Piše: Gideon Levy, thebosniatimes.ba
Čuje se i sa desnice i sa ljevice (uz izuzetak premijera Benjamina Netanyahua): izraelski poraz, diplomatska katastrofa, Trump nam je okrenuo leđa, a Steven Vitkof je „Ješa“ (Jewboy). Nacija oplakuje nesreću, poraz i takoreći novi Holokaust. Benetova ekipa odmah uskače i obećava rkešenje. Obnovit će odnose sa Sjedinjenim Državama i vratiti Izrael na polja smrti da dovrši posao. Ali ovo nije ni katastrofa ni Holokaust. U ratu sa Iranom Izrael je prošao kroz ono što psiholozi nazivaju testiranjem realnosti, tokom kojeg mu je pokazana istina. A to bi mogao biti najpozitivniji razvoj događaja u skorije vrijeme, samo ako izvučemo prave zaključke. Takozvana katastrofa mogla bi da se pokaže kao historijska prilika.
Iz jedne od prethodnih katastrofa, one iz 1973, Izrael je izvukao pouke i otvorio novo i revolucionarno poglavlje u svojoj historiji – poglavlje mira. Fijasko sa Iranom zahtjeva da se po drugi put otreznimo, ali za sada nema nikoga ko bi izveo ovu promjenu pravca. Evo testa realnosti: mala zemlja od 10 miliona ljudi ne može ratovati protiv cijelog svijeta, čak i ako su izabrani narod koji sve zna i sve radi bolje od ostalih. Izrael ne može kreirati režime, ni u dalekom Teheranu ni u obližnjoj Gazi.
Ni Amerika nikoga ne može primorati da položi oružje ili promjeni svoja uvjerenja. I dani kada nas je Amerika slušala su prošli. Prihvatanje te realnosti pruža nam priliku da se, usred niza nedavnih ratova, pogledamo u ogledalo: naša svemoćna vojska nije ostvarila nijedan značajan poduhvat osim političke propasti. Svaka racionalna država izvukla bi isti zaključak – vrijeme je da spustimo mačeve i prekinemo rat. Novija historija pruža nam za ovaj izbor dovoljno dokaza. Možda su svi ti uzaludni ratovi bili neophodni da bismo konačno shvatili da nam nijedan od njih nije donio ništa dobro.
Vrijeme ističe. Povucite trupe iz cijelog Libana, prije nego što dođe do još jednog besmislenog rata sa Iranom. Odmah zaustavite ludilo na Zapadnoj obali prije nego što nam se to nasilje ne vrati kao bumerang. Dajte vojnicima i pilotima malo odmora, pustite ih da predahnu i odu na ručak u neki restoran u ulici Ibn Gvirol u Tel Avivu. Oslobodite hiljade palestinskih talaca koji čame u zatvorima ministra nacionalne sigrunosti Itamara Ben Gvira i počnite se ponašati prema Palestincima kao prema ljudskim bićima, prije nego što nas svijet na to primora. I odlučite kuda idemo, šta želimo – dvije države, jednu demokratsku državu ili jednu samoubilačku državu aparthejda. Četvrte opcije nema.
Ove nedjelje objavljeno je da je izraelska vojska tražila od vlade da postigne sporazum sa Libanom prije nego što bude primorana da se podvijenog repa povuče sa okupiranih područja. Tu se prepoznaje slučaj djelimičnog otrežnjenja. Sporazum sa libanskom vladom mogao je da se postigne i ranije, ali Izraelu je bilo potrebno testiranje realnosti kroz rat da bi shvatio da ne može razoružati Hezbolah. Izraelske odbrambene snage (IDF) to počinju razumjevati. Isto važi i za Hamas, otpor okupaciji na Zapadnoj obali i režim u Iranu.
To što Izrael pati od megalomanije ne znači da je u stanju da se ponaša u skladu sa svojim megalomanskim standardima. Ono što nam se dogodilo u Iranu nije bila katastrofa već prilika. Pogledali smo istini u oči i ona je oborila pogled. Sada to trebamo uraditi i mi.
(TBT, Haaretz)
