Piše: Osama al-Rasheedi, thebosniatimes.ba
Bez obzira na to u kojoj se mjeri ova misao primjenjuje na ta iskustva ili ne, čini se da su takve izjave indirektna propaganda antizapadnih zemalja, poput Rusije i Kine (EPA – Ilustracija)
Početak ruskog rata protiv Ukrajine bio je prilika pojedinima da ponove niz “klišea” i ”zapakovanih” izjava koje su besmislene ili se ne mogu primjeniti u svim slučajevima u najmanju ruku. Najpoznatija takva izjava je: “Jadan li je onaj ko se skriva iza Amerike”. Neki su je modificirali i proširili njeno značenje kako bi se mogla primijeniti na posljednji rat, budući da su Evropska unija i Sjevernoatlantski savez (NATO) strane umiješane u krizu. Tako je izraz dobio novu formulaciju: “Jadan li je onaj koga štiti Zapad”, kako je to rekao egipatski prezenter s ruskim državljanstvom, mada to ne izjavljuje javno!
Oni se oslanjaju na povijesna i savremena iskustva kako bi dokazali svoje gledište, poput toga da je Washington odbio primiti iranskog šaha nakon što je svrgnut u revoluciji 1979. godine, kao i afganistanskog predsjednika Ashrafa Ghanija koji je pobjegao iz Kabula, prepustivši ga talibanskim militantima. Talibani su preuzeli kontrolu nad gradom i nije došlo do intervencije američke vojske, nakon što je potpisan sporazum između Trumpove administracije i talibana o povlačenju američkih snaga iz Afganistana. Tu su i druga iskustva, poput pada proameričkog režima u Južnom Vijetnamu pred komunističkim snagama.
Bez obzira na to u kojoj se mjeri ova misao primjenjuje na ta iskustva ili ne, čini se da su takve izjave indirektna propaganda antizapadnih zemalja, poput Rusije i Kine. Za razliku od slike Zapada koji napušta svoje saveznike i izdaje ih, pojavljuje se jedna imaginarna slika “ruskog medvjeda” koji se “suprotstavlja zapadnom imperijalizmu” i stoji uz svoje prijatelje u teškim trenucima i ne napušta ih. Ali ko su ti saveznici uz koje je Rusija stala sve dok nekima nije postala i uzor?
Brzi pregled jasno otkriva da Rusija nije stajala uz ”države” u pozitivnom smislu, već je stajala uz najveće i najrepresivnije diktatorske režime, počevši od režima Ramzana Kadirova u Čečeniji, pa sve do podrške Assadovom režimu u Siriji, Lukašenkovom režimu u Bjelorusiji, kao i vladajućim režimima u Kazahstanu, Venecueli, Srednjoj Africi i Etiopiji u suprostavljanju demonstracijama, revolucijama i pobunama vlastitog naroda.
Čak su se i u Sudanu počele pojavljivati priče o obostranoj ljubavi između vladajućeg Vojnog vijeća i Rusije, a posljednja od tih priča govori o Hemedtijevoj posjeti Moskvi. Tu su i izvještaji o prisutnosti ruskih Wagnerovih plaćenika u Sudanu, te curenje informacija o mogućnosti uspostavljanja ruskih pomorskih baza na teritoriji Sudana.
Tu se pojavljuje i pitanje Khalife Haftara i njegovih milicija koje su počinile masakre nad libijskim stanovništvom, ostavljajući za sobom masovne grobnice. Rusija stoji na putu procesuiranja ratnih zločinaca pred Međunarodnim kaznenim sudom, što izgleda najviše impresionira političke vođe kada je u pitanju politika Moskve, jer ih to zabrinjava na ovaj ili onaj način. Jesu li ovi ”barbarski i nehumani” režimi ti koje trebamo slijediti bez razmišljanja u onome što govore?
Čak i ako pažljivo proučimo ove slučajeve, daleko od preovladavajućih slika, postat će nam jasno da su ti režimi često ”nezaštićeni” iako se skrivaju iza Rusije. Sirijski zračni prostor je otvorena arena za izraelske zračne snage, pa se u njoj zabavljaju kako hoće i bombardiraju što žele od ciljeva i vojnih lokacija koje pripadaju Assadovom režimu ili Iranu, prema dogovorima između Moskve i Tel Aviva. Iako je Moskva rasporedila napredne sisteme protivzračne odbrane, čini se da su je izraelski avioni zaslijepili! Izraelski list The Jerusalem Post otkriva da je izraelska avijacija izvela više od hiljadu zračnih napada na ciljeve u Siriji u pet godina, zahvaljujući koordinaciji s Rusijom kako bi se spriječilo presretanje izraelskih aviona tokom izvođenja njihovih napada!
Što se tiče Ukrajine, Rusija nije mogla učiniti ništa kako bi pomogla svom savezniku, bivšem predsjedniku Viktoru Janukoviču da se suprostavi gnjevnim demonstracijama protiv njegove vlasti 2014. godine. Janukovič je pobjegao iz zemlje i napustio svoju funkciju. Moskva je na to spremila vojni odogovor, koji se očitovao u okupaciji Krima, što je dovelo do rasta mržnje među Ukrajincima prema Rusiji i njihovog jedinstva protiv te države više nego ikad. Putin je osvojio Krim i istočne dijelove države, ali je izgubio cijeli ukrajinski narod nakon ubijanja i razaranja koje provodi ruska vojna mašinerija već sedmicama. Isto tako, Putin prošle godine nije učinio ništa za svog saveznika Armeniju. Ostavio ju je kao lahak plijen za Azerbajdžan, koji je uspio vratiti kontrolu nad svojim teritorijama okupiranim prije tri desetljeća.
Ni drugi nisu imali nikakve koristi od jurnjave prema Moskvi pod parolama ”prema istoku”, od vraćanja vremenu nesvrstanosti i slave ”ruskog medvjeda” te druge isprazne retorike. Putin ih nije dočekao s dobrodošlicom koju su očekivali, jer je bio svjestan da je u pitanju čisto taktiziranje u odnosima sa Sjedinjenim Američkim Državama kako bi od njih izvukli ustupke u pitanjima na domaćoj sceni.
Putin je iskoristio pitanje turizma kao kartu za ucjenjivanje Egipta nakon pada ruskog aviona koji je letio iznad Sinaja 2015. godine, a već nekoliko godina odugovlači s tim da turistima iz svoje zemlje dozvoli povratak. Unatoč opasnosti koju Velika etiopska renesansna brana predstavlja za budućnost Egipta, koju smatra pitanjem od vitalnog značaja, Rusija je ojačala svoj odnos s etiopskom vladom. Dvije strane su potpisale vojni sporazum s ciljem ”modernizacije kapaciteta etiopske vojske u pogledu znanja, vještina i tehnologije.” Također su dogovorile da će poboljšati vojnu saradnju i povećati rusku vojnu prodaju Adis Abebi, što se odnosi i na sistem protivzračne odbrane ”Pantsir” i izgradnju nuklearne elektrane u Etiopiji.
Na kraju, ruski rat protiv Ukrajine učinio je da Egipat bude jedna od zemalja koja je najviše pogođena njegovim posljedicama, jer mu prijeti kriza u opskrbi pšenicom zbog posrnulog uvoza ukrajinske pšenice i zapadnih sankcija Rusiji, što će dovesti do značajnog smanjenja broja ruskih turista koji čine velik dio prihoda od turizma u Egiptu. Tu su i indirektne posljedice, a ogledaju se u odljevu milijardi dolara vrućeg novca koji su investitori povukli zbog straha od posljedica rata, što će dovesti do talasa inflacije, značajnog rasta cijena i devalvacije funte, te najavljuje velike socijalne krize.
Čak je i Iran, glavni ruski saveznik na Bliskom istoku, bio izložen zapanjujućoj ucjeni Moskve. Nakon što je postignut dogovor između Teherana i velikih sila oko potpisivanja novog nuklearnog sporazuma, Rusija se umiješala i uvjetovala ukidanje nekih sankcija koje su joj nametnute nakon rata protiv Ukrajine kako bi mogla ekonomski poslovati s Iranom. To je dovelo je do posrtanja pregovora i opstruiranja napora za postizanje sporazuma koji je Iranu očajnički trebao kako bi se riješio posljedica sankcija koje guše ekonomiju te zemlje. Analitičari također smatraju da Rusija ne želi da se Iran brzo vrati izvozu plina, kako ne bi postao zamjena za ruski plin koji je suočen sa sankcijama. To je ono što “ruski medvjed” radi sa svojim saveznicima, onima koji mu hrle i koji ga uzimaju za uzor i primjer. Pa šta je tek s ostalima?!
Čak i ako se vratimo u prošlost, naći ćemo mnoga iskustva političkih režima koji nisu imali koristi od ruskog pokrića. Primjerice, Egipat je poražen u ratu 1967. godine, unatoč velikom oslanjanju na političku i vojnu podršku Sovjetskog Saveza. Što se tiče Afganistana, to je bio tipičan primjer, jer su sovjetske snage napale zemlju 1979. godine kako bi podržale savezničku komunističku vladu. Unatoč tome, gotovo 10 godina nije mogla ništa učiniti, da bi nakon toga objavila povlačenje.
Bez obzira na intenzivnu podršku koju je Moskva pružila vladi predsjednika Muhammada Najibullaha, njenog “agenta”, što se ogledalo u ogromnoj vojnoj i ekonomskoj pomoći, kao i u hrani, gorivu, tehnologijama i naprednom oružju, kao i direktnoj podršci Specijalnih snaga, afganistanski režim se na kraju srušio. Najibullah je nekoliko godina proveo u zatočeništvu, a onda su ga talibani pogubili kada su prvi put ušli u Kabul 1996. godine. Njegovo tijelo je obješeno na javnom trgu u centru Kabula kako bi poslužilo kao pouka i primjer onima koji su zabludjeli i vjeruju da su sigurni od sopstvenog naroda, bez obzira skrivaju li se iza Zapada ili Istoka.
(TBT, AL JAZEERA)