Ibn Rushd je bio muslimanski andaluzijski erudita čiji su najznačajniji doprinosi filozofiji komentari djela grčkog filozofa Aristotela, koji će nadahnuti buduće evropske učenjake.
Također poznat i kao Averoes (latinizirana verzija njegovog imena), Ebu el-Valid Muhammed ibn Ahmed ibn Rushd rođen je 1126. godine u španskom gradu Kordobi, koji je u to vrijeme bio dio Almoravidskog Carstva.
Kao filozof i teolog je imao vodeću ulogu u uspostavljanju evropog racionalizma, a njegovo djelo je stoljećima kasnije hvaljeno kao preteča evropskog prosvjetiteljstva.
Osim iz oblasti filozofije, Ibn Rushd je također napisao naučne radove na različite teme iz medicine, psihologije i astronomije.
Iako je poznat u srednjovjekovnoj Europi, Ibn Rushd je najpoznatiji u islamskom svijetu po svom teološkom radu, posebno u području fikha – teorijskog aspekta islamskog prava. Njegove filozofske ideje stekle su široku popularnost u islamskom svijetu tek usponom islamskih reformističkih pokreta u 19. stoljeću.
Ko je bio Ibn Rushd?
Ibn Rushd je rođen 1126. godine u porodici cijenjenih i uspješnih islamskih učenjaka, a njegov djed Ebu el-Velid Muhammed je radio kao glavni kadija (sudac) u Kordobi i kao imam Velike džamije u Kordobi.
Mladi učenjak je bio educiran u polju islamske teologije, proučavajući Kur'an i hadise (predajom sačuvane izreke poslanika Muhammeda a.s.), i u polju islamske pravne filozofije, prema mišljenju malikijske škole.
Kao što je bilo uobičajeno među učenjačkim porodicama, Ibn Rushd je proučavao i nereligijske predmete, kao što su lingvistika, fizika, medicina i matematika.
Kako sam nije napisao autobiografiju, teško je doći do konkretnih detalja o njegovom osobnom životu.
Ono što se zna je da je postao poznat 1169. nakon što je privukao pažnju Ebu Jakub Jusufa, halife Almohadskog carstva, koji je vladao teritorijom južne Španije i sjeverozapadne Afrike.
Jusuf je bio intelektualno znatiželjan monarh koji je cijenio Ibn Rushdovu sposobnost da tumači djela grčkih filozofa, poput Aristotela. Pod Jusufovim patronatom, Andalužanin je radio kao kadija u španskim gradovima Sevilji, a kasnije i u njegovom rodnom gradu Kordobi, da bi na kraju postao njegov glavni kadija, kao što je to bio i njegov djed prije njega.
Po čemu je bio poznat Ibn Rushd?
Ibn Rushd je postao poznat u Evropi zbog njegovih komentara Aristotelovih djela, što je dovelo do ponovnog buđenja interesa za starogrčkog filozofa u Evropi.
Ibn Rushd je inspirisao buduće filozofe, poput italijanskog svećenika iz 13. stoljeća i filozofa Tome Akvinskog, koji je posvetio značajno vrijeme kritici Ibn Rushdovih djela, ali je ipak neke od njegovih ideja ugradio u vlastiti skolastički pristup.
Uloga filozofskih metoda i mjesto razuma u proučavanju religije bila je kontroverzna i u kršćanskom i u islamskom svijetu tokom ranog srednjeg vijeka, budući da su i Katolička crkva i mnogi islamski naučnici vjerovali da takvi pristupi potkopavaju svetost božanske objave.
Tokom 13. stoljeća, sljedbenici Ibn Rushda, poznati kao averoisti, bili su predmet službenih osuda crkve, koja je dovela u pitanje njihove ideje o vječnoj prirodi svemira te da sva ljudska bića dijele isti intelektualni kapacitet.
Unatoč ukoru crkve, Ibn Rushdov pristup, koji je postao dostupan zahvaljujući latinskim prijevodima njegova djela, prikupio je mnogo sljedbenika, i katoličkih i jevrejskih, u stoljećima nakon njegove smrti. Njihovi će napori činiti dio intelektualnog procvata u Evropi koji je postao poznat kao renesansa.
U islamskom svijetu, Ibn Rushd je bio poznat po odbrani filozofskog istraživanja unutar vjerskog diskursa, unatoč napadima od strane islamskih učenjaka, kao što je Gazali.
Ibn Rushdova filozofija
Ibn Rushd je vjerovao da je proučavanje filozofije kur'anski imperativ i stoga dužnost svih muslimana.
Vjerovao je da je filozofija proizvod ljudskog uma, dok je religija proizašla iz božanske objave, pojašnjavajući da to dvoje u konačnici potiče iz istog izvora.
Glavni fokus njegovih prvobitnih djela bio je pokazati kompatibilnost božanske objave i filozofskih načina utvrđivanja istine.
Tamo gdje je, na primjer, postojala kontradikcija između Svetih pisama i istina do kojih se dolazi deduktivnom logikom, problem nije bio u samom tekstu, nego u njegovoj interpretaciji.
Ibn Rushd je vjerovao da je Bog prožeo vjerske tekstove prividnim i alegorijskim značenjima, a kada nije postojao apsolutni konsenzus oko tumačenja Svetog pisma, čitatelj ga je slobodan tumačiti prema vlastitom razumijevanju.
Apsolutni konsenzus bilo je gotovo nemoguće postići, jer je to zahtijevalo poznavanje svih interpretacija teksta od njegovog otkrivanja. Argument je stoga otvorio prostor za alegorijsko čitanje Kur'ana na način koji nisu dopuštali “bukvalniji” pristupi.
FOTO: (Public domain)
Jedan od ključnih argumenata Ibn Rushda bio je da ako ljudi ne pristupe vjeri iz kritičke i filozofske perspektive, pravo značenje bi moglo biti izgubljeno, što bi dovelo do pogrešnog tumačenja božanske objave.
Kao učenjak je uložio znatan trud istražujući vjerske doktrine te je isticao ono što je vidio kao pogreške koje su počinile suparničke teološke škole, kao što su ašarije, mutaziliti, sufije i “literalisti”.
Kada je riječ o postojanju Boga, Ibn Rushd je bio zagovornik argumenta koji kaže da je svemir tako dobro prilagođen životu da nije mogao postojati osim voljom Stvoritelja.
Tvrdio je da je Bog stvorio prirodni svijet i sve u njemu, ali je prirodni svijet izvor onoga što se događa oko nas i da se sam Stvoritelj ne može smatrati izravno odgovornim za sve što se događa oko nas.
Doprinosi nauci i medicini
Ibn Rushdovi doprinosi medicini uključuju opis simptoma Parkinsonove bolesti, objašnjenje uzroka moždanog udara i otkriće fotoreceptorske funkcije mrežnice.
Također je autor medicinske enciklopedije pod nazivom Al-Kulliyat fi al-Tibb (Općenito o medicini), koju je napisao između 1153. i 1169. Tekst se sastojao od devet knjiga koje su potom prevedene na latinski i hebrejski i podučavane širom Evrope sve do 18. stoljeća.
Zanimao se i za cerebralno i vaskularno porijeklo bolesti te je među prvima propisao tretmane za bolesti iz područja urologije.
Unatoč njegovoj filozofskoj kritici Ibn Sine, perzijskog učenjaka, Ibn Rushdova medicinska djela su zapravo nadogradnja radovima Ibn Sine, kao i onih perzijskog kolege al-Razija.
Ibn Rushdovo naslijeđe
Osim golemog naslijeđa iz oblasti nauke, religije i filozofije, Ibn Rushd se također zanimao za muziku i jezik.
U psihologiji, u svojoj knjizi Talkbis Kitab al-Nafs (Aristotel o duši) podijelio je dušu na pet sposobnosti: nutritivnu, osjetljivu, maštovitu, aperitivnu (koja se odnosi na apetit) i racionalnu.
Njegovo djelo utrlo je put drugim evropskim filozofima, potaknuvši intelektualni preporod među naučnicima koji pišu na latinskom jeziku. Njegove misli o Aristotelu i odnosu između filozofije i religije čak su bile podstrek za ponovno buđenje zanimanja za tumačenje Svetog pisma, posebno u judaizmu, snažno utičući na djela jevrejskog filozofa Maimonidesa.
Njegovi spisi bili su popularniji u zapadnom svijetu nego u islamskom, gdje su neki osuđivali i kritizirali njegovo oslanjanje na filozofske metode.
Ibn Rushd je umro 1198. godine u dobi od 72 godine, u Marakešu u Maroku, gdje je i pokopan. Njegovo tijelo je kasnije prebačeno u Kordobu, njegovo rodno mjesto.
(TBT, MEE, Prevala: Fatima Bahtić)