Piše: Zarifa Ghafari, thebosniatimes.ba
Napustila sam Afganistan, državu koju volim, svega nekoliko dana nakon što su talibani preuzeli kontrolu nad Kabulom.
Nisam željela otići, ali nisam imala izbora. Nedugo nakon što su talibani preuzeli kontrolu nad glavnim gradom, njihovi borci su me počeli tražiti. Došli su u moju kuću (koju sam već napustila u strahu za vlastitu sigurnost) i maltretirali su članove moje porodice i ljude koji rade za mene. Pretukli su moje čuvare i nasilno ispitivali ljude koji me poznaju u nastojanju da me nađu.
Bilo je očito da je moj život u ozbiljnoj opasnosti, ali to nije bio razlog zbog kojeg sam odabrala da napustim državu. Otišla sam jer sam znala da će, ako ja ostanem, doći i po članove moje porodice.
U 2018. sam postala gradonačelnica Maidan Shahra, konzervativnog grada u pokrajini Wardak u Afganistanu gdje talibani imaju raširenu podršku. Od tada sam preživjela nekoliko pokušaja ubistva. Talibani i njihove pristalice nisu željeli vidjeti mladu ženu na poziciji autoriteta, pa su me pokušali zastrašiti kako bih napustila svoj položaj, na svaki mogući način. Krajem 2020. ubili su mi oca zbog posla koji obavljam.
Kada su talibani došli na vlast u državi, znala sam da neće oklijevati da povrijede druge članove moje porodice kako bi došli od mene. Moja porodica nije politički aktivna, oni samo žele živjeti život u miru. Već su se dovoljno žrtvovali zbog izbora koje sam ja napravila. Morala sam napustiti državu kako bi oni bili sigurni.
Prazna obećanja
Uprkos svemu ovome, talibani sada tvrde da su se promijenili. Njihovi lideri insistiraju da će pod afganistanskom vladavinom, svaki Afganistanac, uključujući i žene koje rade, novinare, aktiviste za građanska prava i političke oponente, biti siguran. Oni pozivaju ljude da ne napuštaju Afganistan i pozivaju one koji su već otišli da se vrate kući. Oni insistiraju da će onima koji su radili u državnoj službi prije talibanskog preuzimanja vlasti, biti dozvoljeno da se vrate u svoje urede.
Ni u šta od tog ja ne vjerujem.
Sve i ako ostavim svoja loša iskustva s njima po strani, način na koji i dalje tretiraju Afganistance koji ne misle kao oni, ili koji se ne ponašaju u skladu sa njihovim pravilima, pokazuje da su im obećanja prazna.
Prije nekoliko dana su talibani upali u kuću doktorice i aktivistice za građanska prava Fahime Rahmati. Pretukli su je i maltretirali su joj porodicu. Odveli su njenu braću i zetove. Ovi muškarci, koji nisu optuženi ni za kakav zločin, još su među nestalima.
Fahimina priča je samo jedna od mnogih. Moje kolegice i prijateljice u Kabulu i drugim dijelovima Afganistana mi govore da im još nije dozvoljeno da se vrate u svoje urede. Moje kolege iz Ministarstva odbrane su mi rekle da su pokušale ući u ministarstvo prije dva dana, ali ih talibani nisu pustili u zgradu i rekli su im da se ne vraćaju.
Da su talibani stvarno posvećeni tome da mi budemo sigurni i da poštuju naša teško stečena prava i slobode, ne bismo slušali ovakve priče svaki dan.
‘Sarađivati s Afganistancima, a ne talibanima’
Moguće je da među talibanima ima onih koji zaista žele održati svoja obećanja o poštivanju ljudskih prava, ali talibani nisu ujedinjeni. Postoje različite frakcije unutar ove grupe koje imaju veoma različite vizije za budućnost države.
Svega nekoliko dana nakon što su talibani najavili novu vladu, naprimjer, Mullah Abdul Ghani Baradar, suosnivač talibana i Khalil ur-Rahman Haqqani, ministar za izbjeglice i istaknuta ličnost unutar mreže Haqqani, razmijenili su teške riječi unutar predsjedničke palače, dok su se njihove pristalice svađale u blizini. Kasnije je otkriveno da su se ove dvije frakcije svađale oko tog ko treba preuzeti zasluge za pobjedu talibana nad SAD-om i kako bi vlast trebala biti podijeljena u novoj vladi.
Kako možemo povjerovati da će talibani održati obećanja o ljudskim pravima i inkluzivnosti, dok se njihovi lideri svađaju oko tog ko će dobiti veću vlast i utjecaj?
Nedavno su talibani također tvrdili da međunarodna zajednica može pomoći Afganistancima samo kroz kontakt sa talibanskom vladom. To nije tačno.
Moj narod bez sumnje treba humanitarnu i međunarodnu podršku. Ali globalni lideri ne trebaju ulaziti u dijalog, i na taj način, legitmizirati talibane kako bi pomogli Afganistancima u potrebi. Mnoge međunarodne organizacije i cijenjene nevladine organizacije još su aktivne u Afganistanu. Oni rade u ovoj državi najmanje 20 godina i imaju veliko iskustvo u pomaganju zajednicama koje žive pod talibanskom vladavinom. Međunarodna zajednica treba sarađivati s njima, a ne s talibanima, kako bi pronašla načine da pomogne afganistanskom narodu.
Velika greška globalnih lidera
Pa ipak, saradnja između međunarodne zajednice i talibanske vlade raste svaki dan. Globalni lideri su već napravili veliku grešku – napustili su moj narod nakon 20 godina, poslali nas ponovo na početak i dozvolili talibanima da preuzmu kontrolu nad državom.
Oni sada udvostručuju svoju grešku tako što se upuštaju u dijalog sa talibanima i legitimiziraju neosnovanu tvrdnju ove grupe da predstavlja afganistanski narod. Njihovi postupci samo daju podstreka talibanima i čine da talibanski lideri povjeruju da mogu nastaviti zlostavljati Afganistance, i bez obzira na to pronaći mjesto za sebe u međunarodnoj areni.
Ako lideri međunarodne zajednice zaista žele pomoći afganistanskom narodu, i iskupiti se za ranije greške, trebaju prekinuti svaku komunikaciju s talibanima dok ova grupa ne ponudi neke vjerodostojne garancije da će poštovati osnovna ljudska prava i slobode svih Afganistanaca.
Znam da u demokratskim državama politički lideri djeluju u skladu sa željama svojih građana. Zato pozivam svakog muškarca i ženu širom svijeta kojima je stalo do afganistanskog naroda da izvrše pritisak na svoje lidere da ne sarađuju sa talibanima i da ne priznaju talibansku vladu dok ne budu date garancije koje će štiti naša ljudska prava. Pozivam ih da podrže ne talibane već afganistansko civilno društvo, ljude poput mene koji rade na tome da osiguraju da svi Afganistanci, a posebno afganistanske žene, imaju prava i slobode koja bi im omogućila da se osjećaju sigurno u svojoj domovini i da žive ispunjenim životom.
Ako talibani žele priznanje, ako žele legitmizaciju, prvo trebaju razgovarati s nama – afganistanskim civilnim društvom – a ne stranim liderima i institucijama. Od samog početka im govorim da sam spremna sjesti i razgovarati. Želim razgovarati s njima o pravima žena, građanskim slobodama i demokratiji. Spremna sam.
‘Talibani ne predstavljaju mene’
Ja sam muslimanka. Čitam mnogo o svojoj religiji i znam koja su prava žena u islamu. Stoga želim da mi lideri talibana objasne na šta misle kada kažu da će dati ženama sva prava koja trebaju imati po šerijatu. O kojem šerijatskom zakonu pričaju kada ovo govore? Prije nego što zatraže priznanje od međunarodne zajednice, trebaju razjasniti ove stvari s nama, Afganistancima.
Danas, talibani ne predstavljaju mene. Ne predstavljaju moju majku, moje sestre, moje kolegice i milione drugih afganistanskih muškaraca i žena koji su prestrašeni pred idejom o tome kako će im životi izgledati pod talibanskom vladavinom.
Ali to ne znači da talibani nikada ne mogu postati legitimna vlada Afganistana – oni to mogu. Ako talibanski lideri ponude čvrste garancije da će ljudska prava, a posebno prava žena, biti zaštićena pod njihovom vladavinom – ne sa praznim izjavama već sa djelima koja nešto znače – onda ih mi možemo prihvatiti.
Tada i samo tada ih mogu vidjeti kao legitimnu vladu moje države – mogu zaboraviti ono što su uradili mom ocu, mojoj porodici, mom narodu i mogu ih prihvatiti.
Međunarodna zajednica je već napravila dovoljno grešaka u Afganistanu. Ne bi trebali tome dodati i grešku da komuniciraju s talibanskom vladom prije nego što je mi, afganistanski narod, prihvatimo kao našeg istinskog predstavnika.
(TBT, AL JAZEERA)