Piše: Henry S. Mindlin, thebosniatimes.ba
Unatoč Hafizovoj popularnosti na Istoku, pouzdane informacije o detaljima njegovog života su nepotpune. Stručnjaci se razilaze čak i oko datuma njegovog rođenja i smrti. Vjerovatno je rođen oko 1320, a preselio 1389. godine, otprilike u istom periodu kada i prvi veliki pjesnik koji je pisao na engleskom, Geoffrey Chaucer. Njegovo puno ime je Šemsuddin Muhammed. On je izabrao ime Hafiz („onaj koji je zapamtio“) kao svoje pjesničko ime kada je počeo pisati poeziju; to je naziv dat onome ko zna čitav Kur'an napamet, što je on očigledno znao. Hafiz je rođen u Širazu, prelijepom gradu u južnoj Perziji koji je izbjegao pustošenja mongolskih i tartarskih invazija u nasilnom i haotičnom historijskom razdoblju. Proveo je skoro cijeli život u ovom prosvijetljenom gradu vrtova.
RANI ŽIVOT
Sve je utkano u misli
Da pomogne i uputi derviša
Ka plesu, zanosu i molitvi.
Hafizov život nije bio lahak niti ugodan. Bio je najmlađi od trojice braće siromašnih roditelja. Njegov otac bio je trgovac ugljem i umro je kad je Hafiz bio mladić. Kako bi pomogao uzdržavanju porodice, Hafiz je radio kao pomoćnik jednog pekara preko dana, a školu je pohađao navečer, odvajajući dio svoje plate za školarinu. S godinama je usavršio predmete „klasične“ srednjovjekovne nauke: kur'ansko pravo i teologiju, gramatiku, matematiku i astronomiju. Također je usavršio kaligrafiju, koja je prije štampanja bila izrazito prefinjen oblik umjetnosti. Islamska kaligrafija izvorno je razvijena kao sveta umjetnost s ciljem očuvanja i glorificiranja Kur'ana, Božije poruke. Kako je figurativna umjetnost bila zabranjena religijskim zakonima, kaligrafija je dosegla izvanredan nivo istančanosti i izražajnosti. Hafiz je bio vješt crtač, a povremeno je radio i kao profesionalni pisar.
Njegovo rano obrazovanje obuhvatalo je naravno i velike perzijske pjesnike: Saadija iz Širaza, Fariduddina Attara, Dželaluddina Rumija i druge. Poezija je nacionalna umjetnost u Perziji, nešto kao opera u Italiji. Čak i u modernom Iranu, ljudi svih društvenih slojeva znaju za velike pjesnike, strastveno raspravljaju o omiljenima i stalno ih citiraju u svakodnevnom razgovoru. U srednjovjekovnoj Perziji, poezija kao umjetnost ozbiljno se shvatala i visoko cijenila. Lokalni prinčevi i gradonačelnici pokrajina zapošljavali su dvorske pjesnike da ispjevavaju epske stihove u slavu njihove veličine. Kada bi se vladaru posebno svidjela kompozicija, pjesnika bi ponekad stavili na vagu i nagradili s onoliko zlata koliko je bio težak.
PJESNIK
Pjesnik je onaj
Ko ti svjetlost može nasuti u čašu,
Pa ti je prinijeti usnama ispucalim od žeđi
I napojiti tvoja sveta usta.
Hafiz je imao urođeni pjesnički dar. Čak i kao dijete znao je improvizirati pjesme o bilo kojoj temi u bilo kojem obliku i stilu. U ranim dvadesetima, neke od njegovih ljubavnih pjesama počele su kružiti Širazom, i uskoro je pozvan da se pridruži pjesničkim okupljanjima na dvoru. Stekao je patronat mnogih vladara i bogatih plemića. Jedan od njegovih dobrotvora osnovao je religijski fakultet i ponudio Hafizu poziciju profesora. Tako je u svojoj srednjoj dobi bio dvorski pjesnik i profesor na fakultetu. Oženio se i imao je barem jednog sina.
Hafizov imetak ovisio je isključivo o dobrotvorima. Svi su se divili njegovom književničkom geniju, ali njegova poezija hrabro je slavila ideje koje su graničile s herezom. Imao je neprijatelje među radikalnim ortodoksima koji bi ga stavili na „crnu listu“ čim bi stupili na vlast. Periodično je gubio naklonost i svoju poziciju, kako na dvoru tako i na fakultetu. Ponekad je koristio svoje pisarske vještine kako bi uzdržavao porodicu dok se stanje ne bi popravilo. Najmanje jednom bio je prinuđen napustiti Širaz. Nekoliko godina živio je kao prognanik, često u teškom siromaštvu. Naposljetku mu je novi, tolerantniji režim dopustio da se vrati i nastavi karijeru. Tokom dugog, nestabilnog perioda srednjih godina, preselio je prvo njegov sin, a kasnije i supruga. Neki stručnjaci povezuju mnoge njegove snažne stihove o patnji, razdvajanju i gubitku s ovim događajima.
Do svoje šezdesete, Hafiz je postao poznati učitelj poezije. Krug studenata i prijatelja okupljao se oko njega i on im je bio učitelj i savjetnik sve do tihe smrti, kada je imao oko sedamdeset godina. Ukopan je u jednom od njegovih najdražih mjesta, u podnožju čempresa kojeg je zasadio u ružičnjaku u blizini Širaza. Pet stoljeća je njegov mezar, okružen ružičnjakom, bio centar hodočašća i okrepljenja za hiljade duša. Do početka dvadesetog stoljeća, međutim, mezar je oronuo. Onda, 1925. godine, sklopljeni su dogovori s perzijskom vladom da se izgradi nova struktura iznad mezara i da se vrtovi postepeno obnove. Dogovore je pokrenuo i dijelom finansirao jedan duhovnjak iz Indije koji je volio Hafiza – Avatar Meher Babe. Ovaj savremeni učitelj često je citirao Hafizove strofe kada bi raspravljao o duhovnim principima. Meher Baba je objasnio kako Hafizova ljubavna poezija sadrži sve tajne duhovnog puta – jer istinski predmet duhovnosti jeste Ljubav.
DUHOVNI UČENIK
Toliko smo dugo, dugo
Zaljubljeni u Boga.
Hafiz je, ustvari, bio duhovni učenik. Kao mladić, postao je sljedbenik jednog šejha koji ga je vodio kroz teško duhovno šegrtstvo koje je trajalo većinu njegovog života. Kasnije, Hafiz je sam postao sufijski učitelj. Njegov Divan (zbirka pjesama) klasik je sufijske književnosti, drevne duhovne tradicije čiji je naglasak na intenzivnoj, često ekstatičnoj predanosti Bogu.
Na Zapadu, sufizam se uglavnom smatra formom islamskog misticizma. Međutim, same sufije tvrde da je njihov „put“ oduvijek postojao, pod različitim imenima, u mnogim zemljama, povezan s mističnom dimenzijom svakog duhovnog sistema. U antičkoj Grčkoj, naprimjer, sufije su se poistovjetile sa školom mudrosti (sofistima) Pitagore i Platona. U vrijeme Isusa zvali su ih esenima ili gnosticima. Nakon Muhammeda, usvojili su mnoge islamske principe i formulacije i u muslimanskom svijetu postali poznati kao „sufije“, što je naziv s mnogo značenja, između ostalog „mudrost“, „čistoća“ i „vuna“ (zbog grubih vunenih odora koje su nosili lutajući derviši).
U periodu od neke 800. do 1400. n.e., sufijska škola doživjela je procvat pod vodstvom vrhunskih učitelja poput Rumija i Ibn Arebija. Kako su se pojedinačne škole razvile, njihove metode učenja diverzificirale su se prema potrebama svake grupe. Neki su naglašavali formalnu meditaciju, drugi su se fokusirali na nesebično služenje svijetu, dok su neki opet naglašavali prakse poput pjesama, plesa i duhovne poezije koja slavi ljubav prema Bogu. Sufije njeguju Hafizovu poeziju kao savršen izričaj ljudskog iskustva Božije ljubavi.
Poznata priča kako je Hafiz postao sufijski učenik ispričana je u mnogim verzijama širom Istoka:
Priča se da je imao dvadeset i jednu godinu i da je radio kao pekarov pomoćnik. Hafiz je jednom prilikom dostavio hljeb u jednu palaču i na trenutak ugledao prelijepu djevojku na terasi. Taj jedan letimični pogled osvojio je njegovo srce i on se ludo zaljubio u nju, iako ga ona nije ni zapazila. Ona je bila porijeklom iz bogate plemićke porodice, a on je bio siromašni pekarov pomoćnik. Ona je bila prelijepa, a on nizak i fizički neprivlačan – situacija je bila beznadežna.
Kako su mjeseci prolazili, Hafiz je ispjevavao stihove i ljubavne pjesme u slavu njene ljepote i svoje čežnje za njom: ljudi su ga čuli dok je pjevao pjesme i počeli su ih ponavljati; pjesme su bile toliko dirljive da su postale poznate diljem Širaza.
Hafiz nije bio svjestan svoje pjesničke slave; mislio je samo o svojoj voljenoj. Očajan da je osvoji, upušta se u mukotrpni režim koji zahtijeva da bdije nad mezarom jednog evlije četrdeset punih noći. Vjerovalo se da će se onome ko uspije ispuniti ovo skoro nemoguće isposništvo ostvariti želje njegovog srca. Svakog dana Hafiz je išao na posao u pekaru. Svake noći išao je na mezar tog evlije i održavao se budnim zarad ljubavi prema djevojci. Njegova ljubav bila je tako snažna da je uspio ustrajati do kraja.
U zoru četrdesetog dana, melek Džibril ukazao se Hafizu i rekao mu da traži šta god želi. Hafiz nikad prije nije vidio jedno tako veličanstveno, ozareno biće poput Džibrila. Tada pomisli: „Ako je Božiji melek ovako lijep, kako li je onda Bog lijep!“ Zureći u blistavog Božijeg meleka, Hafiz je zaboravio na djevojku, svoju želju, sve. Rekao je: „Ja želim Boga!“
Džibril je onda uputio Hafiza duhovnom učitelju koji je živio u Širazu. Melek je rekao Hafizu da na sve načine služi ovom učitelju i da će mu se želja ostvariti. Hafiz je pojurio da upozna svog učitelja, i tako su počeli zajedno raditi svaki dan.
HAFIZ I NJEGOV UČITELJ
Našeg Partnera je nesnosno teško pratiti,
A ni muziku Njegovih izvrsnih muzikanata
Čuti nije uvijek lahko.
Učitelj se zvao Muhammed Attar. Attar znači hemičar ili spravljač parfema, i vjeruje se da je Muhammed Attar bio vlasnik jedne trgovine u Širazu i da je živio vrlo običnim javnim životom. Samo mali krug njegovih učenika poznavao ga je kao duhovnog učitelja.
Hafiz je godinama svakodnevno posjećivao Attara. Sjedili bi zajedno, ponekad skupa večerali, ponekad pričali, ponekad pjevali, ponekad u tišini šetali predivnim ružičnjacima Širaza. Attar je Hafizov vid otvorio za novu, složeniju percepciju ljepote i harmonije života, i mnogo opsežnije shvatanje svih ljubavnih procesa. Prirodno je bilo za Hafiza da sva ta saznanja pretoči u jezik poezije. Muhammed je također bio pjesnik pa je ohrabrivao Hafiza u tome. Godinama je Hafiz svakog dana pisao po jednu pjesmu za svog učitelja. Attar je rekao svojim učenicima da skupe i izučavaju ove pjesme, jer su prikazivale mnoge od centralnih principa duhovnog razvoja.
Međutim, odnos između Hafiza i njegovog učitelja nije uvijek bio jednostavan. U mnogim bilješkama Muhammed Attar je predstavljen kao stroga i zahtjevna ličnost koja je ponekad bila nemilosrdna prema Hafizu. Moderni duhovnjaci, posebno Avatar Meher Baba, koristili su primjer Hafiza i Attara da prikažu kako izazovno i teško može biti služenje jednom autentičnom duhovnom učitelju. O svojim raspravama o ulozi šejha, Meher Baba objašnjava kako, bez obzira na vanjštinu, jedan učitelj uvijek mora podsticati interne procese razvoja koji pomažu stvaranje sve snažnije ljubavi. Vremenom, učenikov ograničeni ego se rastvara – ili, kako kaže Hafiz, pretvara u prah. Meher Baba opisuje ovaj proces kao „pakao na zemlji“ za Hafiza. Rekao je: „Hafiz je, takoreći, razvalio svoju glavu na nogama svog šejha“, svaki dan, godinu za godinom, četrdeset godina.
Neke priče o Hafizu i njegovom učitelju potkrepljuju ovo mišljenje. Često se opisuje kako Hafiz u očaju trči Attaru, moleći za prosvjetljenje i duhovno oslobađanje nakon decenija frustracije. Svaki put, Attar bi rekao Hafizu da bude strpljiv i čeka i da će se sve otkriti. Prema jednom izvoru:
Jednog dana, kada je Hafiz dobrano zagazio u šezdesete, usprotivio se svom starom učitelju rekavši: ‘Pogledaj me! Ja sam star, moja žena i sin su davno umrli. Šta sam ja postigao time što sam bio tvoj poslušni učenik svih ovih godina?’ Attar je blago odgovorio: ‘Budi strpljiv i jednog dana ćeš saznati.’ Hafiz je povikao: ‘Znao sam da ćeš mi tako odgovoriti!’ U groznici duhovnog očaja, započeo je još jedan oblik četrdesetodnevnog bdjenja. Ovog puta nacrtao je krug na zemlji i sjedio u njemu četrdeset dana i noći, ne napuštajući ga čak ni zbog hrane, pića, niti da se olakša. Četrdesetog dana, melek mu se ponovo ukaza i upita za želju. Hafiz je shvatio da su mu u tih četrdeset dana sve želje nestale. Odmah je odgovorio da je njegova jedina želja da služi svome učitelju.
Netom prije zore Hafiz je izašao iz kruga i vratio se u kuću svog učitelja. Attar ga je čekao na vratima: čvrsto su se zagrlili pa je Attar Hafizu dao posebnu čašu starog vina. Pijući zajedno, opijajuća radost vina otvorila je njegovo srce i izbrisala svaki trag razdvojenosti. Uz gromoglasan smijeh oduševljenja, Hafiz je vječno utonuo u ljubav i sjedinio se s Bogom, svojom Voljenom.
Smatra se da je Hafiz u neznanju počeo svoje bdjenje tačno četrdeset dana prije kraja njegove četrdesetogodišnje službe učitelju i da je „trenutak sjedinjenja“ bio tačno četrdeset godina od dana kada su se prvi put upoznali.
STEPENI LJUBAVI
Sve što poznam Ljubav je
I osjećam da mi je srce Beskonačno
I Svugdje!
Mnogi ovakvi prikazi o Hafizu imaju tu šarmantnu simetriju i preciznost simboličnih poučnih priča. Opetovani broj četrdeset, naprimjer, ne bi se trebao shvatati doslovno. U duhovnoj literaturi, „četrdeset“ se često koristi kada se govori o procesu učenja ili promjene, kao što su „četrdeset dana i četrdeset noći“ Nuhove/Noine poplave. Četrdeset se također naziva „brojem ustrajnosti“, označavajući period razvoja kroz testiranje, iskušenje i čišćenje. Nakon egzodusa iz Egipta, Izraelci su preživjeli „četrdeset godina lutanja“ u divljini prije nego su stigli u Obećanu zemlju. Isa/Isus, prateći drevne prakse poslanika, četrdeset dana se povukao u osamu u pustinju, opisavši to kao period pročišćenja i pripreme za novu fazu njegovog rada. Buda je postigao konačno prosvjetljenje nakon četrdeset dana neprestane meditacije. Primjeri su mnogi, i na Istoku i na Zapadu.
Ove priče o Hafizu imaju i druge zajedničke simbole. Jedan takav je „mistični krug“, prikaz potpunosti ili savršenstva. I tu je čaša vina koju Attar daje Hafizu. Čaša je posuda koja često može predstavljati ljudsko srce ili čak ljudsko biće kao posudu ljubavi. „Vino“ je simbol za ljubav u mnogim duhovnim tradicijama. Staro vino, kakvo Attar dijeli s Hafizom, može predstavljati pročišćenu (destiliranu) esenciju spoznaje ili ljubavi.
Kao poučne priče, ove epizode mogu koristiti kao prikaz centralnih faza sufijskog „puta ljubavi“ ili unutarnjeg otkrivanja:
Hafiz počinje svoje duhovno iskustvo skoro kao i svi ostali – počinje primjećivati ljubav. Ideal ljudske ljepote i savršenstva osvaja njegovo srce. Očajan da dostigne svoj ideal, on u potpunosti istražuje oblast ljudske ljubavi (njegove poeme i pjesme slave njenu ljepotu i njegovu čežnju za njom).
Konačno, on usmjerava svu svoju životnu energiju na putu ljubavi (četrdesetodnevno bdjenje).
Kada njegova čežnja doživi svoj vrhunac (zora posljednjeg dana), ukazuje se nova i viša dimenzija ljubavi (Džibril). On zna kako odgovoriti na ljepotu ovog višeg razumijevanja („Ja želim Boga!“), i njegov odgovor ga vodi u novu fazu učenja i u jednu novu ljubavnu vezu (s duhovnim učiteljem).
Ovaj novi period rasta (četrdeset godina) eksponencijalno je duži od prvog. Attar vodi Hafiza kroz usavršavanje sve širih i sveobuhvatnijih nivoa ljubavi (svakog dana po jedna pjesma). Hafiz postaje nestrpljiv kako njegova ljubav prema Bogu jača. Attar mu stalno preporučuje „strpljenje“ podsjećajući Hafiza da se svaka faza ljubavi mora u potpunosti istražiti, ispoštovati i proživjeti.
Kako se period primiče kraju, Hafiz dostiže novi nivo očaja i žudnje za Voljenom. On ponovo pokušava posvetiti svu svoju energiju ljubavi (još jedno četrdesetodnevno bdjenje). Ovaj put on se ograničava u krug (savršenstva ili potpunosti), doslovno okružujući sve svoje misli i aktivnosti oko jednog žarišta – Boga. On teži usavršiti svoju ljubav prema Bogu sve dok ništa drugo ne bude postojalo.
Kad je to u potpunosti postigao (zora posljednjeg dana), shvata da je snaga ljubavi iscrpila njegovu ograničenu ličnost i sve njegove želje, čak i želju za Bogom. Shvata da se ljubav ne može „savladati“, da čovjek može samo služiti kao posuda za ljubav (čaša vina).
Izlazeći iz kruga, Hafiz sada može prići i prigrliti svako životno iskustvo s neograničenom mudrošću ljubavi (zagrljaj njega i njegovog učitelja). On i Attar dijele istu savršenu spoznaju (staro vino ljubavne zrelosti). „Čaša starog vina“ postaje simbol „utjelovljenja savršene ljubavi“ – samog Hafiza.
SAVRŠENSTVO
Čujem glas
Svakog bića i biljke,
Svakog svijeta i sunca i galaksije –
Kako pjeva Ime Voljene!
Ideja da ljudsko biće može dostići „savršenu ljubav“ ili „savršenu spoznaju“ se možda čini nedostižnom, ali to je uvjerenje zajedničko većini duhovnih sistema. Naziva se različitim imenima – ujedinjenje s Ocem, nirvikalpa samadhi, najviši razvoj svijesti, Božije ostvarenje, Qutubiyat, ili, jednostavno, Savršenstvo. Onaj ko to postigne može se nazvati Savršenim Učiteljem, nekim ko utjelovljuje savršeno shvatanje ljepote i harmonije univerzuma.
Savršeni Učitelj doživljava život kao jedan beskrajan i neprestan tok Božije ljubavi koji se svija unutra, oko i kroz sve forme života i sve sfere stvaranja. To je iskustvo potpune ujedinjenosti sa životom i svim bićima. Savršeni Učitelj oličenje je savršenog užitka, savršene spoznaje, savršene ljubavi i iskazuje te kvalitete u svakoj životnoj aktivnosti.
Na Zapadu, možda najeklatantniji primjer takve savršene ljubavi je Franjo Asiški. Na Istoku, bilo ih je mnogo – Rumi u Perziji, Kabir i Ramakrishna u Indiji, Milarepa na Tibetu, Lao-tzu u Kini – smatrani su Savršenim Učiteljima.[1]
Hafizov učitelj, Muhammed Attar, bio je Savršeni Učitelj, kao i sam Hafiz. Hafizova poezija može se čitati kao zapis putovanja jednog ljudskog bića ka savršenoj sreći, savršenoj spoznaji i savršenoj ljubavi.
UČITELJ PJESNIK
Ispiši hiljadu svjetlosnih tajni
Na zidu postojanja
Tako da čak i slijepac bude znao
Gdje smo
I pridruži nam se u ovoj ljubavi!
Hafiz je razvio svoju poeziju pod vodstvom učitelja. Muhammed Attar je pregledao te pjesme i raspravljao o njima u svom učiteljskom krugu, a za mnoge od njih napisana je i muzika. Ovo je bila uobičajena praksa u sufijskim školama tog vremena, uključujući i Rumijev red „vrtećih derviša“ u Turskoj. Poezija i pjesme korištene su kao materijali za podučavanje kako bi se kapsulirali i saželi duhovni principi. Uz Attarovo ohrabrenje, Hafiz je usavršio ovaj metod podučavanja koristeći popularnu formu ljubavne pjesme – gazel. On je napisao stotine gazela, tražeći načine kako da doda novu dubinu i značenje stihovima, a da se ne izgubi ustaljena asocijacija na ljubavnu pjesmu.
Njegove pjesme iskazale su svaki ton i stadij njegovog razvoja spoznaje ljubavi. Pisao je o igri ljubavi, ljepoti Voljene, slatkoj muci čežnje, agoniji čekanja, ekstatičnoj radosti sjedinjenja. Istražio je različite forme i nivoe ljubavi, od oduševljenja ljepotom prirode, romantičnog udvaranja idealnoj nedokučivoj djevojci, slatke privrženosti svojoj supruzi, nježnih osjećaja prema djetetu – do njegove strašne tuge i usamljenosti kada su mu, kasnije u životu, i žena i sin napustili ovaj svijet. Pisao je i o vezi s učiteljem i o obožavanju Boga.
Svi koji su čuli njegovu poeziju mogli su je lahko povezati s vlastitim najdragocjenijim ljubavnim iskustvima. Poznati ritam ljubavne pjesme, gazela, učinio je pjesme lahkim za pamćenje. Nije dugo prošlo prije nego su one pjevane svuda po Perziji, od ljudi iz svih društvenih slojeva – farmera, zanatlija, učenjaka, prinčeva, pa i djece.
Mnogi koji su poznavali Hafiza i uživali u njegovoj poeziji nisu imali pojma da je bio sufija. Niti su mnogi znali duhovni status njegovog učitelja. Kao mnoge sufije njegovog vremena, Muhammed Attar tajno se nalazio sa svojim učenicima, a Hafiz nije otkrio svoju vezu s njim do poslije učiteljeve smrti. U religijskoj klimi srednjovjekovne Perzije, ova tajnovitost bila je nužna. S vremena na vrijeme, valovi onoga što bi se moglo nazvati fanatičnim fundamentalizmom harali su zemljom. Fundamentalistima je blasfemična bila ideja da bilo koje ljudsko biće može dosegnuti savršenstvo ili se približiti direktnoj spoznaji Boga. Sufijske škole često su proglašavane nezakonitim, a mnogi njihovi sljedbenici osuđivani su i ubijani. Oni koji su preživjeli bili su primorani da se sastaju tajno i kriju svoja učenja u simboličnom jeziku koji nije vrijeđao ortodokse. Ovo je postao jezik sufijske poezije. Slike vina i krčme korištene su za predstavljanje ljubavi i sufijske škole; slavuj i ruža su bili zaljubljenik i Voljena. Duhovni učenici prikazivani su kao klovnovi, prosjaci, nitkovi, kurtizani ili pijani putnici.
Ovaj simbolični jezik postepeno se razvijao stotinama godina. Hafiz ga je usavršio u poeziji. Čak i danas, ljudi raspravljaju o „istinskom“ značenju njegovih stihova – da li naprosto opisuje užitak šetanja u vrtu ili simbolično govori o Božijem užitku u materijalnim formama Njegovog Stvaranja? Ili oboje? Kada hvali bogatog dobrotvora ili šarm mlade djevojke, da li on zaista slavi Boga, njegovog istinskog Dobrotvora i Voljenu? Možda oboje. Jer Hafiz ne vidi Boga kao odvojenog od ovog svijeta – gdje god je ljubav, tu je i Voljena. Indijski sufijski učitelj Inayat Khan objasnio je: „Hafizova misija bila je ukazati fanatičnom religijskom svijetu da se Božije prisustvo ne nalazi samo na nebesima, već i ovdje, na zemlji.“
Na perzijskom, Hafiz se ponekad naziva Jezikom Nevidljivoga, jer njegove pjesme zvuče kao ekstatične i prelijepe ljubavne pjesme od Boga Njegovom voljenom svijetu. Hafiz dijeli svoju opijenost magijom i ljepotom uzvišenog života koji pulsira svuda oko nas i u nama. On nas podstiče da se uzdignemo na krilima ljubavi. Izaziva nas da se suprotstavimo i ovladamo najsnažnijim silama vlastite prirode. On nas podstiče da slavimo čak i najobičnija životna iskustva kao Božije darove. Poziva nas da se „privremeno probudimo“ i poslušamo prekrasnu muziku Božijeg smijeha.
Šta li su ova dragocjena ljubav i smijeh
Koji pupaju u našim srcima?
To je taj veličanstveni zvuk
Buđenja jedne duše!
(TBT, prevela Esma Latić)
[1] Svjetski Učitelji kao što su Isus, Buda, Krišna i Muhammed su također primjeri utjelovljenog Savršenstva.