Piše: Amy Davidson Sorkin, thebosniatimes.ba
Može li američki predsjednik objaviti rat preko Twittera? Sudeći po twitu od srijede ujutru, Trump očigledno misli da može. „Rusija se zaklinje da će oboriti svaku raketu ispaljenu na Siriju“, twitovao je Trump. „Spremi se, Rusijo, jer će one stići, lijepe, sjajne i ‘pametne’! Nije trebalo da se udružiš sa Gasomornom Životinjom koja ubija svoj narod i u tome uživa!“ Pod „Gasomornom Životinjom“ Trump misli na predsjednika Bashara-al-Assada, čija vlada je izgleda odgovorna za hemijski napad u kome je u gradu Duma ubijeno više desetina ljudi, među njima i mnogo djece. Trump je sirijskog predsjednika nazvao i Životinja Assad. Zaista je teško opisati brutalnost njegovog režima. I tačno je da ga Rusija održava na vlasti.
Ali s druge strane, predsjednik ne može objaviti rat na Twitteru zato što po našem Ustavu on uopće ne može objaviti rat. To bi trebalo da je posao Kongresa. Ipak, postoji mnogo načina da predsjednik započne rat ili proširi već postojeći. (Trump može bez većih problema povesti nuklearni rat.) Posljednjih decenija ova operativna moć predsjednika počiva na sve širem tumačenju njegove uloge vrhovnog komandanta u članu II našeg Ustava. Ali čak i poslije Zakona o ratnim ovlašćenjima iz 1973, Kongres je uključen u predsjednikove odluke na dva načina: tako što ga predsjednik obaveštava o namjeri vojne akcije i tako što u roku od 60 dana od početka ratnih dejstava Kongres ih mora odobriti. U suprotnom, predsjednik je dužan da povuče američke trupe. Ali tokom posljednjih 16 godina osnova za predsednikovo pravo na jednostrano slanje američkih trupa u Avganistan ili Siriju zasnovano je na krajnje širokom tumačenju Ovlašćenja za upotrebu vojne sile, skraćeno AUMF, kongresne rezolucije usvojene nedjelju dana poslije napada na SAD 11. septembra 2001, koja „odobrava upotrebu oružanih snaga SAD protiv odgovornih za nedavne napade na SAD“.
AUMF rezolucija se dakle odnosi na zemlje, organizacije ili ljude koji su planirali napade na SAD 11. septembra 2001. ili one koji su „pružali utočište takvim organizacijama ili osobama“ – drugim riječima, na Al Qaidu i njene avganistanske domaćine Talibane. (Godine 2002. je donjet i poseban AUMF koji je ovlastio akcije protiv vlade Sadama Huseina.) Pod administracijama Georga W. Buscha i Baracka Obame klauzula o „pružanju utočišta“ je prerasla u pretpostavku da se AUMF odnosi i na „povezane snage“. Obamina administracija je ISIL smatrala povezanom snagom, iako je on često bio rival Al Qaide. A Asad se ipak, pored svih svojih zločina, bori protiv ISIL-a. (On čak ne pripada istoj grani islama kao pripadnici Al Qaide.) U tom smislu, AUMF ne daje ovlašćenje za napad na svaku „Gasomornu Životinju“ – već samo na one povezane sa 11. septembrom.
Neko bi se mogao zapitati: Ali zar nije najvažnje to što je Assad ubica i što u Dumi umiru djeca? Zar Trump ne treba upotrebiti svako raspoloživo sredstvo da zaustavi te zločine? Obama to nije učinio i pogledajte sad Siriju. Odgovor na to pitanje glasi: ako postoje dobri razlozi za rat, o njima trebaju raspravljati i glasati predstavnici građana. Ratovi bez političkog konsenzusa se završavaju katastrofalno. Trump nas je u jednom twitu podsjetio da je 2013. poslije sličnog hemijskog napada u Siriji Obama odložio vojnu intervenciju. On je tada rekao da će tražiti dozvolu Kongresa, koji mu je onda nije dao. Moguće je da je Obama priželjkivao taj ishod. Ali u američkoj političkoj imaginaciji od tada je zaživela opasna ideja da Kongres ne radi svoj posao ako je protiv rata.
Ratovi su naročito pogubni kada se javnosti predstavljaju kao mačji kašalj jer su vođeni pametnim oružjem. Zato u Trumpovom twitu od srijede najviše uznemirava reč „lijepe“, kojom je opisao bombe smišljene i napravljene da ubijaju ljude. Ta riječ nam nagoveštava da bi on u ključnom trenutku mogao biti ravnodušan prema ne-lijepoj prirodi rata. U svom drugom twitu Trump mudruje o popravljanju odnosa s Rusijom (“Zaustaviti trku u naoružanju?”); u trećem kao da odustaje od tog pokušaja i krivi svoje političke protivnike: „Zlu krv s Rusijom uglavnom je izazvala Lažna i Pokvarena Ruska istraga predvođena demokratima ili Obaminim ljudima“. Dodao je da je Robert Mueller, specijalni savjetnik koji je istraživao moguće mješanje Rusije u predsjedničke izbore 2016, „najkonfliktniji od svih (osim Rosensteina). Nije bilo saučesništva, pa su poludjeli!“ Ovdje se postavlja uznemirujuće pitanje koliko je Trump blizu zaključka da su Mueller, zamjenik državnog tužioca Rod Rosenstein (koji je navodno potpisao nalog za pretres kancelarije Trumpovog advokata Michaela Cohena) i bivši direktor FBI James Comey (koga je Trump otpustio) takođe „povezane snage“? Činjenica je da je nedavni pretres Cohenove kancelarije nazvao „napadom na našu zemlju u bukvalnom smislu“.
Političari naravno pravdaju predsjednički rat na mnogo načina, delimično i pomoću člana II našeg Ustava i AUMF-a. Ako je američka vojska prisutna u nekoj zemlji koja štiti Al Qaidu, pa je pritom izložena napadima treće strane koja nije povezana snaga, predsjednik u ulozi vrhovnog komandanta može započeti sukob s tom snagom da bi zaštitio naše trupe. U tu kategoriju spadaju i zemlje, organizacije i pojedinci koji praktično i politički otežavaju američke vojne operacije. Ali ove nategnute veze ne čine ove akcije ustavnima ili razumnima. Sirija je posebno plodno tlo za takvu zbrku zbog velikog broja igrača. Turska je na primer naš saveznik, ali se ne slaže sa učešćem kurdskih snaga u borbi protiv ISIL-a. Kao što je objasnio moj kolega Robin Wright, u sve to je umJešan i Izrael. Naravno, složenost situacije nije sama po sebi argument protiv preduzimanja vojne akcije. Ali mnoštvo učesnika i haotičnost na terenu zahtjeva još bolje definiranu zakonsku osnovu takve akcije. Ako se AUMF tumači tako da je Trump ovlašćen da započne rat s Rusijom (koja ima snage u Siriji) ili da izvrši invaziju Irana (koji je podržao Assada), onda nešto nije u redu sa tumačenjem AUMF-a ili tačnije, sa samim AUMF-om.
Krajnje je vrijeme da Kongres povuče ili bar ozbiljno revidira AUMF i time nam pojasni pitanje ko je ovlašćen da objavi rat. Prošle jeseni su senatori Rand Paul, republikanac iz Kentakija, i Tim Kaine, demokrata iz Virdžinije, zajedno sa Barbarom Lee, demokratkinjom iz Kalifornije (jedinim članom Kongresa koji je 2001. glasao protiv AUMF-a) i Scottom Taylorom, republikancem iz Virginije – pokušali kroz Kongres progurati baš takav zakon. To im nije uspjelo i zbog opiranja lidera senatske većine Mitcha McConnella i predsjednika Predstavničkog doma Kongresa Pola Rayana. U srijedu ujutro, nedugo poslije Trumpovog prvog twita o Siriji, Ryan je objavio da se neće ponovo kandidirati za tu funkciju. Zahvalio se predsjedniku zato što mu je omogućio da uradi velike stvari dok je bio na tom položaju. Nije se izjasnio o ljepoti rata koji je pred nama.
(TBT, The New Yorker)