja je od 6 odsto.
Ukratko, pošto su spasili francuske i njemačke banke na račun najsiromašnijih građana Evrope i pošto su bacili Grčku u dužnički zatvor, grčki kreditori su prošle nedjelje odlučili proglasiti pobjedu. Gurnuvši Grčku u komu, postarali su se da to stanje postane trajno i nazvali ga „stabilnost“: bacili su naše građane u bezdan i to slave kao oporavak. Kao što bi rekao Tacit, napravili su pustinju i nazvali je mir.
(TBT, The Guardian)
