Piše: Yanis Varoufakis, thebosniatimes.ba
Jedina utjeha koju smo imali u crnim danima pandemije bilo je uvjerenje da je zapad konačno dobio priliku da ispravi greške koje je odavno trebalo ispraviti. Prošle godine se činilo da je to realna mogućnost. Evropska unija je razmatrala prijedlog za uspostavljanje fiskalne unije. Pandemija je pomogla da se Donald Trump skloni iz Bijele kuće. Činilo se da je zeleni nju dil bliži nego ikada. Onda je došla 2021. i sve se promijenilo.
U svom posljednjem izvještaju o finansijskoj stabilnost Evropska centralna banka upozorava da se Evropa suočava s problemom rastućeg mjehura u sektoru građevinarstva i nekretnina koji se održava daljim zaduživanjem. U izvještaju je posebno zanimljivo to što Evropska centralna banka odlično zna ko je taj mjehur proizveo: ona sama. Učinila je to primjenjujući politike kvantitativnog popuštanja – što je samo eufemizam za praksu štampanja novca za potrebe velikih finansijera. U ovom izvještaju ljekar nas je upozorio da je lijek koji nam prepisuje možda smrtonosan.
Što je najstrašnije, to nije krivica Evropske centralne banke. Službeno obrazloženje za primjenu mjera kvantitativnog popuštanja glasi da u situacijama kada su kamatne stope ispod nule ne postoji drugi način da se otkloni prijetnja deflacije. Skriveni cilj kvantitativnog popuštanja je odlaganje dužničkog sloma korporacija koje proizvode gubitke i bankrota ključnih članica eurozone (kao što je Italija).
Kada su prije desetak godina, na početku euro krize, evropski politički lideri odlučili zanemariti problem ogromnih neodrživih dugova, bilo je sasvim logično da taj vreli krompir završi u krilu centralne banke. Politika koju ECB od tada sprovodi zapravo je politika prikrivanja trajnog stanja bankrota.
Nekoliko sedmica poslije izbijanja pandemije, francuski predsjednik Emmanuel Macron i 8 šefova evropskih država pozvali su na restrukturiranje duga emitovanjem euroobveznica. U osnovi, predložili su da se u situaciji očekivanog rasta zaduženosti u doba pandemije znatan dio terete koji države članice ne mogu podnijeti (bez pomoći ECB) prebaci na široka i dugom neopterećena pleća Evropske unije. To je mogao biti prvi korak na putu izgradnje političke unije i podsticanja panevropskih investicija. ECB bi se tako najzad oslobodila obaveze daljeg prenošenja nenaplativih dugova na buduće generacije.
Ali avaj, to se nije dogodilo. Njemačka kancelarka je po kratkom postupku likvidirala ovaj prijedlog i ponudila Plan oporavka i otpornosti koji je neuporedivo lošije rješenje. Osim što je makroekonomski irelevantan, taj plan je perspektivu federalne Evrope učinio još manje privlačnom za siromašne holandske i njemačke glasače (jer ih gura u još veće siromaštvo da bi oligarsi u Italiji i Grčkoj dobili svoje velike donacije). Uprkos elementu zajedničkog zaduživanja, fond za oporavak ne doprinosi restrukturisanju neotplativih dugova koje ECB prenosi iz godine u godinu, a koje je pandemija dodatno uvećala.
Tako se projekat prikrivanja trajnog stanja bankrota nastavlja, uprkos strahovanju funkcionera od dva nepoželjna scenarija: prvi je da budu pozvani na odgovornost zbog daljeg rasta mjehura finansiranog dodatnim zaduživanjem, a drugi da ostanu bez zvaničnog opravdanja za dalju primjenu mjera kvantitativnog popuštanja ako se inflacija stabilizira iznad ciljanog nivoa.
Kakva prilika je propuštena u Evropi vidjelo se na nedavno organiziranoj Konferenciji Ujedinjenih nacija o klimatskim promjenama u Glazgovu (COP26). Kako evropski lideri mogu držati predavanja ostatku svijeta o obnovljivim izvorima energije, ako Njemačka nastavlja graditi nove elektrane u kojima će gorjeti lignit, Francuska intenzivira razvoj programa nuklearne energije, a prezadužene članice EU su prepuštene same sebi da se snalaze u dolazećoj zelenoj tranziciji?
Pandemija je Evropi pružila šansu da razvije kredibilan plan za izgradnju unije zelene energije. Uvođenjem euroobveznica Evropska centralna banka bi se oslobodila obaveze prikrivanja bankrota i dobila priliku da podrži obveznice koje Evropska investiciona banka izdaje za potrebe finansiranja unije zelene energije. Ali Evropa nije iskoristila šansu da pokaže ostatku svijeta kako se možemo osloboditi zavisnosti od fosilnih goriva.
Evropljani, naravno, u tome nisu usamljeni. Dok je američki predsjednik Joe Biden sletio u Glazgov, uobičajeno korumpirani političari u američkom Kongresu izdvojili su njegovu već prilično reduciranu agendu zelene energije iz plana za obnovu infrastrukture i tako čitav problem klimatskih promjena potisnuli u drugi plan. Istina, Sjedinjene Države, za razliku od Evropske unije, imaju ministarstvo finansija koje sarađuje sa centralnom bankom u nastojanju da zaduženost održi na podnošljivom nivou. Ali i tamo je propuštena prilika za dodatne investicije u zelenu energiju i otvaranje kvalitetnih radnih mjesta u procesu energetske tranzicije. Kako zapad može očekivati da pridobije ostatak svijeta za svoje ambiciozne planove borbe protiv klimatskih promjena ako su poslije dvije godine razmjenjivanja lijepih riječi Biden i Evropljani u Glazgov došli praktično praznih ruku?
Sa približavanjem kraja 2021, pošto su šanse za preduzimanje konkretnih koraka u borbi protiv pošasti klimatskih promjena prokockane, zapadne vlade biraju da se usredsrede na preuveličavanje povoda za zabrinutost. Jedan od tih povoda je inflacija. Rast cijena svakako treba staviti pod kontrolu, ali brojna poređenja sa periodom stagflacije 70-ih godina 20. vijeka potpuno su neumjesna. U ono vrijeme inflacija je bila potrebna da bi Sjedinjene Države demontirale sistem uspostavljen u Bretton Woodsu i sačuvale „privilegirani položaj“ dolara. Danas inflacija nije od koristi američkoj hegemoniji; ona je, zapravo, sporedni efekat oslanjanja američke ekonomije na proces finansijalizacije koji je implodirao 2008. godine.
Još jedan popularan povod za paniku je Kina. Iza hladnog rata koji je započeo bivši predsjednik Donald Trump i nastavio ga Joe Biden stoji skrivena namjera: da se Wal Streetu i velikim tehnološkim kompanijama pomogne u preuzimanju kontrole nad finansijskim i tehnološkim sektorima u Kini. Preplašene velikim uspjesima Kine, kao što su funkcionalna digitalna valuta centralne banke i makroekonomske politike sofisticiranije od onoga što sami mogu ponuditi, Sjedinjene Države i Evropska unija opredjeljuju se za agresivan stav koji ugrožava mir i globalnu saradnju neophodnu za klimatsku stabilizaciju.
Godinu koju smo započeli puni nade završavamo u prilično mračnom raspoloženju. Zapadne političke elite, nesposobne (ili nespremne) da krizu iskoriste kao veliku historijsku šansu, mogu kriviti samo sebe.
(TBT, Project Syndicate)