Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Naša veličanstvena Nakšibendijska silsila-i-šerif Oglavaka – Živčići, koju je zabilježio rahmetli Mustafa ef. Čolić Šemsi, a prepisao od rahmetli Ibrahima Numanagića, izgleda ovako: Hazreti Resulullah Ahmed Muhammed Mustafa, s.a.v.s. je na prvom mjestu, a slijede ga hazreti Ebu Bekir Es Sidik, radiallahu anhu, potom hazreti Ali ibni Talib, radiallahu anhu i hazreti Husejn ibn Ali, radiallahu anhu.
Na 17. mjestu u silsili nalazi se ime Kutbi gavs-reisu-tarik nakšibendi hazreti pir šah Muhameda Behaudina Nakšibendija, osnivača nakšibendijskog tarikata, a na 28. mjestu je ime donosioca nakšibendijskog tarikata na Balkanu Husejn-babe Zukića Bosnevija, kadesellahu sirruhu. Potom slijede imena Abdurahmana Sirri-babe Sikirića, kadesellahu sirruhu, do šejha hafiza Lemeša, koji je na 34. mjestu.
Danas se nekoliko šejhova u Bosni i Hercegovini poziva na ovu silsilu i između njih postoje razmirice i trzavice, pa ih ne želim ni spominjati.
Osobno sam poznavao hafiza Halida ef. Hadžimulića, hafiza Mustafu ef. Mujića, poznatog kao šejha s Paleža, Fejzulaha Hadžibajrića i Halida Salihagića, te ih s dubokim poštovanjem želim spomenuti.
Svojstveno je misticima da im je životopis pun nejasnoća i kontraverzi. Iako su bili inspiracija piscima, poput Ilhami-babe, problem je što na bosanskom jeziku nemamo njihovih vjerodostojnih životopisa. Postoje šture usmene predaje koje su više fikcija, legenda i mitologija. Takvu jednu predaju čuo sam o Šejh Husein-babi Zukiću iz Vukeljića, koji je, prema derviškim predanjima, mlatio koprive štapom dok su Rusi napadali Istanbul. Kad se jedan od bosanskih gurumlija, kako su se zvali bošnjački dobrovoljci u Turskom askeru, vratio s bojišta, ispričao je: “Da ne bi Husein-babe, svi bismo izginuli. Kad se on pojavio, počeo mahati sabljom ko da mlati koprive, tako su frcale glave ruskih vojnika pred našim očima.“
Njegov životopis je zapisan na levhi/hronogramu koji je obješen u njegovom turbetu u Vukeljićima, a glasi:
„Šejh Husein je vladar carstva tajanstvenosti (ilmi ledun),
Vojnik Božije dobrote i mesnevijska tvrđava, šejh Husein.
On je odraz svjetla Božijeg i odabrano zrno bisera,
Poznavalac Božijih tajni i ujedno riznica, šejh Husein.
On je oslonac nasljedstva tajni Istinitog.
I nasljednik prijestolja bogougodnika, okrunjeni šejh Husein.
Predvodnik nakšibendija, šejh Husein.
Na vratima sreće (Istanbulu) u tekiji Mula Murata, drugog pira nakšibendija,
Bijaše odabrani sluga šejh Husein.
U kojoj tekiji bijaše tada šejh Hisari Hadžegan
Šejh Muhammed, koji odgajaše šejh Huseina.
Visoka ličnost u pročelju skupine odabranih bogougodnika,
Ličnost čista roda i poroda šejh Husein Bosnevi (Bošnjak),
Carigrad, Konyu, Bagdad, Buharu, Samarkand posjetivši,
Bio je četrdeset godina svjetski putnik šejh Husein.
U rodnom kraju počeo je kao pročelnik i otvorio vrata (tekiju),
A bijaše odabrani dragulj Pir šejh Husein.
Sa izvora njegove dobrote dobio je sa kewsera napitak šejh Sirrija,
Poput Hidra našao je izvor života pročelnik šejh Husein,
Svom duhovnom djedu dođi reče Šakiru.
Potpuni kronogram preseljenja šejha Huseina je u riječima:
Džamiun mugni.
Godina 1214. (1799-1800)
Tarih na nišanu šejha Huseina isklesan je s dvije strane običnim krupnim neshom. S jedne strane je isklesano:
„On (Bog) je vječni tvorac. Umrli potreban Allahove milosti, šejh nakšibendija Husein.“, a s druge:
„O (Bože) koji si utočište svih tajni, spasi nas onoga čega se plašimo. Fatiha. Godina 1214. (1799/80)“
Muslimanska braća
Ako zanemarimo ideološki, vjerski, i slične aspekte postojanja pokreta Muslimanska braća i razmislimo o historijskim okolnostima osnivanja i djelovanja ove organizacije, posložit ćemo mozaik čije skrivene kockice bacaju više svjetla na suštinu postojanja ovog fenomena.
Pokret Muslimanska braća osnovan je između dva svjetska rata u Egiptu. U to vrijeme regionalna centrala britanske obavještajne službe MI-6 zadužena za Bliski, Srednji istok i Balkan nalazila se u Kairu. Pokret Muslimanska braća pojavljuje se upravo na području svijeta za koje je zadužena regionalna centrala MI-6. Treba napomenuti da su sve britanske vojne misije koje su obilazile Josipa Broza Tita i druge aktere rata na prostoru bivše Jugoslavije tokom Drugog svjetskog rata dolazile iz Kaira. I Ivo Lola Ribar ubijen je u trenutku kad je pokušao avionom odletjeti za Kairo.
U vrijeme osnivanja pokreta Muslimanska braća direktor MI-6 bio je Victor Rothschild. On je u Evropi pred početak Drugog svjetskog rata sa svoje pozicije omogućio Hitleru da izvrši Anšlus Austrije, okupaciju Francuske, Čehoslovačke, Poljske… Da nije bilo tog djelovanja MI-6 pod vodstvom njenog direktora, Velika Britanija bi reagovala na Hitlerove vojne akcije prije nego što je počela Bitka za Britaniju. Također, plašeći evropske zemlje nacističkom opasnošću, London je od tih zemalja pred Drugi svjetski rat iznudio na čuvanje u svoj posjed rezerve zlata iz njihovih centralnih banaka. Budući da više nije nepoznato da je i sam Hitler od porodice Rotšild, znamo pozadinu ovih dešavanja.
Dakle, pošto je pokret Muslimanska braća osnovan od strane MI-6, čiji je direktor bio iz te porodične loze, nemoguće je da pokret nije ostao pod uplivom te porodice i kasnije. Victor Rothschild kasnije je postao i tvorac nuklearnog programa Izraela.
Pokret Mladi muslimani na našem području nastao je pod utjecajem Muslimanske braće iz Egipta, samo što je pisane tragove o tome sklonila nekadašnja UDBA. Inače, nakon Drugog svjetskog rata, usljed povećanog interesovanja britanske politike za područje Balkana, odvaja se zasebna centrala MI-6 za Balkan sa sjedištem u Beču, maskirana kao protestantska misionarska organizacija ECM.
Metoda kojom je djelovala organizacija Muslimanske braće jeste paralelizam. Ovaj pokret se bavio stvaranjem zasebne organizacije školstva i privrede, stvarajući paralelne sisteme u više oblasti. Takva metodologija djelovanja prisutna je svugdje gdje ova organizacija ima upliva. Od Egipta, gdje je ovaj pokret i začet, pa nadalje, prepoznaje se ova metoda djelovanja: u Turskoj kod organizacije Fethullaha Gulena, u djelovanju šiitske paralelne države u Iranu, ali i na našim prostorima.
Kad analiziramo krizu nastalu blokadom Katara od strane Saudijske Arabije i njenih saveznika, dobijemo sliku po kojoj je ta kriza na fonu za i protiv pokreta Muslimanska braća, ako zanemarimo aspekt borbe za područja kojima bi se rasprostirali budući plinovodi.
Šejh Lawrence od Arabije
Tokom Prvog svjetskog rata, Britanija je pokušala nagovoriti Arape Bliskog istoka da joj se pridruže u svrgavanju osmanske vlasti nad njihovom teritorijom, uz garanciju Britanaca da će poslije rata dobiti nezavisnost. U proklamaciji 1914. napisanoj „domorocima Arabije, Palestine, Sirije i Mezopotamije“, britanska vlada navela je:
„Jedna od osnovnih tradicija ove vlade jeste prijateljstvo prema islamu i muslimanima i odbrana islamskog halifata, čak i kada je u pitanju osvajački halifat, kakav je bio turski, kojeg je Engleska u nekoliko navrata branila i novcem i ljudskim resursima i utjecajem… Nema nacije među muslimanima koja je sada u stanju održati islamski halifat osim arapske nacije i nijedna zemlja nije prikladnija za tu funkciju od arapskih zemalja.“
U maju 1915. Britanija je također poručila ‘narodu Arabije’ da je „islam, kako to historija dokazuje, uvijek bio krajnje poštovan od strane engleske vlade“ i da, unatoč tome što je turski sultan postao neprijatelj „naša politika poštovanja i prijateljstva prema islamu ostaje nepromijenjena.“
Mnogo toga je napisano o ‘arapskom ustanku’ protiv turske vladavine, uključujući i romantizirane heroizme Lawrencea od Arabije i kasnije kršenje garancije o ‘nezavisnosti’ za Arape; za Britance ove garancije nisu značile da će se Arapima dati nacionalni suverenitet, već da će se ekskluzivno dopustiti prisustvo britanskih savjetnika koji bi upravljali arapskim zemljama koje bi postale britanski ‘protektorati’. Jedan iznenađujući aspekt tog poziva upućenog Arapima bila je naklonjenost islamu u njegovim obećanjima tadašnjem vladaru, odnosno šerifu svetog grada Meke, Huseinu ibn Aliju. Husein, čiji je religijski autoritet i pozicija proizašao iz njegove navodne krvne veze s Muhammedom, pristao je da povede arapsku revoluciju ako zauzvrat dobije britansko priznanje njega kao vladara prostranog teritorija koji se protezao od današnje Sirije do Jemena, time obuhvatajući čitavu modernu Saudijsku Arabiju. Britanska vlada tada je napisala Huseinu, novembra 1914:
„Ukoliko vladar [tj. Husein] … i Arapi općenito pomognu Velikoj Britaniji u ovom konfliktu koji nam je nametnula Turska, Velika Britanija će obećati da se ni na koji način neće uplitati u religijska ili bilo koja druga pitanja… Do sad smo branili i podržavali islam Turaka, od sad ćemo podržavati islam Arapa. Moguće je da će halifat preuzeti jedan čistokrvni Arap u Meki ili Medini, stoga je moguće da uz Božiju pomoć sve ovo zlo izađe na dobro.“
Ova posljednja značajna rečenica bila je obećanje Britanije da će pomoći ponovnom uspostavljanju islamskog halifata u Arabiji i postavljanju šerifa Huseina kao novog halife, nasljednika turskog sultana. Medina, u modernoj Saudijskoj Arabiji, bila je prvi glavni grad halifata nakon Poslanikove smrti u sedmom stoljeću, nakon čega su je pokušale osvojiti mnoge dinastije, među posljednjima i Osmanlije. London je obećao Huseinu da će Britanija „osigurati svete gradove [Meku i Medinu] od svih eksternih napada i prepoznati njihovu nepovredivost.“ Lord Kitchener, tadašnji ministar rata, zapisao je marta 1915. da „ako se halifat preseli u Arabiju, ostat će u velikoj mjeri pod našim utjecajem.“ Obala Arapskog poluotoka mogla se lagano kontrolirati britanskom mornaricom. Osvajanjem arapskog kraljevstva pod britanskim protektoratom, Britanija je ispoljavala svoju dominaciju nad duhovnim vodstvom muslimanskog svijeta. Uistinu je Britanija pomogla da se islam vrati svom korijenju. Međutim, neki britanski službenici tokom i poslije rata također su se plašili da će se halifat iskoristiti kao centar antikolonijalističkog pokreta, kako bi se sabotirala britanska vlast u Indiji i Egiptu. Posebno su se plašili izbijanja muslimanskog svetog rata protiv Britanije, nečeg što su turski sultani proglasili pri ulasku u Prvi svjetski rat. U njegovoj analizi Bliskog istoka tokom i poslije Prvog svjetskog rata, David Fromkin bilježi da su britanski lideri vjerovali da bi se islam mogao izmanipulirati kupovinom ili pridobijanjem njegovog religijskog vodstva. Oni su vjerovatno smatrali da onaj ko kontrolira halifu kontrolira i sunitski islam.
Šerif Husein usprotivio se Osmanskom carstvu u junu 1916, regrutujući malu arapsku jedinicu od nekoliko hiljada muškaraca da se bore u području Hidžaza, zapadnog dijela Arabije, koji pokriva gradove Džidu, Meku i Medinu. Spisateljica Gertrude Bell koja je trebala postati imperijalna arhitektica Iraka, zabilježila je da je „ustanak svetih gradova jedna velika moralna i politička prednost“.
Ali, Huseinova buna doživjela je samo nekoliko pobjeda protiv osmanske vojske i neuspjeh u mobiliziranju ljudi u svim dijelovima arapskog svijeta, unatoč britanskoj finansijskoj pomoći od 11 miliona funti (oko 400 miliona dolara u današnjoj vrijednosti). Britanski službenici služili su kao vojni savjetnici u Huseinovoj buni; jedan takav bio je pukovnik T.E. Lawrence od Arabije, pomoćnik Fejsala, sina šerifa Huseina, koji je bio imenovan kao komandir njegove vojske.
Mjesec dana prije nego je izbila arapska pobuna, Britanija i Francuska su se tajno dogovorile o podjeli Bliskog istoka na njihove zone utjecaja, ugovorom Sykes-Picot. Lawrence, navodno veliki ‘liberator’ arapskog svijeta, napisao je izvještaj u januaru 1916, u kojem navodi da je arapska pobuna bila:
„od koristi za nas zbog toga što ide kuda i naši glavni ciljevi – ka raspadu islamskog ‘bloka’ i porazu i raspadu Osmanskog carstva – i zbog toga što bi vlast [šerif Husein] bila usmjerena na pobjedu, Turci bi bili… bezopasni po nas…, a Arapi su čak nestabilniji od Turaka. Uz pravilno rukovođenje, oni bi ostali u stanju političkog mozaika, malih netolerantnih teritorija koje se ne mogu međusobno ujediniti.“
Poslije rata, Lawrence je napisao izvještaj britanskom kabinetu pod naslovom ‘rekonstrukcija Arabije’, tvrdeći da Britanci i njihovi saveznici hitno moraju pronaći muslimanskog lidera koji bi se mogao suprotstaviti pokušaju Osmanskog carstva da u ime halife pokrene džihad protiv njih:
„Izbijanjem rata javila se prijeka potreba za podjelom islama i pomirili smo se s tim da moramo tražiti saveznike, a ne podanike… Nadali smo se da ćemo stvaranjem prstena satelitskih država (protektorata) koje same traže naš patronat spriječiti sve strane napade. Najveća prepreka bilo kojem arapskom pokretu, u kontekstu rata, bila je njena najveća vrlina u vrijeme mira – manjak solidarnosti među različitim arapskim pokretima… Šerif Husein je naposljetku izabran zbog toga što bi stvorio rascjep unutar islama.“
Korist podijeljenog Bliskog istoka – ključne tačke u svim ovim dokumentima – prepoznata je i u vanjskopolitičkim kabinetima britanske vlade Indije: „ono što želimo nije ujedinjena Arabija, već oslabljena i razjedinjena Arabija, podijeljena na male teritorije koje su koliko god je moguće pod našom vlašću – koje ne mogu koordinirano djelovati protiv nas, formirajući tampon državu protiv sila na zapadu.
***
Ove natuknice o tri silsile s islamskog istoka koje su u bitnom odredile savremene ideologije bosanskih muslimana mogle bi poslužiti kao povod za razmišljanje novim generacijama u kojoj mjeri su unutar sebe suprotstavljene i koliko jedna drugu isključuju. Ja sugeriram da su Mladi muslimani, kao izdanak Muslimanske braće, kao i selefije, odnosno vehabije, „kukavičije jaje“ i da se bosanski muslimani trebaju kutarisati njihovih ideologija. Zato pišem, iako mi se čini da poput Husein-babe samo mlatim koprive! Ipak, ljubim ruku Husein-babe, što ovi drugi smatraju bid'ato/novotarijom, a oni nek poljube svog šejha Lawrencea od Arabije u dupe!
/Odlomak iz knjige „Orwellovo Sarajevo“, Nedžad Latić, Sarajevo 2018, The Bosnia Times/
(TBT)
