Hrvatska kao da još živi u Jugoslaviji. Više je od tri desetljeća, skoro četiri, prošlo od raspada bivše zajedničke države, a hrvatski politički vrh još nije usvojio sve konzekvence pretvaranja nekadašnjih republika u samostalne države. Svoju nezavisnost Hrvatska konzumira kao samorazumljivu činjenicu, ali u unutarnje poslove susjedne Bosne i Hercegovine stalno bi se nešto petljala. Iz vladajućih su redova nedavno pokrenute dvije inicijative koje impliciraju da je BiH država ograničenog suvereniteta, odnosno da bi Hrvatska tamo imala pravo uredovati. Domovinski je pokret objavio deklaraciju kojom zahtijeva uspostavu posebne izborne jedinice u bosanskohercegovačkoj Federaciji i prijeti obnovom Herceg-Bosne. Premijer Andrej Plenković javno je izašao s idejom o ponovnom povećavanju broja saborskih zastupnika iz dijaspore, model koji se u prošlosti koristio za snažniji utjecaj bosanskohercegovačkih Hrvata na rezultate izbora u Hrvatskoj i konkretno za podebljavanje broja HDZ-ovih mandata.
Diverzija Domovinskog pokreta s posebnom, hrvatskom izbornom jedinicom i prijetnjom restauracije svojedobno pod međunarodnim pritiskom ugašene Herceg-Bosne objašnjava se potrebom sprečavanja ponavljanja s izborom Željka Komšića već viđenog scenarija. Dok premijer Plenković tvrdi da je riječ o potrebi povećavanja vidljivosti njegova rejtingom jako posrnulog koalicijskog saveznika. Inicijativu DP-a doživljava kao provokaciju. Odapetu na njegovu adresu. S razlogom je uvrijeđen da ga o svojim namjerama uopće nisu obavijestili. Ne sviđa mu se ni implicitna kritika rezultata njegove politike. Parira joj hvalom da je njegova vlada za BiH Hrvate strašno mnogo napravila. Razumno podsjeća da Hrvatska ne može sama promijeniti izborni sustav susjedne države, da potrebnih promjena nema bez političkog dogovora i konsenzusa sva tri konstitutivna naroda unutar BiH. Minorizirajući problem DP-ova soliranja s aspiracijama prema susjednoj državi, kaže da ima ozbiljne rezerve prema stilu svojih partnera u vlasti. A šta je sa sadržajem?
Politički trogloditi u stranci Ivana Penave do daske su radikalizirali nezadovoljstvo kompletnog državnog vrha Hrvatske izbornim zakonom u Bosni i Hercegovini. Oko toga je predsjednik Milanović posve suglasan s premijerom Plenkovićem, a obojica s DP-ovom ekipom. Svi jašu na krijesti frustracije uzrokovane činjenicom da su bošnjački glasovi bili presudni za Komšićev izbor, da je mimo Hrvata osvojio mjesto navodnog predstavnika Hrvata u tročlanom bosanskohercegovačkom Predsjedništvu. Na osnovu čega se onda u javnost pumpa uvjerenje kako je hrvatski narod u Bosni i Hercegovini obespravljen i potlačen. U Hrvatskoj se vrlo rijetko može čuti bilo što o drugoj strani te medalje. Utoliko je gotovo šokantno djelovalo nedavno gostovanje jednog bošnjačkog političara u programu Hrvatske televizije. Haris Zahiragić, potpredsjednik SDA i zastupnik u parlamentu Federacije, odlučio je da usred Zagreba, u lice svojim sugovornicima s hrvatske političke scene, poruči kako zveckanje Herceg-Bosnom neće proći, da nekadašnja ratna para-država nikada neće biti obnovljena. Njegov je odriješit istup dio medija proglasio skandaloznim, demonstrirajući samo vlastitu nespremnost da se čuju i bošnjački stavovi. Ali Zahiragić je priliku iskoristio da hrvatsku javnost upozna s činjenicama koje jako relativiziraju jadikovku o neravnopravnosti i ugroženosti BiH-Hrvata. Na čelu deseteročlanog Vijeća ministara premijerka je Hrvatica, iz HDZ-a. Troje ministara isto Hrvati. Predsjednica Federacije Hrvatica. Predsjednici oba doma parlamenta Federacije također Hrvati, HDZ-ovi kadrovi.
DP-ovo prčkanje po tuđoj državi
Bosna i Hercegovina ima velikih problema u svom funkcioniranju. Dayton je okončao strašan rat, ali nije omogućio uspostavljanje pravog mira. Apsolutiziranje etničkog principa, s tri konstitutivna naroda, zemlji onemogućava trajniju integraciju. Nezavršeni se rat konstantno vodi drugim sredstvima. Preglasavanje Hrvata u izboru hrvatskog člana BiH-Predsjedništva nije jedina falinka izbornog zakona. Ali drugi se njegovi problematični i nakaradni aspekti ne potenciraju. Primjerice, nepostojanje mogućnosti da Hrvati i Bošnjaci u srpskom entitetu biraju svoje predstavnike u Predsjedništvu. Građanska je komponenta potpuno izostavljena. Oni koji se nacionalno ne izjašnjavaju ili ne pristaju da im je nacionalna pripadnost jedini identitet, uopće nemaju svoje političko zastupstvo. Stalni se lelek nad nepravednim statusom ovog ili onog naroda koristi za etničko homogeniziranje, na krilima kojega onda nacionalne političke elite profitiraju. One žive svađajući narode. Zato umjesto suradnje produciraju konfrontaciju. Siju zlu krv, strah i omraze i grade vlastite dvore i carstva. Sva tri se naroda u BiH, i Bošnjaci, i Srbi, i Hrvati, osjećaju nekomforno, kao u neprijateljskom okruženju, na čemu su Bakir Izetbegovići i harambaša Milorad Dodik i vječni Dragan Čović osobno strašno prosperirali, neumorni u zgrtanju imovine. Za hrvatski je narod u Bosni i Hercegovini krezovski profilirani Čović mnogo veći problem od nesretnika Komšića. Traje mnogo duže, nikako da sjaši i naslonjen na Hrvatsku mnogo je moćniji. Dramatično intonirani DP-ov ulet u Bosnu i Hercegovinu, brat nešto pristojnijem HDZ-ovu prčkanju po toj državi, računa da je s promjenom američke politike kucnuo čas za ostvarenje nekih davnih propalih projekata. Plenkovićeva snažna potpora otvaranju europskog puta za BiH vrijedna je svake pohvale, dok je ideja da bi međunarodna zajednica Bosni i Hercegovini morala nametnuti Hrvatskoj poželjna rješenja potpuno promašena i nerealna.
Gotovo je isto toliko nerealna i premijerova ambicija da Bosnu i Hercegovinu opet iskoristi kao izborni bazen za potrebe vlastite stranke. Ničim izazvan Plenković je u jednom recentnom obraćanju novinarima objavio da je njegova vlada odmah, isti čas, spremna promijeniti ustavna ograničenja kojima je 2010. broj saborskih mandata za predstavnike dijaspore smanjen na tri mjesta. On je, kao, za što razgranatije veze s iseljenom Hrvatskom, spominje doznake koje stižu iz svijeta, Hrvate u Bosni i Hercegovini naziva „našom braćom“, podsjeća da je više od milijun onih koji žive u Hrvatskoj podrijetlom iz susjedne države. Svjestan je, kaže, da lijeva oporba to ne podržava, ali on eto, baš izgara od želje da u Saboru, koji je postao mašinerija za ozakonjenje njegove volje, ima neke Hrvate od Canberre do Širokog Brijega, napisala je Jelena Lovrić u svojoj kolumni objavljenoj u Nacionalu.
(TBT)
