Piše: Ros Daudet,thebosnitimes.ba
Za izuzetno kratko vrijeme – od dana kada je izabran, papa Franjo je svoj pontifikat iskoristio kao posudu za vjerske nade koje mnogi od njegovih pristalica nisu znali ili se nisu sjećali da imaju.
Neke od ovih pristalica sjećaju se i određenih kontraverzi koje je izazvao u crkvi, teoloških kritika koje je preuzeo insistiranjem na promjenama koje liberalni zapadnjaci smatraju da katolicizam mora da prihvati, promjenama koje se odnose na seksualni moral, prije svega, ali i na generalnu liberalizaciju u hijerarhiji i crkvi.
Kada ljudi kažu “Zbog njega želim ponovo da vjerujem”, oni nisu pomno pratili sukobe kardinala i teologa oko toga da li je njegova agenda dalekovida ili potencijalno jeretička. Niti su fokusirani na njegovo upravljanje Vatikanom gdje na njega gledaju kao na reformatora bez velikih reformi i gdje se obećano čišćenje možda nikada neće ostvariti.
Ono na šta ljudi reaguju kod ovog pape jeste ikonografija njegove vladavine – predstave humanosti i hrišćanske ljubavi koje je stvorio od pranja stopala zatvorenicima do grljenja unakažene djece na javnim događajima. Papa ima dara za velike gestove koji javno imitiraju Hrista.
Kritikovati takvog papu značilo bi stati na mjesto Džordža Orvela koji je o Matahtmi Gandiju rekao: “Svece treba uvijek proglasiti krivim sve dok ne dokažu svoju nevinost.” S tim što papini najozbiljniji kritičari nisu skeptici poput Orvela: oni su vjerni katolici za koje je kritikovanje pape nalik kritikovanju oca od strane sina.
Ali izbjegavanje kritikovanja bilo bi nepravedno prema ambicijama i svrsi ovog pape, njegovoj jasnoj poziciji kao najvažnije vjerske figure našeg vremena.
Ove ambicije i svrhe nisu razlog zbog kojih je izabran. Kardinali koji su izabrali Horhea Bergolja smatrali su ga autsajderom.
Vatikanski život je uzburkaniji nego u vrijeme Benedikta XVI, prijetnja otkazima i čistkama je sveprisutna, moć pojedinih kancelarija smanjena. Nacrti reorganizacije su postavljeni, mnogi eklezijalni prinčevi su sada dobili više ovlaštenja, a čak i papine pristalice se šale na račun stava “iduće godine ćemo” prema reformama.
Papin odgovor na skandale u vezi sa seksualnim zlostavljanjem, prvobitno energičan, sada djeluje kompromitovan njegovom pristrasnošću i korupcijom njegovih najbližih saradnika. Franjo je nedavno u Čileu žestoko branio biskupa optuženog da je znao za zlostavljanja i nije ništa uradio, dok je jedan od njegovih glavnih savjetnika optužen da je štitio biskupa optužnice zbog zlostavljanja dječaka.
Zbog toga se ideja o ovom papi kao o “velikom reformatoru” ne može opravdati bilo kakvom vrstom rimske čistke. Umjesto toga, Franjina reformatorska energija usmjerena je na nešto drugo, ka dva dramatična primirja.
Prvi mir koji ovaj papa traži je u kulturi rata koju svi u zapadnom društvu dobro poznaju, borbi da li seksualnu etiku Novog zavjeta treba ponovo razmotriti ili napustiti u svjetlu realnosti postseksualne revolucije.
Ali umjesto da formalno promjeni učenja crkve o razvodu i ponovnom braku, brakovima osoba istog pola i eutanaziji, Vatikan pod Franjom povlači dvostruki potez.
Prvo, napravljena je razlika između doktrine i pastoralne prakse koja tvrdi da pastoralna promjena može da ostavi netaknutom istinu doktrine. Tako da katolik koji se ponovo vjenčao može da se pričesti iako njegov prvi brak nije proglašen ništavnim, katolik koji planira asistirano samoubistvo može da dobije posljednje pomazanje, a možda i gej katolik može da dobije blagoslov za brak, ali ništa od svega toga ne mijenja učenje crkve da je brak vječan, a samoubistvo samrtni grijeh, i da je brak dvaju osoba istog pola nemoguć, dokle god se to tretira kao izuzetak umjesto pravila.
Istovremeno, Franjo je dozvolio decentralizaciju autoriteta doktrine gdje različite zemlje i dijaceze mogu da imaju drugačije pristupe ovim kontroverznim pitanjima.
On eksperimentiše sa anglikanskim modelom na osnovu kog bi Katolička crkva mogla da funkcioniše – gdje su tradicionalna crkvena učenja dostupna ali ne i obavezna i različite dijaceze i zemlje mogu da se postepeno razvijaju svaka na svoj način.
Prošle godine je predložio i drugo primirje: komunističku vlast u Kini. Franjo želi kompromis sa Pekingom koji će pomiriti kinesku katoličku crkvu, lojalnu Rimu, koja se krije, i “patriotsku” katoličku crkvu koju kontrolišu komunisti. Takvo pomirenje zahtevalo bi od crkve da se odrekne svojih ovlašćenja da postavlja biskupe u korist Politbiroa – sličan ustupak je učinjen u srednjem vijeku, ali je to moderna crkva pokušavala da izbjegne.
Mir sa Pekingom je drugačiji od onog sa seksualnom revolucijom jer ulog nije doktrina i niko ne sumnja da papa ima vlast da prekine dogovor sa neprijateljskim režimom.
Ali oba primirja bi ubrzala transformaciju katolicizma u konfederaciju nacionalnih crkava – liberalnih i poluprotestantskih na sjeveru Evrope, konzervativnih u podsaharskoj Africi, komunističkih u Kini. Ova primirja izazivaju zabrinutost mnogih vjernih katolika – konzervativnih vjernika na Zapadu, tajnih u Kini – i to su prepreke u papinoj velikoj strategiji. Oba ova pitanja pokrenula su čitav spektar raskola kako među kardinalima, tako i protiv pape.
Iznad svega, oba primirja su veliki rizik – jedan rizikuje konzistentnost katoličke doktrine, a drugi njegovu ideju ljudskog dostojanstva – kako bi se crkva pomirila sa ovozemaljskim silama. Ovaj rizik se preuzima u vrijeme kada ni kineski komunizam ni zapadnjački liberalizam ne djeluju kao sigurni, pouzdani modeli ljudske budućnosti – prvi klizi u totalitarizam, a drugi je dekadentan i pun populističkih revolta.
Ako se ova kocka završi loše, Franji će se oštro suditi uprkos njegovoj harizmi i uticaju na sekularne posmatrače.
Rizik kineske kocke očigledan je u servilnom jeziku koji francuski saveznici koriste za komunistički režim i njihovoj spremnosti da uvjere Peking da Rim nikada neće miješati religiju i politiku.
Kina bi mogla da bude dom jednoj od najvećih svjetskih hrišćanskih grupa do kraja vijeka, a ova populacija je već izuzetno propovednički nastrojena. Želja Vatikana da se dogovori sa Pekingom podstaknuta je činjenicom da su podijeljeni kineski katolici suočeni sa problemom onih koji se prekrštavaju.
Ali ako se rimska crkva trajno poveže sa korumpiranim režimom, Franjo više neće imati moralni autoritet koji su stekle prethodne generacije i prepustiće kinesku budućnost onim hrišćanskim crkvama koje su manje voljne da laskaju i podilaze svojim progoniteljima.
Primirja su nezadovoljavajuća a nestabilnost uzbudljiva, i teološki građanski rat bi možda i trebalo podstaći.
Ali nema znakova da Franjina liberalizacija vraća njegove posrnule katoličke obožavaoce pod okrilje crkve.
Ova priča bi ipak mogla da se završi sa papom kao vizionarom i herojem.
Ali izabrati put koji ima samo dva cilja – biti heroj ili heretik – također je nadmen čin, čak i za papu.
(TBT, The New York Times)