- novembar je opet postao historijski dan u Bosni Hercegovini. Tu mu je auru historijskog datuma, kada je nastala Jugoslavija, dao Nermin Nikšić, jedan od posljednjih komunističkih izdanaka sa prostora te bivše komunističke Jugoslavije. Na današnji dan je u ime opozicionog bloka stranaka Osmorke potpisao koalicioni sporazum sa predsjednikom HDZ-a Draganom Čovićem i tako definitivno nakon 30 godina neprikosnovene vladavine poslao SDA u opoziciju. Istog dana se, kako izvještavaju mediji, sastao i sa predsjednikom SNSD-a Miloradom Dodikom u Istočnom Sarajevu, gdje je postigao usmeni dogovor o formiranju vlasti i na državnom nivou. Ako se svemu ovom doda pobjeda Denisa Bećirovića, koji je porazio svoga protivkandiata za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića, i to ubjedljivom razlikom od 100 hiljada glasova, onda je uspjeh kompletan po cijeloj vertikali vlasti.
NEKINA OSVETA?
Je li ovo revanš i osveta Izetbegoviću čija je stranaka (SDA) porazila komuniste prije 30 godina? Moguće da je taklo Nikšić doživio svoj politički uspjeh kao lider SDP-a, stranke nasljednice Komunističke partije Jugoslavije. Sve ostalo su nijanse i slobodan dojam po osnovu jugonostalgičnih asocijacija koje budi nekadašnji državni praznik 29. novembar.
Kako je to Nikšiću pošlo za rukom? Zaista je ovo veliki politički podvig kakav još niko nije ostvario. A ruku na srce, u SDP-u je bilo mnogo harizmatičnijih političara od njega. Iako opozicioni blok uspoređuju sa Alijansom za promjene koja je također na kraći period bila izbacila SDA iz vlasti, tzv. Osmorka nije ni nalik tom bloku.
Zato ni faktore koji su kumovali ovom Nikšićevom uspjehu ne treba tražiti u ideologijama, pa čak ni u političkim proklamacijama stranaka. Ovaj uspjeh je isključivo karakterne naravi kako samog Nikšića, još više njegovog protivnika Izetbegovića. Kao što je i sam Izetbegović lamentirao tokom izborne kampanje nad svojom političkom sudbinom da su se svi, pa čak i međunarodna zajednica, urotili protiv njega, te da mu je samo Bog saveznik, tako je Nikšić imao vrlo dobre, ili u najmanju ruku korektne odnose sa svim relevantnim političkim liderima u BiH. Sva Nikšićeva „lukava strategija“ sastojala se od stare narodne umotvorine – sa svakim fino, ni sa kim iskreno! Čak je imao korektne odnose i sa samim Izetbegovićem, te se i sa njim sastajao i pregovarao o mogućnosti koaliranja SDA i SDP. A onda je pridobio sve one koje je Izetbegović otjerao iz SDA, „derivate“, te prigrlio Elmedina Konakovića, Fuada Kasumovića, Nermina Ogreševića, Semira Efendića i Mirsada Kukića. On je čak bio pomirljivi faktor između njih, jer je između svih njih tinjao animozitet i rivalstvo. Nije uspio vratiti svoje pobjegulje iz SDP-a, poput Envera Bijedića, ali je zato ostao u korektnim odnosima sa Željkom Komšićem iako mu je on podrivao stranku. Tako je sa bivšim SDP-ovcima Zlatkom Lagumdžijom, Mirom Lazovićem, Ivom Komšićem i drugim pobjeguljama bio formirao nekakav antifašistički pokret koji je imao ambiciju okupiti sve lijeve stranke i tako izolirati Nikšićev SDP.
PUNO SREĆE!
Sa liderom SBB-a Fahrudinom Radončićem počeo je sarađivati pred izbore 2018. godine. Nikšić nije u SBB-u vidio strateškog partnera koliko je imao interes da dobije prostor u Avazu. I kad je Radončić ostao u koaliciji sa SDA-om i DF-o, poznata kao koalicija „Petak 1.“, Nikšić mu nije javno zamjerao.
Za HDZ-ove notorne medije Nikšić je bio „komunalac iz Konjica“. Dodali se tome averzija hrvatskih nacionalista prema lijevim strankama kao postkomunističkim, nikad niko nije očekivao da bi njegov SDP mogao biti prihvatljiviji za HDZ od SDA. Da je Nikšić postao prihvatljiv za hrvatske nacionaliste zaslužan je naravno Komšić. Ali to ne bi bilo dovoljno da Nikšić nije pokazao prostu političku pragmu i prihvatio Čovićevu ispruženu ruku kako bi time raskinuo njihovo partnerstvo sa SDA.
Dakle, ovo je u biti sasvim ordinarna priča koja je rezultirala historijskim podvigom. Čak se i u tome da ne likuje u onoj mjeri u kojoj iziskuje ovakav politički uspjeh, ogleda Nikšićev karakter.
I na kraju, to što se činilo da će biti zaplet drame oko formiranja vlasti na državnom nivou, gdje je glavna uloga pripala Dodiku, Nikšić je glatko riješio. Iako je Vojin Mijatović u fokusu ovog zapleta, on nije glavni akter raspleta te drame. Uvijek je Nikšić bio bliži Dodiku nego lideri SDS-a, ma ko oni bili. To je, naravno, Nikšić krio „kao zmija noge“. Stoga je moguće da Dodik postane mnogo kooperativniji u radu Vijeća ministra nego do sada.
Šta reći na kraju? Puno sreće svima vama u vlasti u posesdeavskoj eri!
(TBT, Tim za analitiku)
