Piše: Aluf Benn, thebosniatimes.ba
Liban je bio politička grobnica Benjamina Netanyahua i u njegovom prvom mandatu. Komplicirana situacija u Libanu nije nastala njegovom krivicom: on je od svojih prethodnika naslijedio sigrunosnu zonu, opasne strateške tačke i mrtve vojnike. Ali je propustio da primjeti promjenu javnog mnjenja nakon pada helikoptera i Ansarija zasjede 1997. što je razotkrilo beskorisno prisustvo vojnika u Libanu i pokrenulo uspješan protest „Četiri majke“.
Netanyahu je razmatrao povlačenje iz libanskog sigurnosnog pojasa, ali se nije usudio. Onaj ko je razumio trenutak i iskoristio priliku je bio njegov protivnik Ehud Barak, koji ranije nije uspio nametnuti se (kako su tada govorili) kao lider opozicije jer nije pružio ubjedljivu političku alternativu koja bi zamjenila Likud. Nekoliko mjeseci prije izbora 1999. Barak je u emisiji kod Dana Margalita objavio da će, ako bude izabran za premijera, povući izraelsku vojsku iz Libana u roku od godinu dana.
To je bila prijelomna tačka u njegovoj kampanji. Barak je tada porazio Netanyahua i, što je neobično za izraelsku politiku, održao riječ naredivši jednostrano povlačenje iz Libana u junu 2000, manje od godinu dana nakon što je položio zakletvu.
Desnica je izlazak iz Libana opisala kao sramotno povlačenje koje je oslabilo Izrael, ojačalo Hezbolah i ohrabrilo Palestince da pokrenu Drugu intifadu. Poraz premijera Ehuda Olmerta u Drugom libanskom ratu 2006. i moć koju je Hezbolah stekao od tada su naizgled potvrdili ovaj stav. Ali uprkos ratobornoj retorici, neprekidnim izvještajima o jačanju neprijatelja i pripremama za zauzimanje Galileje, Netanyahu se držao statusa kvo i nije se vojno širio ka sjeveru.
Rat od 7. oktobra 2023. i operativni uspjesi protiv Hezbolaha, napad pejdžerima i atentat na Hasana Nasralaha probudili su teritorijalne apetite Netanyahua, njegovih koalicionih partnera i načelnika generalštaba Ejala Zamira. Odlučili su da model prve Nakbe iz 1948. i Druge Nakbe iz Gaze, primjene na južni Liban: proterivanje stanovništva i uništavanje sela. Šiiti će postati izbjeglice, Druzi i hrišćani mogu da ostanu, otprilike kao u Galileji nakon 1948.
Nasuprot prvobitnom pojasu sigurnosti, u kojoj je vojska djelovala zajedno sa libanskim stanovništvom, ovog puta se vrše pripreme za produženu okupaciju i proširenje granica Izraela. U takvoj situaciji Hezbolah se bori za svoj dom i pokazuje operativnu snalažljivost uprkos velikoj snazi izraelske vojske, kao i u devedesetim godinama prošlog stoljeća. Nasralahov nasljednik Naim Kasem, u Izraelu opisan kao neozbiljan i slab čovjek, pokazao se kao podjednako izazovan protivnik.
Problem Izraela prevazilazi pronalaženje tehnološkog odgovora na dronove koji prijete vojsci. Radi se o nepotrebnoj pogibiji vojnika u strateški uzaludnom ratu gdje pobjedničke fotografije sa Bufora2 i bombardiranje zgrada u Bejrutu ne mogu sakriti neuspjeh. Okupacija južnog Libana neće donijeti ništa dobro Izraelu.
Baš ovdje se otvara prilika za Gadija Ajzenkota, bivšeg šefa izraelske vojske u Netanyahuovom ratnom kabinetu. Samo on, zahvaljujući vojnom iskustvu i zdravom razumu, može garantirati građanima izlazak iz libanskog blata i prekid iscrpljivanja na drugim frontovima. Naftali Benet, njegov takmac na mestu lidera bloka promjene, ismijavao je Netanyahua kao kukavicu koji se nije usudio da bombardirati Daahiju. Zašto bi to radio, Naftali? Alternativa koju ti predlažeš za Netanjahu-Ben Gvirovu vladu može se sažeti u „što nije moglo silom, ići će sa više sile“.
Ajzenkot već nekoliko godina luta u politici bez jasnog pravca. On je poštovan ali kao da nema šta da kaže. Sada bi mogao da bude čovek trenutka: on je jedini koji može okončati rat i zaustaviti ubijanje i razaranje pod uvjetima koji će biti dobri za Izrael. On može iskoristiti trenutak kao što je to učinio Barak 1999. i da ponovo pretvori Liban u Netanyahuovu političku grobnicu.
(TBT, Haaretz)
