Piše: Jan-Werner Muller, thebosniatimes.ba
Austrijski satiričar Karl Kraus je još 1899. rekao: „Kad se prekrši ustav, ljudi ovdje samo zijevnu“. Tako da je teško procijeniti koliko je građane Austrije zaista uznemirilo to što je kancelar Sebastian Kurz optužen za korupciju, ali su optužbe – zajedno sa objavljenim vulgarnim porukama koje je razmjenjivao sa svojim kolegama – bile dovoljno ozbiljne da podstaknu Zelene, njegovog netipičnog koalicionog partnera, da ga puste niz vodu.
Posmatrači se slažu da će se posljedice pada austrijskog kancelara osjetiti i izvan Austrije: njegov pristup je hvaljen kao model za partije desnog centra širom Evrope, posebno u Njemačkoj, gdje su demokršćani u rasulu zbog dramatičnog izbornog poraza. S jedne strane, „kurcizam“ je svodiv na puki stil i taktiku; tu nema novih političkih ideja niti održivog saveza društvenih snaga. Ali ovaj model predstavlja i veoma opasan udar na demokratiju.
Sa samo 35 godina Kurz je već drugi put bivši kancelar. Uvijek je bio najmlađi i najbrži: ministar inostranih poslova u 27. godini, kancelar u 31. Brzo je mijenjao i uvjerenja: počeo je kao liberal da bi ubrzo zauzeo tvrd stav o imigraciji i izbjegličkoj politici, što je preuzeo od krajnje desne Slobodarske partije (FPÖ) koju je time uveo u mainstream. Kada je 2000. formirana desničarska vlada u Austriji čitava Evropa se digla na noge. Ovoga puta, pošto su u međuvremenu Mađarska i Poljska normalizirale autokratizaciju članica EU, Evropa je samo zijevnula.
Uvođenje krajnje desnice u mainstream postalo je trend širom Evrope, dijelom zbog toga što su partije desnog centra ostale bez ideja. I terminalna kriza socijaldemokratije godinama je opće mjesto evropske politike. Ali svaki građanin EU bar okvirno zna u čemu je njen smisao. To ne važi za ideje desnog centra, posebno kada se radi o demokršćanima, koji su odustali od evropskih integracija i katoličke doktrine posredovanja u sporovima između kapitala i rada.
Čak i poslije pada Berlinskog zida, oslanjali su se na hladnoratovsku strategiju umjerenog centra koji služi kao brana od komunizma. Kako je njemačka Kršćansko-demokratska unija (CDU) otkrila prije nekoliko nedjelja, javnost je ponavljanje neuvjerljivih upozorenja na crvenu opasnost shvatila kao znak beznađa i intelektualnog bankrotstva.
Kurz nije riješio problem konzervativizma bez svojstava, ali je bio majstor odnosa s javnošću: rebrendirao je uštogljenu Austrijsku narodnu partiju (ÖVP) kao „pokret“ što je sugeriralo mladalačku dinamiku. „Pokret“ asocira na entuzijazam lokalnog organiziranja i participaciju. U realnosti, stvari su bile potpuno suprotne: ono što je Kurz predstavljao kao „novi stil“ značilo je da je ÖVP bio primoran da prihvati njegovu totalnu dominaciju. Stranački seniori pristali su da Kurz sam odlučuje o kandidatima i postavlja programske smjernice liste koja je ponijela njegovo ime. Nije to narodnjačka partija za novo doba, već je to bila i ostala partija jednog čovjeka.
Mnogima se to vjerovatno dopalo: malo mira poslije stalnih razmirica u velikim koalicijama socijalnih i kršćanskih demokrata koje su dominirale poslijeratnom austrijskom politikom. Dok su ÖVP godinama razdirala rivalstva starih barona iz federalnih država, novi tim je bio discipliniran, držao se zadatih smjernica i sjajno kontrolirao koalicione partnere sa obje strane spektra. Ako se sumnje antikorupcijskih službi pokažu opravdanima, to će značiti i da su jako dobro manipulirali medijima i sukobima u službi ambicija svog prvog čovjeka.
Teoretičari s pravom ističu da će autokratski ustrojena partija zadržati iste sklonosti i kada dođe na vlast. Kurz se ugledao na mađarskog premijera Viktora Orbana, uz česte napade na nezavisne medije i pravosuđe (dok je, kao Silvio Berlusconi, sebe prikazivao kao nevinu žrtvu zavjere zlih ljevičara u upravi).
On nije bio uspješan kao Orban, ali prerano je reći da će zapadno od gvozdene zavjese centar uvijek odolijevati. Pošto je obećao da će se povući (ali ne i odustati) Kurz je izabran za predsjednika poslaničke grupe svoje partije, pošto je na tajnom glasanju dobio 98,7% glasova. Bio je to očekivani rezultat u partiji bez slobode unutarpartijskog odlučivanja (to nije uspjelo čak ni Trumpu, koji je Republikansku partiju stavio u službu svog kulta ličnosti).
U Njemačkoj će narednih godina desnim centrom vjerovatno dominirati Markus Soder, vođa Kršćansko-socijalne unije (CSU), sestrinske stranke demokršćana u Bavarskoj. Zeder je bezočan bar kao Kurz i isti takav oportunista. Demokršćanin Wolfgang Schauble proljetos je učinio sve da spriječi Sodera da postane kandidat stranke za njemačkog kancelara.
Demokršćani i uopće snage desnog centra trebaju preispitati svoja uvjerenja iza neprekidnog hvalisanja svojim tehnokratskim vještinama. Također trebaju povući jasnu liniju razdvajanja sa krajnjom desnicom. Slučaj Sebastiana Kurza pokazuje da je alternativa tome proto-autoritarna politika, koja pravosuđe i slobodne medije tretira kao dosadne prepreke na putu svog harizmatičnog i popularnog lidera.
(TBT, Project Syndicate)
