Piše: Jan-Werner Müller, thebosniatimes.ba
U posljednje dvije decenije Evropa je doživjela dvije velike krize: izbjegličku i krizu eura. Iako su obje još uvijek neriješene, one su već duboko promjenile političku geografiju kontinenta. Izbjeglička kriza pospješila je razvoj populističke desnice u sjevernim zemljama, a kriza eura je izazvala revolt protiv mjera štednje propisanih za spasavanje jedinstvene evropske valute i na kraju dovela do poplave lijevog populizma na jugu.
Italija je mikrokosmos te dinamiike: ksenofobična Liga (ranije poznata pod imenom Sjeverna liga) dobro se drži u svom tradicionalnom uporištu na sjeveru, Pokret pet zvjezdica, nagnut ulijevo, sa svojom prepoznatljivom politikom garantiranog osnovnog dohotka za sve građane, najveći uspjeh je postigao na južnom dijelu italijanske čizme. Oni su sada u naizgled neskladnoj koaliciji koja kao da potvrđuje staro pravilo o krajnostima koje se dodiruju. Liberalnu demokratiju istovremeno napadaju lijevi i desni populisti. Ipak, kao što pokazuju događaji u Španiji, koja je takođe dobila novu vladu prošle nedjelje, taj utisak je pogrešan. Nove partije ljevice u južnoj Evropi nisu znaci sve dublje krize predstavničke demokratije, već prije njeno moguće rešenje. Da li će ovaj zaključak važiti i za Italiju u velikoj mjeri zavisi od Pokreta pet zvjezdica, još uvijek nepoznatog i po mnogo čemu novog entiteta, zasnovanog na odbacivanju partijskog organiziranja i profesionalnih medija kao načina povezivanja biračkog tijela i politike.
Pokret pet zvjezdica u Italiji i Podemos, radikalnu ljevicu u Španiji, često opisuju kao proizvode mobilizacije gnjevnih građana, posebno mladih, poslije međunarodne finansijske krize 2008-2009. i mjera štednje nametnutih južnim zemljama u doba krize eura. Obje grupe se definiraju kao pokreti i ograđuju se od tradicionalnih partija (koje je Beppe Grillo, osnivač Pokreta pet zvjezdica, okarakterisao kao „zlo“). One imaju koristi od toga što ih građani povezuju sa idealima neposredne demokratije, posebno sa sistemom neprestane online participacije u odlučivanju kao procesom suprotnim delegiranju moći partijskim profesionalcima. Ali ta priča, „od barikada preko blogova do glasačke kutije“ je ipak donekle varljiva. U Španiji su se veliki građanski protesti protiv politike status kvoa odigrali 2011, ali je Podemos (doslovno „Možemo“) formiran tek 2014. Njegovi osnivači su bili politikolozi koju su shvatili da je glavna pouka protesta da ideje ljevice više nemaju podršku građana. Umjesto podjele lijevo-desno, smatrali su oni, glavna podjela treba da bude ona između kaste (la casta) profesionalnih političara i naroda (pueblo), ili prosto: gore (arriba) naspram dolje (abajo), ili predstavljeno živopisnom metaforom koju su rado koristili ovi profesori: elite su mačke, a narod miševi. Osnivači Podemosa su čak zaključili: „Ako želite da postupate ispravno, ne radite ono što bi uradila ljevica“, mada su njihove aktuelne političke ideje, na primer o stambenoj politici i zapošljavanju često bliske ponudi tradicionalne socijaldemokratije.
Taj svjesno postideološki pristup je išao zajedno sa neskrivenim naglašavanjem snažnog (i uglavnom muškog) liderstva. Razlog, čini se, nije to što su južni Evropljani nužno skloniji mačizmu, već to što harizmatične ličnosti pomažu uspostavljanju brenda: u ranoj fazi Podemos je na glasačku kutiju stavljao samo portret svog lidera Pabla Iglesiasa, profesora političkih nauka iz Madrida, s njegovim zaštitnim znakom – konjskim repom. Poslije izvesnog vremena Iglesiasa su kritičari iz partijskih redova optužili za hiperliderazgo, tj. za „online lenjinizam“, a koristili su i druge epitete da bi opisali autoritarno vođstvo koje manipulira naivnim aktivistima. On je odgovorio, parafrazirajući čuvenu Marksovu rečenicu, da se konsenzusom ne može jurišati na nebo.
Brendiranje se oslanjalo na kreativno preusmjeravanje ili potpuno zaobilaženje tradicionalnih medija. Iglesias je postao poznat zahvaljujući sopstvenoj emisiji na kablovskoj televiziji. Lideri Podemosa su tvrdili da je televizija danas za politiku ono što je barut bio za rat u ranom modernom dobu i da su „televizijski studiji postali pravi parlamenti“. Kao što nas je Alexander Stille nedavno podsjetio, Grillo je protjeran s televizije zbog svojih grubih šala na račun korumpiranih političara. Zatim je uz pomoć internet gurua i biznismena Roberta Casaleggioa napravio izuzetno uticajan i popularan blog, na kojem je svoja uvjerenja ojačao nečim što je prikazivao kao ekspertsko mišljenje zasnovano na činjenicama, ali što su njegovi kritičari često vidjeli kao prostu teoriju zavjere. Njegov pokret je sebe definirao kao „antipartiju“; obećavao je direktnu demokratiju i oslobađanje „kolektivne inteligencije“ pomoću kontinuirane online participacije građana. Gillo nije kritizirao samo kastu profesionalnih političara već i profesionalne novinare. Uzimajući za primer svoj blog, predložio je da obični građani dijele svoja znanja i brige (a on će pojačavati njihove glasove), umjesto da se oslanjaju na tradicionalne medije koji se po njemu nikada ne zadovoljavaju prenošenjem informacija, već ih uvijek iskrivljuju. Ideja da se isključi posrednik (u tradicionalnoj katoličkoj Italiji i provodadžike su rijetkost) dalje je ojačala kada je kompanija Cassaleggio, koja je bila zadužena za funkcioniranje Pet zvjezdica, razvila sistem online participacije, koji se sada zove Rousseau – što je pokušaj da se prisvoji najradikalniji teoretičar demokratije iz doba Prosvjetiteljstva. Sam Grillo je rekao da non c’e web senza piazza, non c’e piazza senza web (nema mreže bez trga, nema trga bez mreže) – drugim riječima, njegov novi pristup politici je bio kombinacija internet aktivizma i ulične politike. Kao i u Podemos, svako se može učlaniti u Pet zvjezdica; nema članarine. Ali kao i kad je reč o Podemosu, uskoro su se pojavile prve primjedbe da je ova navodna antipartija autoritarna u praksi: Grillo je zadržao autorska prava na simbole Pokreta i nije dopuštao da ih koristi iko ko je, po njegovoj procjeni, prekršio pravila partije.
Odavde se, međutim, priče o novim partijama južne Evrope počinju razilaziti. Podemos nije uspio po sopstvenim standardima: njegovi prvaci su sebe opisali kao „zanatlije koje rade s riječima“, ali novi politički jezik koji su napravili nije uspio zamjeniti tradicionalni diskurs ljevice i desnice. Podemos nije uspio dobiti više glasova od španske Socijalističke partije na izborima. Prvog juna on je pomogao da na vlast dođe socijalistički premijer Pedro Sánches, nakon što je vlada konzervativnog Mariana Rajoye pala zbog korupcijskog skandala. Podemos je počeo ličiti na običnu parlamentarnu stranku. On čak ima i svoje skandale: Iglesias i njegova partnerka Irena Montero, koja je portparolka Podemosa u parlamentu, nedavno su obznanili da su kupili skupu vilu izvan Madrida; suočeni s unutrašnjim kritičarima, njih dvoje su održali plebiscit o tome da li treba da ostanu na dužnosti (koji su dobili s dvije trećine glasova). Još 2016. godine jedan od ranih vođa ove profesorske partije, Juan Carlos Monedero, javno je izrazio mišljenje da populistička „hipoteza Podemos“ nije uspjela ostvariti svoje težnje i fundamentalno promjeni špansku politiku. Miševima ide dosta dobro, ali nisu uspjeli nadmudriti mačke.
Ali Podemos i Pet zvjezdica, kao i Siriza u Grčkoj, omogućili su da glavni sukob u današnjoj južnoj Evropi – za štednju ili protiv nje – bude uveden u politički sistem. Radikalni kritičari bi mogli reći da to nije mnogo. Ali u poređenju sa utiskom, posebno mladih južnjaka, da se partijski sistem sastoji od dva glavna politička bloka koji se smjenjuju na vlasti i koji se u praksi mnogo ne razlikuju, kao i da na obje strane vlada korupcija, taj rezultat je važan. Podemos i Pet zvjezdica uspjeli su vratiti pred glasačke kutije obrazovane mlade ljude koji su bili nezaposleni ili zaposleni daleko ispod svojih kvalifikacija. Ali nije se moglo računati na to da će mladi ljudi čije je životne prilike teško oštetila kriza eurozone najprije protestirati na trgovima, zatim glasati za nove partije – i onda, pošto te partije ne osvoje većinu, odlučiti da ponovo pokušaju. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća, na primjer, mladi u Italiji su imali vrlo različite ideje – kao što su pokazali terorističko nasilje Crvenih brigada i njihovih fašističkih protivnika. Suprotno uobičajenom mišljenju, nove formacije poput Podemosa i Sirize nisu nužno znak krize predstavničke demokratije, već dokaz sposobnosti partijskog sistema da se prilagođava.
Ova slika je možda previše optimistična: na kraju krajeva, Siriza je vladala više od tri godine i nije uspjela izbjeći politiku štednje (mada je to pokušavala u nizu dramatičnih konfrontacija sa Evropskom unijom i moćnim sjevernim državama u proljeće i ljeto 2015). To pokazuje da se obnova nacionalnih demokratija treba dopuniti novom arhitekturom za EU kako se kriza predstavljanja ne bi prosto reproducirala na evropskom nivou. Ako građani osjećaju da zaista imaju izbor – na primjer, na izborima za Evropski parlament – vjerovatno će lakše prihvatiti da budu na strani koja gubi. Upravo zato što je tako teško izraziti opoziciju unutar EU, neslaganje se često pretvara u protivljenje EU kao takvoj.
Priča je još kompliciranija u Italiji, koja je često opisivana kao laboratorija moderne politike. Najzad, Hitlerov uzor je bio Mussolini; često se kaže da je Berlusconi najavio Trumpa; a sada Steve Bannon promovira ideju da je populistička koalicija Italije izvanredno važna. Ovdje se čini da je „hipoteza“ o prelasku s podjele lijevo-desno na podjelu establišment-antiestablišment zaista dokazana. U stvari, ne događa se prvi put da Italija ima populističku vladu: iako Berlusconija sad smatraju predstavnikom desnog centra, zaboravlja se da se njegova vladavina, zajedno sa onim što se tada još zvalo Sjeverna liga, zasnivala na tvrdnji da samo on brani „prave“, „obične“ Italijane od navodno tuđih lijevih elita.
Međutim, nesumnjivo nova pojava je „antipartija“ čiji lideri smatraju da demokratska politika najbolje funkcionira bez dvije institucije koje su najuvjerljivije povezivale biračka tijela s državom: političkih partija i medija. To je radikalni eksperiment, a ishod je zasad ono što su neki posmatrači nazvali „tehno-populizam“ (koliko god to paradoksalno zvučalo). Glasne izjave Pokreta pet zvjezdica o povjerenju u građane slažu se sa davanjem ovlašćenja politički neopredjeljenim tehnokratima, počev od premijera koji je profesor građanskog prava. Grillo je jednom predstavnike Pet zvjezdica u parlamentu nazvao „tehničarima“ (što ga nije spriječilo da se posvađa s mnogima od njih). Ipak, 2012. godine je obećao da na položaj ministra finansija neće postaviti profesora ekonomije, već zaposlenu majku troje djece.
Protivrječnost ovdje manje bode oči zato što tehnokratija i populizam nisu potpune suprotnosti, već imaju jednu sličnost: tehnokrata smatra da postoji racionalno rješenje za svaki politički problem; populista tvrdi da govori u ime jedne jedine autentične volje naroda, koja nužno predstavlja zajedničko dobro. Kad se te dvije stvari saberu, dobije se nešto poput paradoksa aktuelne italijanske vlade: dva nesvršena studenta – Matteo Salvini i Luigi Di Maio, lideri Lige i Pokreta pet zvjezdica, koji su cijelog života živjeli za politiku, u politici i od politike – predstavljaju narod, a nominalno apolitični, visoko obrazovani eksperti su zaduženi za važna ministarstva.
I tehnokratija i populizam su antipluralistički ili čak direktno antipolitični u smislu da nastoje zaobići politički proces i tvrde da za svaki problem postoji jedan pravi odgovor (bilo racionalna politika ili jedinstvena autentična volja naroda). U praksi se čini da Liga, koja ima veliko iskustvo na lokalnom i nacionalnom nivou, nadigrava Pokret pet zvjezdica; koalicioni ugovor očigledno daje prednost desnici i obećava zakon i red, a ta obećanja je lakše održati nego recimo obećanja Pokreta pet zvjezdica o garantiranom osnovnom prihodu ili jedinstvenoj poreskoj stopi.
I dalje je sasvim moguće da smo svjedoci porođajnih muka nečega što će se pokazati kao obnovljeni dvopartijski sistem: Liga će dominirati na desnici a Pokret pet zvjezdica na ljevici, možda u koaliciji sa etabliranim socijaldemokratima, koji su poslije teškog poraza na martovskim izborima u potpunom rasulu. U tom slučaju italijanska priča bi na kraju bila slična španskoj. Tada nauk ne bi bio da južna Evropa proizvodi dobar lijevi populizam, za razliku od autoritarno-nacionalističkih populista koji vladaju u Mađarskoj i Poljskoj. Umjesto toga bi se pokazalo da protestne partije mogu odigrati ključnu ulogu u obnavljanju demokratskih sistema – posebno time što pokazuju da su moguće stvarne alternative. Ali to je moguće samo ako izbjegnu iskušenja populizma i tehnokratije.
Važno pitanje o današnjoj Italiji nije, dakle, da li populisti generalno mogu vladati – u mnogim zemljama su pokazali da mogu – već da li je novi tehno-populizam jednokratni eksperiment ili vjesnik budućih događaja u zapadnim demokratijama. Tu je i jednako zanimljivo pitanje da li će se obećanja Pokreta pet zvjezdica o direktnoj participaciji svesti na online plebiscite, kao što predviđaju njegovi kritičari, ili zaista postoje pouzdane alternative političkim partijama kakve danas poznajemo.
(TBT, The New York Review of Books)