Piše: Jan Werner Muller, thebosniatimes.ba
Reklo bi se da se EU uspješno nosi s ratnom situacijom. Ursula von der Leyen ne propušta priliku da se pohvali jedinstvom država članica u osudi Putinove invazije. Osam miliona izbjeglica ušlo je u EU, ali niko ne govori o migrantskoj krizi, a izostala je i ružna ksenofobija koju pamtimo iz 2015. Uprkos strahovanju od dolazeće zime nezadovoljstva – cijena gasa porasla je 7 puta od posljednje ogrevne sezone – nema „nereda“ koje je ranije ove godine najavljivala njemačka ministarka vanjskih poslova. Odluka da se Ukrajina prihvati kao kandidat za članstvo u EU donijela je potreban psihološki podsticaj poslije teškog perioda u kom su se dogodili brexit i Trump, kada se činilo da su se EU i liberalizam našli na gubitničkoj strani historije. Ali prava iskušenja tek predstoje, a jedinstvo Evrope nije ni približno tako snažno kao što portparoli iz Bruxsellesa žele da povjerujemo.
Ipak, čak i ako nema mnogo utemeljenja, moguće je da će novostečeno samopouzdanje liberala donijeti promjene u parametrima realpolitike. Politički komentatori i političari godinama su opsjednuti talasom – ili kako je jednom rekao Nigel Farage, „cunamijem“ – populizma. Ali taj trend nije neizbežan. Istina je da su se izborni rezultati radikalno desničarskih političara značajno popravili u posljednje dvije decenije. Ipak, jedina zemlja u kojoj su takve partije uspjele osvojiti vlast bez saradnje s umjerenijim konzervativcima je Italija. To pomjeranje je posljedica defetizma konzervativaca. Pošto im nedostaju nove ideje – kao što je pokazao zombificirani tačerizam Liz Truss – samoproglašeni političari desnog centra sve su spremniji prihvatati stavove radikalnije desnice i udružuju se s nekada nedodirljivim partijama. Polovinom februara, Valérie Pécresse, degolistkinja i kandidatkinja na francuskim predsjedničkim izborima, stala je u svojoj kampanji iza ideje o „velikoj zamjeni“ pravih (čitaj: kršćanskih) Evropljana muslimanima. Potom su švedski konzervativci odustali od sanitarnog kordona i pristali da oforme vladu sa Švedskim demokratima. A u Italiji je radikalna desnica samostalno osvojila vlast.
Silvio Berlusconi i Forza Italia, jedna od partija u vladajućoj koaliciji, sada se prikazuju kao odgovorna snaga desnog centra, sposobna da zauzda Giorgiu Meloni i Mattea Salvinija. Početkom 90-ih godina Berlusconi je bio pionir desničarskog populizma: njegova partija, Forza Italia, organizirana po ugledu na navijačke klubove, bila je jedan od prvih primjera šta stručnjaci za marketing mogu stvoriti praktično ni iz čega. Berlusconi je narušio poslijeratni tabu ulaskom u koaliciju sa Nacionalnom alijansom, nasljednicom Italijanskog socijalnog pokreta koji je naslijedio Mussolinijevu Nacionalnu fašističku partiju (partija Giorge Meloni, Italijanska braća, posljednja je generacija iste loze). Berlusconi je ovog ljeta odigrao važnu ulogu u rušenju vlade nacionalnog jedinstva koju je predvodio Mario Draghi. Nedavno se pred članovima stranke hvalio da je jedan od 5 najboljih Putinovih prijatelja – a to je čovjek u kome evropske partije desnog centra vide najpouzdanijeg člana nove koalicije.
Ništa od toga ne znači da je radikalna desnica nezaustavljiva niti da će prilagođavanje njenim idejama doprinjeti opstanku oportunista poput Pécresse. Giorgia Meloni je sve stavila na jednu kartu kada je odbila da uđe u Draghijevu koaliciju svi-minus-jedan, računajući da će joj se to isplatiti na slijedećim izborima, jer nezadovoljnici, od onih koji strahuju od visokih računa za gas do ekonomskih žrtava pandemije, nezadovoljstvo mogu izraziti jedino glasanjem za njenu partiju. Ipak, izražavanje nezadovoljstva nije isto što i puna podrška desničarskim stavovima. Meloni je upozorila Francusku i Njemačku da je „zabava završena“, ali njena partija će morati nastaviti reforme koje je započeo Draghi: ako Italija do decembra ne ispuni 55 postavljenih „ciljeva“, Bruxelles neće odobriti isplatu milijardi koje su zemlji očajnički potrebne za oporavak poslije pandemije. Pošto je primorana da se pridržava zacrtanog tehnokratskog ekonomskog programa, nova vlada će svoj radikalno desničarski kredibilitet morati dokazivati zlostavljanjem migranata i seksualnih manjina.
Ako Meloni ostane pri iskazanoj podršci Ukrajini – u zemlji sa više radikalno desničarskih partija veoma je važno pokazati osobenost sopstvenog brenda – i nastavi da ispunjava očekivanja Bruxellesa, možda će se učiniti da su tvrdnje o jedinstvu Evrope koje iznosi Ursula von der Leyen potvrđene. Ali stvarnost je drugačija. Putinov saveznik i najuspješniji učenik, Viktor Orbán, vrijedno radi na ukidanju sankcija Rusiji. Mađarski TV i radio kanali emitiraju propagandu koja je mogla biti proizvedena u Moskvi („Ukrajina nije prava država“). Ministar spoljnih poslova Peter Szijjártó otvoreno odstupa od EU konsenzusa, sastaje se sa ruskim ministrom spoljnih poslova Lavrovom i pozira sa sankcioniranim funkcionerima iz Gazproma na moskovskom skupu Nedjelja ruske energije 2022.
Ništa od toga ne treba nas iznenaditi. Orbán je godinama obećavao glasačima da će iskoristiti sukobe istoka i zapada da isposluje najbolje aranžmane za odvažnu Mađarsku. Budimpešta ima i značajne ideološke ambicije: svoju kleptokratsku autokratiju Orbán reklamira kao posljednji bastion istinskog konzervativizma. Njegovi propagandisti u zemlji i inostranstvu tvrde da su se političari poput Angele Merkel prodali liberalima, kapitulirali u kulturnim ratovima oko istopolnih brakova i pristali na beskrajni priliv muslimanskih imigranata. Samoproglašena „iliberalna država utemeljena na radu“ prikazuje se kao posljednja nada konzervativaca. Mađarska je postala odredište za intelektualne turiste u potrazi za radikalno desničarskim Diznilendom (tri kafea u Budimpešti nose ime Rogera Scrutona, a na meniju se nudi „Scruton Bödön“ – bolje da ne znate sastojke). Sad kad više nije nepristojno izražavati podršku Putinu kao braniocu „tradicionalnih vrijednosti“ ova zemlja će postati još atraktivnija. Dok se pretvarala u globalni svetionik „iliberalizma“, Budimpešta je usavršavala vještinu izvlačenja koristi od članstva u EU uz istovremeno zanemarivanje većine obaveza: Orbán je i zvanično dobio izuzeće od EU embarga na uvoz nafte iz Rusije.
Evropska komisija zna da ima posla s autokratom koji novac evropskih poreskih obveznika preliva u džepove bliskih saradnika i koristi ga za učvršćivanje jednopartijske vladavine. Ono što je nafta za neke bliskoistočne zemlje, to su evropski fondovi za Orbánov režim: besplatan resurs kojim se kupuje politička podrška. Ali taj model počinje pokazivati pukotine. Sa odlaskom Angele Merkel prošle godine, Orbán je izgubio glavnog zaštitnika. Tolerirala mu je sve prestupe zato što je Budimpešta njemačkoj automobilskoj industriji nudila, riječima jednog mađarskog komentatora, „uvjete najsličnije onima u Kini“: niske nadnice, odsustvo problematičnih sindikata ili nepovoljnih ekoloških propisa, kao i subvencije mađarske države. (Prema nalazima Szabolcsa Panyija, istaknutog istraživačkog novinara, proizvođači automobila mogu da pozovu Szijjártóa ili čak Orbána kad god imaju problem, a ovima nije ispod časti da se u Bruxellesu zalažu za niže standarde u pogledu dozvoljenih emisija štetnih gasova.) Evropska unija je prikupila obilje dokaza o korupciji. U septembru je velika većina u Evropskom parlamentu proglasila Mađarsku za „izbornu autokratiju“. Komisija je predložila suspenziju velikog djela evropskih sredstava odobrenih Mađarskoj, a mnogi evropski lideri, koji čak i nisu naklonjeni arogantnom parlamentu i Komisiji čiji predstavnici nisu izglasani već imenovani – već su umorni od neprekidne upotrebe mađarskog veta u navodno „sve jedinstvenijoj uniji“.
Bruxelles ima načina da utiče na Mađarsku: Orbánu su sredstva iz evropskih fondova potrebna isto koliko i Italiji. Pred parlamentarne izbore u aprilu zasipao je glasačko tijelo poklonima, pa je stopa inflacije sada dostigla 20 odsto. Od 2013. godine je niske cijene energije prikazivao kao simbol brige njegove partije za „obične ljude“; na svakom računu naznačeno je koliko je država uštedjela potrošačima u borbi da eliminira „energetsko siromaštvo“ (s druge strane, za razliku od desničarskih populista u Poljskoj, Orbán je uglavnom ukinuo socijalnu državu, proglasio beskućništvo za krivično djelo i praktično otpisao najsiromašniju trećinu stanovništva). Uprkos dogovorima s Rusijom, u avgustu je bio prinuđen odustati od nekih ograničenja cijena energije.
Ipak, u ime jedinstva Evropska unija mu gleda kroz prste. Budimpešta sada formira potemkinovsku „Upravu za integritet“ sa zadatkom da kontrolira ispravnost procedura javnih nabavki, ali pravna analiza pokazuje da u krajnjoj instanci ovo tjelo kontroliraju Orbánovi saveznici. Mada Bruxelles ne može prinuditi nijednu zemlju da se priključi Evropskom javnom tužilaštvu, bilo bi logično da to zahtjeva od Orbána, ako ovaj želi dokazati da je ozbiljan u namjeri da suzbije korupciju. Ali zašto bi on to želio, ako je jedan od njegovih prijatelja iz djetinjstva, čovek školovan za rad na gasnim instalacijama koji nikada nije pokazivao naročit preduzetnički talenat, sada najbogatiji čovjek u zemlji? Bruxelles bi mogao zahtjevati i više informacija o dogovoru s ruskom državnom firmom Rosatom o proširenju jedine nuklearne elektrane u Mađarskoj. Na osnovu oskudnih raspoloživih podataka, ovaj sporazum će Mađarsku učiniti zavisnom od ruskih finansija i stručne pomoći u decenijama koje dolaze. Ali čak i ako bi Komisija pokušala izvršiti pritisak, Evropski savjet – koji čine lideri država članica – vjerovatno bi se usprotivio iz straha da bi Mađarska mogla bankrotirati. U međuvremenu, poslije ozbiljnog razlaza zbog rata u Ukrajini, čini se da su Varšava i Budimpešta na putu da se pomire i ponovo uspostave jedinstven front. Suprotno raširenom mišljenju da se težište Unije iz Berlina i Pariza pomjerilo na istok, Varšava i Budimpešta zapravo nemaju širu zajedničku viziju, osim iliberalizma unutar sopstvenih zemalja. Izvan toga saglasni su samo u bezobzirnoj rješenosti da iskoriste svoje pravo veta protiv EU inicijativa, kao što je minimalna stopa poreza na dobit korporacija. Moguće je da žele mnogo labaviju Uniju – više britansku – ali još nemaju dovoljno političkog utjecaja da pridobiju druge države za takvu viziju „periferne Evrope“.
Ovo sporo propadanje Unije iznutra dovodi u pitanje sposobnost Evrope da ispuni obećanja data po okončanju Hladnog rata – mnogo više nego kriza eura koja je privlačila najviše pažnje u protekloj deceniji. Navijači EU su se godinama hvalili poređenjem američkog načina promoviranja demokratije – invazije praćene velikim profitima za američke kompanije – s evropskim načinom: neodoljiva ponuda članstva susjedima, praćena miroljubivim transformiranjem politike iznutra (uz velike profite za zapadnoevropske kompanije). Ali ti glasovi su utihnuli. Srbija, koja je ključna za pristupanje zapadnog Balkana Evropskoj uniji, prati mađarski model, a Aleksandar Vučić, još jedan političar vješt u balansiranju između Moskve i Bruxellesa, konsolidira vlast u zemlji. Pitanje je vremena kada će loši učinci u procesu proširenja postati izvor političkih sukoba.
***
Naravno, pukotine su ekonomske koliko i političke. U septembru je Olaf Scholz najavio program poznat kao Doppelwumms (dvostruki bum): paket od 200 milijardi eura koji će njemačkim potrošačima i kompanijama pomoći da prebrode skok cijena energije. To uključuje i loše zamišljenu mjeru pokrivanja računa za gas za sva domaćinstva u decembru. Prilično neobično, paket pomoći je promoviran uz himnu nogometnog kluba Liwerpool, „You’ll Never Walk Alone“ (na engleskom). Države u lošijoj ekonomskoj poziciji ipak imaju osjećaj da su prepuštene same sebi i žale se da paket njemačkim firmama pruža nefer prednost na jedinstvenom tržištu. Izgleda da je u pitanju još jedan primjer njemačke hipokrizije. Za vrijeme eurokrize njemačka ekonomija je cvjetala zahvaljujući uvozu jeftinog gasa iz jedne autokratije i prodaji mašina i luksuznih automobila drugoj autokratiji. Sada kada je Rusija odsječena, a kineski bum se bliži kraju, još uvijek je u poziciji da odbija evropske pokušaje da se sredstva prikupljaju zajednički (presedan za to uspostavljen je za vrijeme pandemije). Novo zaduživanje prikriveno je računovodstvenim trikovima za koje je Njemačka krajem 90-ih optuživala Grčku. Scholz, koga su u kampanji predstavljali kao Merkel 2.0, spreman je bez mnogo pompe odbaciti stare ortodoksije unutar zemlje, ali se nastavlja protiviti onome za šta on i njegovi sunarodnici strahuju da će proizvesti Schuldenunion – uniju dugova, prezaduženu EU u kojoj će štedljivi biti primorani da zauvijek pomažu rasipnima.
Odluka da se Njemačka učini zavisnom od ruskog gasa bila je za Angelu Merkel najjednostavnije rješenje za probleme koje je donio Energiewende – prelazak na čistu energiju najavljen 2010, uz odustajanje od planova za razvoj nuklearne energije poslije katastrofe u Fukušimi 2011. Odluka je proizvela i željeni sporedni efekat: demohrišćani Angele Merkel su tako dobili nove političke opcije. Otklonjena je glavna prepreka za saradnju sa Zelenima, izraslim iz antinuklearnih protesta 70-ih godina, i to je koalicija koja sada dobro funkcionira u njemačkim pokrajinama. Ali u posljednjoj deceniji mandata Angele Merkel projekat prelaska na čistu energiju naišao je teškoće. Energetski problemi u Njemačkoj uvijek su povezani sa moraliziranjem. Mada se svi načelno slažu da treba zaštititi životnu sredinu, Bavarska odbija postavljanje vjetroturbina u blizini naseljenih mjesta. Na rješavanju ovih problema sada rade uglavnom Zeleni – naročito Robert Habeck, harizmatični ministar ekonomije koji je de fakto lider partije – zahtevajući istovremeno novu „moralnu spoljnu politiku“ u odnosima sa Kinom. Poslije neprijatnog sukoba lidera Zelenih i neoliberalnih Slobodnih demokrata (treća i najmanja partija u „semafor koaliciji“), članstvo Zelenih se usprotivilo najavama da će tri preostale nuklearne elektrane nastaviti s radom do proljeća. Scholz je iskoristio posebna kancelarska ovlaštenja – koja je Angela Merkel koristila samo jednom, a Helmut Schmidt nikada – da donese obavezujuću odluku o nastavku rada elektrana. Sa zapadne strane Rajne pristizali su savjeti o prednostima nuklearne energije koje niko nije tražio. U Francuskoj su manji i bezbedniji reaktori proglašeni za dugoročno rješenje energetske krize (iako nema odgovora na neugodno pitanje šta će se raditi s nuklearnim otpadom). Na dnevnom redu se našlo čak i hidraulično frakturiranje, koje je donedavno smatrano za ekskluzivno američku gnusobu. Habeck i Scholz se ponose novim ugovorima za tečni prirodni gas sklopljenim s Kanadom i Sjedinjenim Državama (koji bi mogli zadovoljiti 40 odsto evropskih potreba do 2030). Molili su i Katar za isporuke, ali tu nemaju čime da se pohvale. Uprkos velikoj globalnoj tražnji, dugoročnih rješenja još nema. Industrije poput hemijske strahuju da je njihovom „njemačkom modelu“ došao kraj.
Putin je računao da će se Evropljani pobuniti protiv zatezanja kaiša zbog daleke zemlje o kojoj ne znaju gotovo ništa. Izgleda da je to bila pogrešna procena: više nego podnošenje žrtve za Ukrajinu bijes izaziva to što teret nije ravnomerno raspoređen. Von der Leyen je predložila da EU uđe u pregovore o cijenama gasa kao jedinstven blok. Njen posljednji pokušaj da ujedini kupovnu moć Evrope – za nabavku vakcina – bio je polovično uspješan. EU nije pokazala visoke kompetencije u organizaciji nabavki. Umjesto da prihvate evropsku solidarnost, nacionalne vlade su krivile Bruxelles za sve greške, uključujući i sopstvene, a misteriozna krivična istraga povodom nabavke vakcina za EU još traje (spekulira se da je bilo razmjene poruka između Ursule von der Leyen i šefa Pfizera). Teorijski, pojedinačne zemlje mogu spustiti cijenu gasa zaključivanjem dugoročnih bilateralnih ugovora, ali to bi proizvelo nove zavisnosti i rizik usporavanja tranzicije na obnovljive izvore energije. EU je objavila da se gasne i nuklearne elektrane mogu kvalificirati za sredstva iz zelenih fondova. Mnogo uranijuma i rijetkih minerala dolazi iz autokratskih država. Izgleda da čista energija i mirna savest rijetko idu zajedno.
Mada je početak njenog mandata dobio loše ocjene, Ursula von der Leyen je uspjela da ojača poziciju Komisije koja je slabila u godinama Angele Merkel. Njemačka još ima finansijskih rezervi za bacanje, a dani popovanja o pošastima zaduživanja nepovratno su prošli, uprkos nezadovoljstvu ministra finansija Christiana Lindnera iz Slobodnih demokrata koji se zasad pokazao kao najslabija karika u aktuelnoj koaliciji. U međuvremenu, Macron nastavlja da mašta o francuskom vođstvu i slavi na globalnoj sceni, ali poslije traume žutih prsluka i formiranja parlamenta koji mu uglavnom nije naklonjen nije mu ostalo mnogo manevarskog prostora. Njegova nova Evropska politička zajednica koja uključuje Veliku Britaniju i blistave primjere petro-autoritarizma kao što je Azerbejdžan ne može značajnije doprinjeti dugoročnom cilju „strateškog suvereniteta“ Evrope, mada je s ratom u Ukrajini zavisnost Evrope od Sjedinjenih Država postala bolno očigledna. Pariz i Berlin su oslabljeni, jer su u nekoliko navrata propustili priliku da diplomatskim sredstvima zaustave Putina. EU kao cjelina dosad se nije pokazala kao moralni pobjednik u ovom sukobu (o vojnim aspektima da i ne govorimo).
(TBT, London Review of Books)