Ne događa se često da Ritz-Carlton postane pritvor. No, u novembru prošle godine, kada je velik dio saudijske elite pohapšen zbog optužbi za korupciju, luksuzni hotel u Rijadu postao je pozlaćen zatvor za stotine prinčeva, milijardera i visokih dužnosnika vlade. Iza ovog poteza stoji mladi krunski princ, Mohammed bin Salman, poznat i kao MBS, koji pokušava nanovo izgraditi ekonomiju i društveni život kraljevine, pa i samu dinastiju Saud.
Sa tek 32 godine, MBS je već najmoćnija figura u suvremenoj Saudijskoj povijesti, ostavivši tako po strani ostale članove vladajuće porodice uz svesrdnu podršku svoga oca, kralja Salmana. Njegov čvrsti autoritet i očigledna volja da uzdrma sistem omogućavaju da učini velike stvari. Ali on je također uklonio ograničenja koja saudijsku vanjsku i unutrašnju politiku čine opreznom, konzervativnom i naposljetku uspješnom usred krize modernog Bliskog istoka. Whether the crown prince can pull off his high-stakes gamble Može li princ biti uspješan kockajući se tako visokim ulogom, što je stručnjak za Bliski istok Bernard Haykel nazvao “revolucijom s vrha”, a da ne destabilizira svoju zemlju i ne doprinese haosu u regiji ostaje otvoreno pitanje.
Dosadašnje iskustvo potvrđuje da saudijski režim počiva na društvenom paktu vladajuće porodice, vjerskog sistema i ekonomske elite. Sistem je podmazan tolikim bogatstvom od nafte da također može finansirati prosperitetnu državu. Ali ta perspektiva je samo donekle ispravna. Kroz decenije je bogatstvo od nafte izdizalo vladajuću porodicu iznad svojih partnera i vladajuće prinčeve iznad ostalih članova šire dinastije Saud. Vjerske elite sada su državni birokrati, a ne ravnopravni partneri u upravljanju. Poslovna zajednica je i mlađi partner, više u obliku lobija nego neovisnog aktera. Prinčeva kampanja dodatno redefinira ulogu tradicionalnih potpornih stubova režima u isto vrijeme privlačeći, na najmanje kraljevski način, i neoblikovano mišljenje saudijske javnosti. Dosad je, čini se, popularan među mnogim Saudijcima (iako se u autoritarnim režimima teško dolazi do tačnih podataka javnog mišljenja). Problem je što je javno mnijenje nepredvidivo. Institucionalni interesi elita, koliko god konzervativni i sebični bili, mnogo su pouzdanija osnova za kraljevsku vladavinu.
Najambiciozniji prinčev cilj, kojeg je iznio u svom planu Vision 2030, jest širenje saudijske ekonomije i smanjenje njezine ovisnosti o nafti. Pad cijena nafte u 2014. godini uvjerio ga je da kraljevina više ne može održavati blagostanje u državi koje vlada još od sedamdesetih godina. Već je smanjio subvencije na komunalije poput vode i struje, koje su u prošlosti u biti bile besplatne, te je nametnuo PDV od 5% na mnoge komercijalne transakcije. Privatni sektor je ključ uspjeha plana. Upravo sada, veliku većinu saudijskih radnika zapošljava država. Vision 2030 poziva privatni sektor da više ulaže u privredu i postane veći izvor zapošljavanja. Privatizacija 5% državne naftne kompanije Saudi Aramco – najviše promovirana komponenta Visiona 2030 – ima za cilj generirati prihode za vladin Javni investicijski fond koji će ulagati i kod kuće, u lokalni privatni sektor i u inozemstvu, kao državni fond.
Sve ovo je učinilo upad u Ritz-Charlton još više nejasnim. Zašto je princ uhapsio stubove privatnog sektora – baš te ljude koji mu trebaju da Vision 2030 funkcionira? Saudijski dužnosnici tvrde da će dramatičan udar naroda protiv korupcije na visokim nivoima pomoći u balansiranju situacije i potaknuti veća ulaganja. No, sumnjive i proizvoljne metode – pritvor bez optužnice, finansijske nagodbe za neprecizirane zločine i navodna primjena brutalne taktike prinude – mogle bi povesti zemlju u suprotnom smjeru.
Dugoročni učinak prinčevog poteza ovisit će o tome kakav je MBS ustvari lider. Ako je poput kineskog predsjednika Xija Jinpinga, upotrijebit će antikorupcijsku kampanju ne samo za sakupljanje političkih bodova već i za pravu reformu privrede. U tom slučaju, ojačani i pročišćen privatni sektor mogao bi, uz prave poticaje i zdravu vladinu politiku, postati pokretač napretka. S druge strane, ako je MBS sličniji ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu, on će jednostavno zamijeniti stare oligarhe novima po vlastitom izboru. Taj put je svakako otvoren: Saudijska vlada je dobila veliki udio u barem jednoj velikoj firmi, građevinskom divu Grupi Saudi Binladin, u zamjenu za puštanje njenog izvršnog direktora, a možda će to činiti i sa Bliskoistočnom satelitskom mrežom. Taj pristup bi učvrstio prinčevu moć, ali bi potkopao potencijal za značajnu reformu.
Jednako zabrinjavajuće, mogao bi biti više poput kralja Henryja VIII. Suočen s rastućim troškovima od vođenja ratova u inozemstvu i konsolidacijom njegove vladavine kod kuće, kralj Engleske preuzeo je samostane i drugu vjersku imovinu kada se proglasio poglavarom Engleske crkve. Ali, umjesto da je ove institucije održavao kao stalan izvor prihoda, on je većinu prodao za jednokratnu injekciju sredstava. Postoje naznake da MBS ima sličan finansijski pritisak. Wall Street Journal navodi da je kralj Salman bezuspješno molio vodeće poslovne ljude da doprinesu vladinoj blagajni prije okupljanja u novembru, ali vlada ima oko 500 milijardi dolara u rezervi. No, neki od najambicioznijih prinčevih planova, poput izgradnje futurističkog grada nazvanog “Neom”, nisu izazvali mnogo entuzijazma kod saudijske poslovne elite. Istresanje džepova biznismena obezbijedio bi novac za lične projekte, ali ta se taktika može iskoristiti samo jednom. Ako strani ulagači i domaće poslovne elite budu smatrali da su stalno u opasnosti od hapšenja ili oduzimanja imovine, izgledi da će uložiti u zemlju znatno će biti smanjeni.
U najmanju ruku, princ je redefinirao ono što korupcija znači u kraljevini. Problem je u tome što posmatračima, domaćim i stranim, još nije jasna nova definicija. Put koji MBS odabere nakon slučaja Ritz-Carlton, odredit će budućnost njegove zemlje.
KONAČNO PROMJENA
Na društvenom planu, princ je već donio odvažne odluke. U septembru se uhvatio u koštac s najtežim saudijskim društvenim pitanjem te je objavio da će od juna 2018. Saudijke imati pravo voziti. Ova odluka nije izazvala skoro nikakvu reakciju domaće opozicije. Kako je nivo obrazovanja rastao, a sve više Saudijaca provodilo život u inozemstvu, argument da kraljevina nije “spremna” ili “previše konzervativna” za tu promjenu nije imao smisla. A prigovori nekih imama da bi vožnja mogla ugroziti moralnu poziciju saudijskih žena bili su komični, budući da je alternativa bila da one imaju vozače (ili u taksijima ili porodičnim automobilima) koji nisu članovi njihovih porodica. Saudijsko društvo je spremno na tu promjenu neko vrijeme; lideri zemlje jednostavno nisu imali političke volje donijeti konačnu odluku. Princ pak te volje ima u izobilju.
Žene iza volanom će donijeti ogromne promjene u zemlji. Više žena će se moći priključiti radnoj snazi. Više stotina hiljada inozemnih radnika zaposlenih kao vozači više neće biti potrebni. Muškarci neće izgubiti produktivne sate u vozanju supruga, majki i sestara na liječničke preglede i druge sastanke. Teško je precijeniti utjecaj ove odluke.
Princ je javno govorio o “povratku tamo gdje smo bili – tolerantnom, umjerenom islamu koji je otvoren svijetu”. Iako je to tumačenje saudijske povijesti upitno, njegova je predanost promjeni stvarna. Pored odluke o dozvoli vožnje automobila ženama, on je ograničio ovlasti vjerske policije i unaprijedio saudijski društveni život. Koncerti, kina, dolazak žena na fudbalske utakmice i veći broj javnih društvenih događaja pomoći će zemlji učiniti “normalnijom” barem onim Saudijcima koji su živjeli ili boravili u inozemstvu. Bez sumnje, neki konzervativniji vjerski krugovi će se suprotstaviti svemu tome, a mogli bi se pojaviti i izolirani slučajevi nasilne reakcije, kao što je bio slučaj šezdesetih godina kada je zemlja uvela televiziju i obrazovanje za djevojke. Ali prošlost je pokazala da će te promjene uskoro postati općeprihvaćene. Žene imama bit će među prvima iza volana.
Sve ove društvene promjene daju tačniju sliku odnosa između vjerskog establišmenta i vladajuće porodice. U konačnici, vjerske elite su državni službenici koji primaju naredbe s vrha, a ne ravnopravni igrači koji imaju veto na vladinu politiku. Tokom svake velike krize u suvremenoj saudijskoj povijesti, vjerski establišment je podržavao vladine odluke, uključujući provođenje društvenih promjena šezdesetih godina, ponovno preuzimanje Velike džamije u Meki od vjerskih fanatika 1979., poziv stranih vojnika u kraljevinu tokom Zaljevskog rata od 1990. do 1991., i uništavanje lokalnih elemenata al-Qaede u prvim godinama ovog vijeka. Vjerske elite možda ne vole prinčevu politiku, ali se ni ne bune protiv nje. Vjerska režimska opozicija dolazi izvan službenih krugova, od radikalnih skupina poput Al Qaede i ISIL-a i islamističkih populista koji pozivaju na veće pridržavanje islamskog zakona i više političke slobode. Država je prošli vijek uspijevala suzbiti ove pokrete. Nema razloga misliti da se to promijenilo.
NEOSPORAVAN AUTORITET
Jednako smjela, ali manje zapažena u inozemstvu bila je konsolidacija prinčeve vlasti unutar vladajuće porodice. Od 1960-ih kraljevinom je vladao de facto odbor starijih prinčeva – sve sinovi kralja Ibn Sauda, utemeljitelja suvremene Saudijske Arabije – s kraljem kao prvim među jednakima. Neki su kraljevi bili jači od drugih, ali svi su tražili konsenzus o važnim odlukama među članovima svoje porodice koji su držali ključna ministarstva i upravna tijela širom zemlje. Ovaj stil vlasti imao je sve nedostatke vlasti odbora: bio je težak, konzervativan i nevješt u iskorištavanju prilika. Ali je također imao svoje vrline: odluke odbora bile su dobro razmotrene, provjeravane su loše ideje, a svako važan rado se bacao na posao nakon donesene odluke. Kako su sinovi kralja utemeljitelja starili, neki posmatrači pitali su se kako će se sistem održavati. Većina saudijskih posmatrača, uključujući i mene, pretpostavljala je da će sinovi te generacije preuzeti mjesta svojih očeva i osnovati novi upravni odbor. Pogriješili smo.
Kada je kralj Salman došao na prijestolje 2015., prvobitno je postavio svog polubrata Princa Muqrina bin Abdulaziza kao krunskog princa. Ali kralj je nakon nekoliko mjeseci zbacio princa Muqrina u korist jednog od njegovih bratića, Mohammeda bin Nayefa. MBN, kako je poznat, dio je treće generacije saudijske kraljevske porodice, sin bivšeg ministra unutrašnjih poslova, koji je naslijedio vođenje tog ministarstva od svog oca. MBN je također postao glavni kontakt za američke zvaničnike u cvjetajućem partnerstvu na nivou obavještajne službe i borbe protiv terorizma koji se razvio između dviju zemalja nakon napada 11. septembra. MBS je bio siguran izbor da postane prvi kralj svoje generacije – s iskustvom u vlasti, uspješan u održavanju unutrašnje sigurnosti od prijetnji Al Qaede i ISIL-a, te poznat i cijenjen u Washingtonu.
No, u junu 2017., kralj Salman je sklonio MBN-a s pozicije krunskog princa i s ministarskog mjesta te postavio svog omiljenog sina kao nasljednika. Uspon novog princa bio je nevjerovatno brz – MBS je postao ministar samo dvije godine prije, kada je naslijedio svog oca kao ministar odbrane. U to ga je vrijeme kralj imenovao i na poziciju šefa kabineta koji nadgleda privrednu i socijalnu politiku (MBN je bio zadužen za sličan odbor za sigurnosna pitanja). Uz razrješenje MBN-a, novi krunski princ postao je središte svih važnih odluka u vladi. Iako su neki vidjeli upad u Ritz-Charlton kao konsolidaciju moći, MBS je do tada već osigurao svoju poziciju. Nema uopće sumnje, brojni prinčevi nisu svojevoljno bili gosti u Ritzu. Najvažniji od njih bio je Miteb bin Abdullah, sin bivšeg kralja koji je služio kao zapovjednik Narodne garde. Nakon hapšenja u novembru, oduzeta mu je ta pozicija i uklonjen je iz kabineta. No, niko nije dovodio u pitanje da je MBS odgovoran, čak i prije novembra 2017.
Danas je u ministarstvu manje članova vladajuće porodice nego bilo kada od 50-ih godina. Kralj je još uvijek premijer, a krunski princ je ministar odbrane i zamjenik premijera, ali jedina druga ministarska pozicija koju drži član porodice je ministar unutrašnjih poslova na kojoj je mladi bratić bivšeg krunskog princa MBN-a i tako član četvrte generacije porodice. (Tu su i dva kraljevska državna ministra, od kojih je jedan drugi sin kralja Salmana, ali obojici nedostaju pozicije.)
Zapravo, krunski princ je uklonio veliki broj njegovih starijih rođaka, od kojih su mnogi prethodno bili na visokim pozicijama u vladi i željeli su naslijediti mjesta svojih očeva za stolom gdje se donose odluke. To je izazvalo dosta gunđanja u porodičnim krugovima, a nešto je završilo u štampi na Zapadu. Ali nema nikakvih naznaka, barem ne javnih, o ozbiljnoj mobilizaciji unutar dinastije Saud da se spriječi MBS u konačnom nasljeđivanju svog oca. Opasne razmirice u porodici dešavale su se i prije, u posljednje vrijeme krajem 1950-ih i početkom 1960-ih, kada su se kralj Saud i princ Faisal nadmetali za vlast. No znaci tog raskola bili su jasni i javni. Ljudi su otpuštani s poslova, a vraćali se kad je njihov čovjek bio na vrhu, protagonisti su uzimali godišnje odmore i boravili van zemlje nakon što bi izgubili u sukobu, a porodična vijeća su pozivana da donesu konačnu presudu. Na kraju, porodica je razriješila kralja Sauda 1964. godine. Ništa slično takvom otvorenom nadmetnju za vlast ne događa se sada.
Moguće je da će MBS suočiti s protivljenjem porodice kada umre njegov otac. Poznato je da dinastija Saud pokušava zadržati porodične stvari van očiju javnosti, tako da bi se mogle događati neke stvari koje outsideri ne znaju. Možda u očekivanju poteza protiv njega, princ privlači mlađe članove porodice, naročito u četvrtoj generaciji, koji su hijerarhijski ispod njega, ali blizu po godinama, imenujući mnoge od njih na administrativne pozicije u Rijadu i druge pozicije vlasti na nivou regija. Mogli bi postati njegove pristalice ako nastanu problemi. Za sada, njegov put do konačne moći izgleda sigurno.
NEPREDVIDIVI PRINC
Krunski princ sada stoji na vrhu saudijskog procesa donošenja odluka. On odgovara samo kralju, koji mu je dao široke ovlasti, dopuštajući mu da donese teške odluke koje su ranije odbacivane, poput provođenja ekonomske reforme i omogućavanja ženama da voze. Ali to također znači da postoji nekoliko ograničenja ambicioznog i agresivnog lidera koji možda nije u potpunosti promislio o drugorazrednim i trećerazrednim posljedicama nekih njegovih postupaka.
Neke nedavne odluke saudijske vanjske politike upućuju na određenu količinu hrabrosti. Na primjer, u novembru prošle godine, tokom pretresa u Ritz-Carltonu, libanski premijer Saad Hariri došao je u nenajavljenu posjetu Rijadu. Nekoliko dana kasnije, najavio je svoj odlazak iz saudijskog glavnog grada, očito se našavši pod pritiskom MBS-a. Sasvim je jasno da je ovo bila saudijska igra moći u kojoj je izvršen pritisak na libanski politički sistem u nadi da će zadati udarac Hezbollahu, iranskom savezniku u Libanu. Umjesto toga, potez mu se obio o glavu, budući da su SAD i saudijski saveznici u Evropi savjetovali kraljevini da se povuče. Nekoliko sedmica kasnije, Hariri se vratio u Liban i povukao ostavku. Isto tako, u ljeto 2017. godine, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati poveli su niz drugih arapskih zemalja u bojkot Katara, optužujući ovu zemlju da podržava islamističke skupine, teroriste i miješa se u domaću politiku svojih susjeda. No, umjesto predaje, Katar je izdržao pritisak i dobio podršku od Irana i Turske. U oba slučaja, Saudijska Arabija nije ostvarila svoje ciljeve.
Mnogi bi emiratsko-saudijsku vojnu ofanzivu u Jemenu okarakterizirali kao još jedan primjer agresivne i neuspješne MBS-ove politike. Nema sumnje, Saudijci i njihovi partneri vjerovali su da će operacija koja je započeta u 2015. godini brzo otjerati pobunjeničke militante Hute i vratiti saudijskog saveznika Abd-Rabbu Mansoura Hadija u predsjedničku palatu u Sani. To se nije dogodilo, a međunarodni pritisak na Rijad raste dok broj žrtava kampanje dostiže alarmantnu cifru. No, za razliku od libanskih i katarskih gambita, jemenska kampanja se direktno više tiče onoga što većina Saudijaca smatra nacionalnom sigurnošću. Može se raspravljati o tome koliko su Huti vezani za Iran, ali Saudijska Arabija smatra da je kontrola Jemena u rukama Huta jednaka dopuštanju Iranu da uspostavi bazu utjecaja na arapskom poluostrvu. Ni jedna saudijska vlada to ne bi podržala niti dopustila da se dogodi. Rat u Jemenu crpi saudijske resurse i prlja međunarodni ugled zemlje, ali i dalje uživa široku podršku među saudijskim elitama. Pitanje je sada kako ga okončati.
Za razliku od prošlih saudijskih vođa, MBS može donijeti dramatične i jednostrane odluke. Ali ta sloboda djelovanja također znači da se može upustiti u avanture vanjske politike koja se nije pomjerila s mjesta za vlasti prethodnih lidera. On možda uči iz svojih grešaka, ali s obzirom na njegovu ambiciju i impulsivnost, svijet bi trebao očekivati još iznenađenja.
PRINC I NAROD
Krunski princ iz saudijskog političkog sistema ima određene granice na svoju moć odlučivanja, ali još uvijek mora odgovoriti na zahtjeve javnosti. Više nego bilo koji drugi nedavni saudijski lider, MBS je sakupio podršku javnosti, naročito među mlađim Saudijcima.
U januaru je, reagirajući na prigovore javnosti zbog povećane cijene vode, električne energije i benzina te uvođenja 5% PDV-a sa stupanjem na snagu sredinom 2017. i početkom 2018. godine, MBS je vratio godišnju povišicu plaće državnim službenicima koja je bila suspendirana u sklopu ranijih mjera štednje, te je vladinim službenicima dodijelio bonus od oko 250 dolara mjesečno za “troškove života”. Princ je također uspostavio “račun građana”, koji direktno izdvaja novac Saudijcima srednjeg i nižeg ekonomskog sloja. Saudijski zvaničnici sada kažu kako će se novac vraćen od privedenih u Ritz-Carltonu koristiti za podršku ovom fondu.
Ove se nove pogodnosti mogu protumačiti kao odmak od ciljeva uravnoteženja državnog budžeta i činjenja radnih mjesta u javnom sektoru manje privlačnim, ali se bolje vidi kao neophodna reakcija na zadovoljenje javnog mnijenja. Dvije godine rasta cijena nafte otežale su nametanje štednje. Žrtve koje su mogle biti prihvatljive Saudijcima kada je cijena nafte iznosila 30 dolara po barelu čine se manjim s cijenom od 60 dolara po barelu i više. Iako princ može biti tvrdoglav i agresivan, i dalje mu je jasno da treba ljude iza sebe. Ali kako bi transformirao saudijski sistem, on će morati utkati novo razumijevanje onoga što će država obezbijediti svojim građanima. Učiniti državu blagostanja skromnijom, a ne okrenuti javnost protiv sebe, bit će njegov najveći izazov.
LEKCIJA ZA SAD
Možda nigdje prinčevi potezi nisu izazvali više znatiželje, nade i straha nego u Washingtonu. U američkom predsjedniku Donaldu Trumpu MBS ima oduševljenog štovatelja – s vremena na vrijeme previše oduševljenog. Činjenica da je MBS postao krunski princ samo nekoliko sedmica nakon Trumpove posjete Saudijskoj Arabiji u maju 2017., ostavila je utisak da Washington ima veze s tom promjenom, a Bijela kuća je prebrzo dala naslutiti da MBS ima svesrdnu podršku SAD-a. Predsjednikov pretjeran prijateljski stav već je ostavio posljedice. U junu je Trump na Twitteru iskazao svoju podršku emiratsko-saudijskom bojkotu Katara, navodeći kako bi izoliranje zemlje moglo biti “početak kraja užasa terorizma”. To je stvorilo napetost sa zaljevskom zemljom, ključnom bazom za operacije Zračnih snaga SAD-a na Bliskom istoku i osujetilo poteze državnog sekretara Rexa Tillersona i ministra odbrane Jamesa Mattisa da brzo okončaju spor. Osjećaj da se Saudijci (i Emiraćani) mogu direktno obratiti Bijeloj kući preko predsjednikovog zeta Jareda Kushnera, također je otežao legitimnim organima američke vanjske politike da na diplomatski način ukinu zastoj u Zaljevu.
Iako Trumpovo blisko i javno prihvatanje princa možda ne služi dugoročnom interesu ni jednom niti drugom, nema sumnje da je kratkoročno Washingtonu dao značajan utjecaj u Rijadu. Administracija bi trebala pomno razmisliti o tome kako iskoristiti ovaj utjecaj. Uključivanje Saudijaca u nove napore za rješavanje izraelsko-palestinskog sukoba imalo bi smisla, ali samo ako Trumpov plan ima realne šanse za uspjeh. Administracija ne bi trebala igrati na saudijsku kartu u mirovnom procesu ako on ne miče s mjesta – i nema razloga za optimizam. Kada je u pitanju Sirija, Trump nije pokazao zanimanje za novu mirovnu inicijativu, pa nema razloga da se tamo uključe i Saudijci. Rijad se već slaže s agresivnijom politikom prema Iranu. I administracija je uspješno pritisnula Saudijce da se uključe u vladu iračkog premijera Haidera al-Abadija, što je pozitivan korak u dugoročnom nastojanju da se stabilizira Irak i smanji utjecaj iranske vlasti na tom području.
Trump bi najproduktivnije mogao iskoristiti svoju bliskost s princom kad je u pitanju Jemen. Administracija bi trebala nastaviti vršiti pritisak na Saudijce da riješe civilnu katastrofu kroz efikasniju akciju pomoći i smisleniju vojnu akciju. Huti također moraju dati odgovore u vezi sa stradanjem civila u Jemenu, a međunarodni pritisak bi se podjednako trebao fokusirati i na njih koliko i na Saudijce. Svaka diplomatska inicijativa da se okonča rat zahtijevat će da SAD odluči želi li vidjeti ponovnu podjelu zemlje na dvije države, kao što je bio slučaj prije 1990. Također će podrazumijevati sofisticirano okretanje Iranu, jedinom regionalnom partneru koji ima utjecaja na Hute. Ovo se može ostvariti čak i dok Trumpova administracija radi na tome da zauzda i kontrolira iranski utjecaj u arapskom svijetu. Oman je i ranije Iranu služio kao prolaz, a i evropske zemlje također mogu izravno djelovati s Irancima. Ako je Teheran imalo ponižen antirežimskim protestima koji su izbili u januaru širom Irana, možda je spreman smanjiti svoju involviranost u regionalni konflikt koji najmanje pogađa njegove interese. Stabilizacija Jemena neće biti jednostavna, ali bi takvo nastojanje Saudijcima omogućilo očajnički potreban izlaz iz tako skupe kampanje i ublažavanje jedne od najužasnijih ljudskih tragedija u svijetu.
Za to vrijeme, Washington bi trebao pomno pratiti kako princ rješava posljedice svoje antikorupcijske kampanje. Postane li MBS novi Xi, onda bi SAD radije trebao održati svoje praktično savezništvo zasnovano na obostranoj koristi a ne zajedničkim vrijednostima. Ali ako se MBS ispostavi više kao Putin ili Henry VIII, privilegirajući političke istomišljenike i koristeći privatni sektor kao svoj lični bankomat, onda dugoročna budućnost kraljevine u svijetu gdje će se cijene nafte teško vratiti na historijski nivo prvih godina ovog vijeka, bit će mnogo manje izvjesna. U tom slučaju, SAD će drugdje morati tražiti partnera za stabiliziranje regije.
(TBT, FA, Prevela Jasmina S. Drljević)