Piše: Thierry Meyssan, thebosniatimes.ba
Odnosi između Sjedinjenih Država i Izraela, desetljećima smatrani neraskidivima, doživjeli su dramatičan preokret. Novi sukob između Donalda Trumpa i Benyamina Netanyahua nije samo pitanje osobnih nesuglasica, već kulminacija povijesnih procesa i suprotstavljenih vizija Bliskog istoka. Donosimo analizu korijena tog raskola, od biblijskih narativa do najnovijih geopolitičkih poteza.
Kako bismo razumjeli zategnute odnose između Washingtona i Tel Aviva, moramo se vratiti na same temelje američko-izraelskog savezništva. Mit o osnivanju Sjedinjenih Država, još od vremena hodočasnika 1620. godine, tradicionalno se prikazuje kao bijeg ‘puritanaca’ od ‘faraona’ (kralja Jamesa I.), sklapanje ‘Saveza’ tijekom prelaska ‘Crvenog mora’ (Atlantskog oceana) i osnivanje kolonije Plymouth. Zbog toga se Amerikanci smatraju ‘izabranim narodom’, poput Židova. Tu su narativu branili svi američki predsjednici, od Thomasa Jeffersona do Donalda Trumpa.
Pravi utemeljitelj modernog cionizma nije bio Židov, već kršćanski dispenzacionalist, velečasni William E. Blackstone. On je propovijedao da pravi kršćani neće sudjelovati u kušnjama smaka svijeta, već će biti uzeti na nebo, dok će Židovi voditi konačnu bitku i iz nje izaći kao pobjednici preobraćeni na kršćanstvo. Blackstone je uvjerio Theodora Herzla da spoji dispenzacionalističke brige s kolonijalističkima, stvorivši umjetnu ideju da su svi svjetski Židovi potomci drevnih židovskih stanovnika Palestine. Odluku o stvaranju židovske države u Palestini zajednički su donijele britanska i američka vlada, a predsjednik Woodrow Wilson uključio je stvaranje države Izrael među svoje službene ratne ciljeve.
Današnji ključni igrač, AIPAC (Američko-izraelski odbor za javne poslove), nastao je iz Cionističkog odbora 1951. godine kako bi izbjegao registraciju kao strani agent. Njegova je moć tolika da je, prema profesorima Walta i Mearsheimera, postao pravi gospodar Kongresa. Godine 2002. SAD su uspostavile doktrinu prema kojoj će staviti veto na svaku rezoluciju UN-a koja osuđuje Izrael bez istovremene osude Palestinaca, tvrdeći da su njihove odgovornosti različite jer je Izrael država, a Palestina nije. Ta ‘astuka’ i danas jamči Izraelu imunitet od sankcija UN-a.
Kada je Donald Trump došao u Bijelu kuću 2017., bio je poslovni čovjek i populist koji je želio ‘očistiti Augijine štale’. Bliski istok gledao je očima svog savjetnika Michaela Flynna, smatrajući Izrael nepouzdanim, a Iran opasnim. Ubrzo je otkrio da s Netanyahuom dijeli borbu protiv ‘duboke države’. Trump je podržao Saudijsku Arabiju u Jemenu u zamjenu za prestanak podrške terorističkim organizacijama, a potom je priznao Zapadni Jerusalem kao glavni grad Izraela, aneksiju Golanske visoravni i izraelskih naselja. Ipak, iznenadio se kad je shvatio da UN smatra Jeruzalem međunarodnim teritorijem. Ubojstvo generala Qassema Soleimanija 2020. godine bio je pokušaj presijecanja iranske potpore otporu izraelskom širenju, no bez uspjeha. Njegov mirovni plan, Abrahamski sporazumi, donio je normalizaciju s UAE, Bahreinom, Sudanom i Marokom, ali nije riješio temeljne probleme.
Kad se Trump vratio u Bijelu kuću u siječnju 2025., situacija je bila potpuno drugačija. Benyamin Netanyahu više nije bio politički manipulator, već čelnik koalicije ‘revizionističkih cionista’ i ‘židovskih suprematista’ koji nije skrivao san o ‘Židovskom carstvu’. Nakon napada Hamasa 7. oktobra 2023., Bidenova administracija pružila je punu podršku Izraelu, ali su izraelski zločini okrenuli svjetsku javnost protiv Tel Aviva. Trump, čiju je reizbor financirala Netanyahuu bliska kockarska magnatkinja Miriam Adelson, nije mogao zaboraviti kako ga je Netanyahu ‘pustio niz vodu’ 2021. priznanjem Bidenove pobjede, niti njegovo oklijevanje u podršci Kamali Harris.
Trump je počeo rušiti sve što je Biden napravio: ukinuo je zabranu isporuke bombi većih od tone, ukinuo sankcije nasilnim doseljenicima na Zapadnoj obali i uveo sankcije sucima Međunarodnog kaznenog suda. Podržao je Project Esther za suzbijanje propalestinskih stavova na sveučilištima i povukao SAD iz UNESCO-a nakon primanja Palestine. Zatim je počeo razmišljati. Bez znanja Izraela, kontaktirao je Hamas i oslobodio američkog taoca Edana Alexandera. Kad mu je Netanyahu najavio aneksiju Gaze, Trump je odgovorio da će SAD pretvoriti pojas u rivijeru. U junu 2025. potpisao je separatni mir s Ansar Allahom (Hutijima), a u lipnju je sam bombardirao iranska civilna nuklearna postrojenja u operaciji ‘Ponoćni čekić’.
U veljači 2026. osnovao je Mirovno vijeće koje je trebalo sklapati dogovore tamo gdje su UN propali. Iako je Izrael pristupio Vijeću, opirao se njegovu radu. Do svibnja 2026. izraelska vojna radija objavila je da Trump odbija izravne kontakte s Netanyahuom, smatrajući da ga ovaj manipulira. Uslijedili su oštri razgovori i javne poruke. Trump je na Truth Socialu napisao: ‘Razgovarao sam s Bibijem i tražio ga da ne pokreće veliki napad na Bejrut. Naredio je povlačenje. Hvala Bibi! Također sam razgovarao s predstavnicima Hezbollaha i pristali su prestati pucati na Izrael.’ Netanyahu je uzvratio: ‘Rekao sam predsjedniku Trumpu da će Izrael udariti na terorističke ciljeve u Bejrutu ako Hezbollah ne prestane napadati naše gradove.’
Raskol je konzumiran i javno priznat. Povijesno savezništvo, utemeljeno na biblijskim mitovima i hladnoratovskoj pragmatici, našlo se pred ozbiljnim iskušenjem koje će oblikovati budućnost Bliskog istoka. Cijena američkog mira mogla bi biti visoka.
(TBT)
