Na naše pitanje kako se to desilo, pisac nam je odgovorio:“Ja sam na vrijeme poslao svoj roman Gradu Tuzla (na adresu gđe Asje Redžić), koja me je nazvala i rekla da se romani iz prošlogodišnje produkcije šalju na adresu ovogodišnjeg selektora Senadina Musabegovića, i pitala me da li da ona ili ja pošaljem roman selektoru. Ja sam ovoj, inače ljubaznoj gospođi, odgovorio da je molim da to ona učini, da bi stvar bila službenija. Malo zatim me ista gospođa opet nazvala i rekla da je ona već i jučer nazivala selektora, ali da ga nije mogla dobiti, ali da je danas dobila njegovu sekretaricu ili tako nešto, i da je on poručio da je kandidatura završena i da je on već odabrao pet romana u uži izbor koje će poslati žiriju. Na moje pitanje da li je negdje objavljen taj rok dokle se romani predaju, ova gospođa mi je odgovorila da nije, a ako i jeste, selektor nikoga o tome nije obavijestio. Na moje pitanje da li o tome može obavijestiti Centar za društvene djelatnosti, koji ove godine, kako je rekla, provodi taj izbor, rekla mi je da može i da će mi poslati odgovor. Nakon pet minuta opet se javila i obavijestila me da je selektor poslao takvu obavijest, ali da direktor toga Centra nije znao za nju. Na moju molbu da me o svemu tome obavijeste službeno, gospođa Asja samo što nije zaplakala moleći me da to od nje ne tražim, da to nije u njezinoj nadležnosti, da je i ona zaprepaštena ponašanjem selektora itd. Na moju reakciju da će i ove godine imati aferu u vezi sa tom nagradom, gospođa je, istim tonom, zamolila da nju nikako ne dovodim u vezu sa svim tim i spustila slušalicu.“
Šta je ovdje sporno? Nagrada se dodjeljuje u oktobru, selektor ima vremena da pregleda svu romansijersku produkciju, žiri se imenuje krajem augusta, žiri će imati vremena da pročita romane koji uđu u uži izbor, vremenski okviri za kandidiranje nisu dati niti su službeno objavljeni, dakle – selektor, formalnopravno, čak i ako je sve dosad bilo legitimno, može naknadno uzeti sve važnije romane u razmatranje… O čemu se, onda, ovdje radi?
Prvo, radi se o sadržaju romana Ždralovi sa istoka, a radi se i o njegovom autoru. Ovaj roman se obračunava sa teškim naslijeđem Udbinog / titoističkog totalitarizma (glavnina njegove radnje dešava se u Zeničkom konc-logoru, najvećem Udbinom logoru za muslimanske i katoličke antikomuniste poslije Golog otoka i jednom od najstrašnijih kazamata u jugoistočnoj Evropi u vrijeme komunizma), titoističkim masovnim zločinima na tlu Bosne općenito, ukratko – o jednoj od najtežih epoha u historiji Bosanskih Muslimana, a to je Drugi svjetski rat i komunistička totalitarna vlast. Podsjetimo, i u srpskoj, i u slovenačkoj, vjerovatno i u Hrvatskoj književnosti postoje romani koji su obrađivali jugoslavenski totalitaristički gulag (Čizmaši Dragoslava Mihailoviča Mihiza, Umiranje na rate slovenskog pisca i žrtve slovenačkog gulaga Torkara i dr.), čak su Čizmaši dobili NIN-ovu nagradu…, ali u Bosni – ne smije biti objavljeno, odn. promovisano djelo o toj temi.
Drugo, autor Ždralova sa istoka je i sam bio žrtva titoističkog totalitarizma, koga je na svojoj koži upoznao upravo u Zeničkom kazamatu.Treće, Meša Selimović i njegovo stradanje je jedan od likova ovog romana budući da je on odbio da napiše Parergon zbog čega je morao pobjeći iz Sarajeva spašavajući i svoj život i svoj inače antikomunistički roman Derviš i smrt (kako ga u svojim esejima dekodira Džemaludin Latić).
Poseban faktor u ovoj aferi je profil ovogodišnjeg selektora za nagradu koja nosi ime po rahm. Meši Selimoviću. To je „pisac“ koji o književnosti, posebno o romanu, zna koliko i Banović Strahinja o simfoniji. To je jedna od novopečenih perjanica – sljedbenika Derviša Sušića, pisca Parergona, najsramnijeg štiva u kome se izmišlja tzv. kolektivna krivica Bosanskih Muslimana u vidu „fašističke organizacije“ Mladih Muslimana i čitave bosanskomuslimanske ulemanske tradicije sredinom XX. st. (Naime, pošto Srbi imaju četništvo, a Hrvati ustaštvo, komunistički režim je odlučio da po svaku cijenu inauguriše kolektivnu krivicu po brojnosti trećem narodu u Jugoslaviji, Bosanskim Muslimanima, danas Bošnjacima.)
Spomenuti krugovi, na čijem čelu stoji utemeljitelj nagrade „Meša Selimović“, Jasmin Imamović, ne dopuštaju da bilo koji stvarni bosanskimuslimanski pisac dobije ovu nagradu. Na isti način kako ove godine eliminišu Džemaludina Latića, tako su parergovnaši svojevremeno eliminisali Nedžada Ibrišimovića (roman Vječnik) i Abdulaha Sidrana (roman Otkup sirove kože, za koga su unaprijed, čim ga je Sidran poslao Gradu Tuzla, kazali „da ne pripada romansijerskoj književnosti“). I tako, iz godine i godinu, dosad – devetnaest nagrada – devetnaest afera! I to parama građana Bosne, među njima i Bosanskih Muslimana, porobljenog naroda kojim vladaju udbaši -parergovnaši od 1945.g. do danas!
