Piše: Yanis Varoufakis, thebosniatimes.ba
Evo kako kapitalizam dočekuje svoj kraj: ne u vihoru revolucije, već na smetljištu evolucije. Kao što je u svoje vreme neprimjetno istiskivao feudalizam, dok jednog dana većina ljudskih odnosa nije dobila tržišno utemeljenje, tako se kapitalizam danas postepeno povlači pred novim modusom ekonomske organizacije: tehno feudalizmom.
Poslije brojnih sličnih i preuranjenih najava propasti kapitalizma, naročito s ljevice, ovo je ambiciozna tvrdnja. Ali ovog puta prognoza bi se mogla ostvariti.
Simptomi su vidljivi. Cijene državnih obveznica i cijene dionica privatnih kompanija, koje bi se uvijek trebale kretati u suprotnim smjerovima, danas rastu zajedno. Taj rast se povremeno usporava i zastaje, ali njihove cijene prate istu putanju. Takođe, cijena kapitala, koja s rastom neizvjesnosti treba opadati, nastavlja rasti iako su budući prinosi krajnje neizvjesni.
Možda smo najjasniji signal da se događa nešto neobično dobili 12. avgusta prošle godine, kada je objavljeno da je u prvih 7 mjeseci 2020. nacionalni dohodak Velike Britanije opao za više od 20 odsto, što je premašilo i najpesimističnija predviđanja. Samo nekoliko minuta kasnije, vrijednost dionica na Londonskoj berzi skočila je za 2 odsto. Nikada se nije dogodilo ništa slično. To potvrđuje da se finansijski sektor konačno oprostio od realne ekonomije.
Da li ti neobični događaji zaista znače da više ne živimo u kapitalizmu? Jer znamo da je kapitalizam već prolazio kroz duboke transformacije. Zar ne bi trebalo samo sačekati i pripremiti se za njegovu slijedeću inkarnaciju? Ne mislim tako. Događaji kojima upravo prisustvujemo nisu samo još jedna od metamorfoza kapitalizma. Dešava se nešto dalekosežnije i zlokobnije.
Istina je da je kapitalizam od kraja 19. stoljeća bar dva puta prolazio kroz ekstremne transformacije. Prva velika promjena odigrala se s drugom industrijskom revolucijom i prelaskom sa slobodne konkurencije na sistem oligopola, kada je električna energija omogućila nastajanje džinovskih umreženih korporacija i megabanaka potrebnih da se takve korporacije finansiraju. Pekara, pivara i mesara o kojima je govorio Adam Smith zamjenili su Ford, Edison i Krupp kao primarni pokretači historijskih procesa. Ciklus mega-prinosa i mega-zaduživanja koji je uslijedio doveo je do sloma 1929. godine i New deala, a poslije Drugog svjetskog rata i do uspostavljanja novog sistema u Bretton Woodsu koji je regulacijom finansijskog sektora osigurao jedan od rijetkih perioda stabilnosti.
Kraj Bretton Woodsa 1971. doneo je drugu veliku transformaciju. Rastući trgovinski deficit Sjedinjenih Država bio je glavni generator agregatne tražnje za robama iz Njemačke, Japana i kasnije Kine, čime su Sjedinjene Države uvele kapitalizam u novu fazu globalizacije. Profiti iz Njemačke, Japana i kasnije Kine prelivali su se na Wall street, odakle je čitav proces finansiran.
Da bi obavili svoj dio posla lideri Wall streeta su tražili oslobađanje od kontrola uvedenih u doba New deal i Bretton Woodsa. Zahvaljujući deregulaciji finansijskog sektora oligopolski kapitalizam se finansijalizovao. Kao što su Ford, Edison i Krupp zamjenili Smithovog pekara, pivara i mesara, novi protagonisti kapitalizma postali su Goldman Sachs, JP Morgan i Lehman Brothers.
Prethodne transformacije kapitalizma su proizvodile dalekosežne posljedice (Velika depresija, Drugi svjetski rat, Velika recesija i stagnacija poslije 2009), ali nisu uticale na ključne odlike kapitalizma kao sistema koji pokreću privatna dobit i tržišna renta.
Da, prelaskom sa Smithovog kapitalizma na oligopolski kapitalizam dobit je nevjerovatno uvećana i konglomerati su dobili priliku da tržišnu moć iskoriste za izvlačenje velikih renti od potrošača (pošto su se riješili konkurencije). Da, Wall street je ekstrahovao rentu iz čitavog društva tržišno uređenim oblicima pljačke u po bijela dana. Ipak, i oligopolski i finansijalizirani kapitalizam pokretale su privatna dobit i renta ostvarena uspješnom kontrolom tržišta, na primjer, tržišta kojim dominira General Electric ili Coca Cola, ili tržišta koje je izgradio Goldman Sachs.
Poslije 2008. sve se promijenilo. Kada su u aprilu 2009. centralne banke zemalja G7 odlučile štampati novac da bi pokrenule globalni finansijski sistem, dogodio se veliki lom. Današnju globalnu ekonomiju ne pokreće dobit privatnih preduzetnika, već konstantna emisija novca iz centralnih banaka. U isto vrijeme, lokus ekstrakcije vrijednosti pomjerio se sa tržišta na digitalne platforme kao što su Facebook i Amazon koje ne funkcioniraju kao oligopoli, već kao neka vrsta privatnih feuda.
Skok berze 12. augusta 2020. može se objasniti činjenicom da našu ekonomiju ne pokreću ostvareni profiti preduzetnika, već uvećani bilansi centralnih banaka. Kada su čuli loše vijesti, finansijeri su pomislili: „Odlično! Centralna banka je u panici. Odštampat će i podijeliti nam još funti. Vrijeme je za kupovinu dionica!“ Na čitavom zapadu centralne banke štampaju novac koji finansijeri pozajmljuju korporacijama koje onda kupuju sopstvene dionice (čija cijena više nema dodirnih tačaka s profitabilnošću njihovog poslovanja). S druge strane, digitalne platforme zamjenjuju tržišta kao mjesto ekstrakcije privatnog bogatstva. Prvi put u historiji praktično svi besplatno proizvodimo akcijski kapital velikih korporacija. To radite svaki put kada postavite objavu na Facebook ili koristite Google navigaciju.
Tradicionalni kapitalistički sektori, naravno, nisu nestali. Mnogi feudalni odnosi su još opstajali početkom 19. stoljeća, ali kapitalizam ih je potiskivao. I kapitalistički odnosi danas opstaju, ali tehno feudalizam ih polako istiskuje.
Ako sam u pravu, svaki novi program stimulacije bit će u isto vrijeme i preglomazan i nedovoljan. Kamate više neće moći pratiti stopu zaposlenosti, a da ne izazovu serije bankrota. Klasno utemeljena politika u kojoj se partije koje zastupaju interese kapitala nadmeću s partijama koje zastupaju interese rada potpuno će nestati.
Kapitalizam će se ugasiti gotovo u tišini, ali moguće je da će potom uslijediti oluja. Ako svi oni koji su se našli na udaru tehno feudalističke eksploatacije i nezapamćenog rasta nejednakosti uspiju pronaći zajednički glas, bit će to veliki prasak.
(TBT, Project Syndicate)
