Piše: Timothy Garton Ash, thebosniatimes.ba
U Evropi su svi pogledi uprti u Njemačku u kojoj vlada neizvjesnost uoči izbora 26. septembra. Jedno je sigurno: nova njemačka vlada bit će koalicija, sastavljena od vjerovatno tri partije.
To otvara suštinsko pitanje ovog vodećeg evropskog događaja: da li će demokratija ispuniti očekivanja? Da li će evropski model promjena zasnovan na konsenzusu, čiji je Njemačka uzorni primjer, opremiti Evropu za sigurno putovanje kroz 21. stoljeće?
Evropska unija je kao džinovska slot-mašina. Potrebno joj je mnogo ananasa i pomorandži na ekranu. Njemački izbori dat će 4 slike u nizu, a francuski predsjednički izbori sljedećeg proljeća donose još tri. Italija i Španija doprinose sa možda po dvije, dok ostatak generiraju druge evropske zemlje i institucije.
Šta god da piše u temeljnim sporazumima Evropske unije, u praksi je usklađenost nacionalnih vlada presudna za svaku inicijativu. Moji prijatelji u Bruxellesu govore o „Njemcima“ koji zagovaraju ovo i „Francuzima“ koji zagovaraju ono. Većina evropskih komesara ima nacionalnu retoriku. Čak su i transkontinentalne partijske grupacije u Evropskom parlamentu pod uticajem nacionalnih partija iz velikih zemalja članica. Za nesmetani rad EU potrebna je koalicija mnogih koalicija sačinjenih od manjih koalicija.
Kritičari govore o demokratskom deficitu EU, ali u stvarnosti se odigrava suprotan proces. Sistem je toliko kompliciran i spor upravo zato što zahtjeva pristanak 26 demokratski izabranih vlada i Mađarske, kao i demokratski izabranog Evropskog parlamenta, a ponekad i subnacionalnih država i regiona. EU se sastoji od neprekidnih pregovora. Nije čudo što se kreće sporo, već što se uopće kreće.
Kriza tu pomaže. Bez pandemije ne bismo imali 750 milijardi eura grantova i zajmova iz zajedničkog evropskog duga, u fondu za oporavak „Slijedeća generacija EU“. Na velikom plakatu preko bočnog zida zgrade Evropske komisije u Bruxellesu predstavljen je veseli mladi Evropljanin zamrznut u letu, a poruka NextGenEU ispisana je preko njegove cjevanice. Tu bi bolje pristajao bodljikavi virus. Moglo bi se reći i da su poplave na sjeverozapadu i šumski požari u Grčkoj pokrenuli Evropu da se pozabavi klimatskom krizom. Čudna je to politička tvorevina koja svoj opstanak duguje seriji kriza.
U glavnom gradu Njemačke, centralne evropske sile, glavna tema su moguće koalicije koje će nastati tokom višemjesečnih pregovora stranaka poslije saveznih izbora. Neki komentatori predviđaju da će Angela Merkel, poslije svih komemoracija njene 16-ogodišnje vladavine, kao vd kancelarka možda ipak morati da održi još jedan novogodišnji govor 2022, u još jednom od njenih sakoa jarkih boja.
Kad smo kod boja, dvije najvjerovatnije koalicije nazvane su „Jamajka“ (boje zastava: crna demokršćana, žuta Slobodnih demokrata i ona Zelenih) i „semafor“ (socijal-demokratsko crvena umjesto crne). Obje koalicije bi bile snažno proevropske. Mada uz značajne međusobne razlike, Zeleni i Slobodne demokrate imaju najjaču integrativnu, federalističku viziju Evrope. Armin Laschet, demokršćanski kandidat za kancelara, klasičan je zapadnonjemački Evropljanin, sa statuom Karla Velikog u svojoj kancelariji (njegov brat tvrdi da im porodica potiče od franačkog cara). Nema sumnje u njegovu ličnu posvećenost Evropi.
Ipak, čini mi se da je semaforska koalicija u stanju da stvori neophodnu podršku Evropi. Izgleda da je nedavna TV debata između kancelarskih kandidata ojačala stav mnogih Njemaca da je socijal-demokrata Olaf Scholz – iskusan ministar finansija i zamjenik kancelarke – najbolje kvalificiran da naslijedi Merkel. Sklon sam da se saglasim sa time.
Izgleda da su sve partije potencijalnih koalicija konačno shvatile hitnost rješavanja klimatske krize i, svaka na svoj način, spremne sarađivati sa moćnim njemačkim poslovnim sektorom kako bi se organizirala neophodna ekonomska transformacija. Istina, đavo je u detaljima, ali to će bez sumnje ojačati zelene inicijative u samoj EU, koje predvodi potpredsjednik komisije Frans Timermans.
Eurozona je teren na kome je semaforska koalicija bolja od Jamajke. Svaka koaliciona verzija vlade bi gotovo sigurno imala strogog ministra finansija Cristiana Lindnera iz Slobodnih demokrata (jednom mi je rekao: „U Berlinu postoji samo jedno ministarstvo“, misleći na resor finansija). Ali Scholz na mjestu kancelara bi pokazao pragmatičnu fleksibilnost, za razliku od fiskalno konzervativnih demokršćana, potrebnu ne samo da spriječi kolaps eurozone – svaka njemačka vlada bi to uradila – već i da je učini djelotvornijom za napaćene ekonomije južne Evrope.
U svakom slučaju, teški pregovori o koaliciji tri partije neizbježno će dovesti do složenih kompromisa, što će usloviti i nejasan, slab podsticaj Bruxellesu. Pritom, Njemačka je ipak samo jedna članica EU. Pod pretpostavkom da Emanuel Macron sljedećeg proljeća uđe u drugi krug predsjedničkih izbora sa Marin Le Pen, treba se nadati njegovoj pobjedi. Nedavno sam boravio u Francuskoj i od tada osjećam stalnu nelagodu. Otrovna populistička mješavina tema imigracije, islama, terorizma i kriminala u jedinstven narativ kojim se širi strah ima moćan uticaj u Francuskoj. Samo jedan nepredviđeni događaj, recimo teroristički napad uoči drugog kruga, mogao bi izazovati loš izborni preokret.
Evropi je potrebno i da italijanski Super Mario Dragi ostane premijer, a ne da pređe na mjesto predsjednika jer bi to vjerovatno dovelo do novih izbora na kojima bi nacionalistički populisti dobro prošli. Potrebno je i da u Španiji na vlasti ostane razumna vlada. Tada, i samo tada imali bismo malo mira do sredine naredne godine, nužnog za period dinamične evropske reforme poslije pandemije.
Sve je to moguće ali nije izvjesno. Vlada koja će na kraju osvanuti u berlinskom kabinetu bit će i prvi test sposobnosti evropskog modela promjena kroz demokratski konsenzus da isporuči očekivani rezultat. Ako demokratija ne ispuni očekivanja, mladi Evropljani će potražiti alternativne modele. Ispitivanje javnog mnijenja sprovedeno prošle godine širom EU za moj istraživački tim u Oxfordu, pokazalo je da 53% mladih Evropljana misli da su autoritarne države sposobnije od demokratskih za rješavanje problema globalnog zagrijavanja. Evropa treba pokazati suprotno, i to ne samo u vezi sa klimatskom krizom.
(TBT, The Guardian)