Piše: Yanis Varoufakis, thebosniatimes.ba
Normalnost i obnova uljudnog ponašanja u Bijeloj kući: tome se nadaju elite koje su podržale Joa Bidena, sad kad je pobijedio na izborima. Nas ostale, međutim, ne privlači ova skromna ambicija. Birači koji preziru Trumpa slave njegov poraz, ali većina ne želi povratak na ono što se prije njega smatralo normalnim ili etičnim.
Kada se Trump razbolio od Covida-19, njegovi protivnici su strahovali od porasta broja njegovih pristalica iz saosjećanja. Ali Trump nije običan predsjednik kome je potrebno saosjećanje birača. Niti mu je potrebno, niti on zavisi od toga. On rukuje gnjevom, njeguje mržnju i održava strah u kojem Amerikanci žive poslije finansijske krize 2008. Prostakluci i prezir prema pravilima pristojnog ponašanja bili su njegova sredstva za povezivanje sa značajnim dijelom američkog društva.
Godine 2008. je konačno ukinuta normalnost koja je trajala decenijama. Prvobitni poslijeratni društveni ugovor raskinut je početkom 1970-ih, izazivajući trajnu stagnaciju medijane zarada. Zamijenjen je obećanjem drugačijeg puta ka prosperitetu američke radničke klase: rastom cijena nekretnina i manipulacijama sa penzionim fondovima. Kada se 2008. srušila kula od karata na Wal streetu propao je i taj društveni ugovor između američke radničke klase i njenih vladara.
Poslije sloma 2008. krupni biznis je novac centralne banke za spasavanje Wal streeta iskoristio da bi otkupio svoje dionice, dižući im cijene u nebesa (kao i svoje direktorske bonuse), istovremeno lišavajući male i srednje firme značajnijih investicija u kvalitetnih radna mjesta. Amerikanci su doživjeli negativne kamate, zaplijene kuća, kolaps penzijskih fondova i prekarne poslove – a sve to naspram spektakla koncentracije bogatstva i moći u rukama malobrojnih.
Do 2016. frustracija većine Amerikanaca dosegla je ozbiljne razmjere. S jedne strane, živjeli su u zebnji od trajne sječe javnih izdvajanja na koju su njihove zajednice osuđene 2008; s druge su vidjeli kako vlast prebacuje gubitke vladajuće klase na teret društva i tako odgovara na opći ekonomski slom.
Donald Trump je tu frustraciju naprosto upregao u svoju korist. Učinio je to taktikom od koje se njegovi liberalni protivnici do danas nisu oporavili. Demokrate su tvrdile da je Trump nikogović, pa prema tome nedoličan za predsjednika. To nije dobro primljeno u društvu oblikovanom medijima koji godinama uznose minorne selebritije.
Što je još gore za Trumpove protivnike, prikazivati ga kao nesposobnog je autogol: Donald Trump nije običan nesposobnjaković. George Bush mlađi je bio nesposoban. Ne, Trump je gore od toga. Kod njega se ukršta teška nesposobnost sa rijetkom sposobnošću. S jedne strane, nije u stanju da sastavi dvije čestite rečenice i spektakularno je propao na ispitu zaštite miliona Amerikanaca od Covida-19. Međutim, s druge strane, raskinuo je Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini (Nafta) koji je građen decenijama. Smjesta ga je zamjenio drugim koji svakako nije gori – bar iz ugla američkih radnika u industriji ili fabričkih radnika u Meksiku koji sada imaju značajno veće dnevnice nego ranije.
Sem toga, uprkos svojoj ratobornoj pozi, Trump ne samo da je održao obećanje da neće započinjati nove ratove, već je povlačio američke trupe sa svih strana svijeta, na kojima je njihovo prisustvo izazivalo značajnu štetu bez opipljive koristi za mir, pa čak i za sam američki interes.
Trumpovi protivnici su ga takođe često nazivali lažovom. Ali Trump nije običan lažov. Bill Clinton je lagao; Trump je daleko gori. Sposoban je da raspreda nezamislive laži dok istovremeno izgovara istine koje nijedan predsjednik nikad ne bi priznao. Na primjer, kada su ga optužili da povlači finansije iz poštanske službe zbog izbornih interesa, svoje protivnike je do temelja potresao otvorenim priznanjem da ograničava finansiranje pošte da bi otežao glasanje glasačima demokrata.
Trumpova grubost prema opoziciji, koliko god bila neprijatna, možda je čak donijela izvjesno olakšanje onim zaboravljenim Amerikancima koji su Bidenovu uglađenost povezivali sa velikodušnošću koju je bivši potpredsjednik pokazao prema Wall streetu i superbogatašima koji su mu finansirali kampanju. Ne bez razloga, oni Bidena vide kao ljubaznog izaslanika bankara koji su im zaplijenili kuće i ujedno člana administracije koja je te iste bankare javnim novcem spasavala od propasti.
Oni slušaju Bidenove slatkorječive, učtive govorancije o jedinstvu, poštovanju, toleranciji i jačanju zajedništva, a u sebi misle „ne, hvala, ne želim jedinstvo sa onima koji su se obogatili na mojoj bijedi, niti ih hoću tolerirati“. Za njih je Trumpovo ponašanje gadna, ali dobrodošla manifestacija solidarnosti sa narodom koji se osjeća osnaženo kombinacijom vulgarnosti i podsjećanja na neukrotivu veličinu Amerike – čak i ako duboko u sebi nikad nisu ni očekivali da im se prilike značajno poboljšaju kad Amerika jednom postane „opet velika“.
Tragedija progresivaca je u tome što Trumpove pristalice nisu potpuno u krivu. Demokratska stranka je toliko puta pokazala svoju privrženost moćnicima koji su odgovorni za bol, gnjev i poniženje, sve ono što je lansiralo Trumpa u Bijelu kuću. Demokrate stalno govore o rasnoj pravdi, potrebi za više žena u vlasti, pravima LGBT+ zajednice itd. Ali onog trenutka kad političari poput Bernia Sandersa pokušaju ukazati na strukture moći koje zapravo drže crnce, žene, manjine i siromašne na marginama društva, odupiru se tome punom snagom.
Većina Trumpovih pristalica ne umije izraziti sve ovo tako jasno. Međutim, njihov prezir prema liberalnom establišmentu ukorjenjen je u shvatanju da bogate demokrate, koje su podržale kandidaturu Bidena i Harris, nikad neće zaista promjeniti stanje u kom se siromašni nalaze. Nije dozvoljena nikakva redistribucija bogatstva i moći koja bi ugrozila fondove njihove djece ili astronomske cijene njihovih dionica na Wall streetu.
Naspram toga, koliko god se Biden upirao da govori jezikom nekog Zelenog nju dila, niko ga ne može zamisliti kako izgovara nešto poput Franklina Roosevelta koji je, misleći na bankare, jednom rekao: „Jedinstveni su u svojoj mržnji prema meni – i ja tu mržnju srdačno pozdravljam“. Bez spremnosti da se suprotstavi najvećoj koncentraciji korporativne moći u historiji Sjedinjenih Država, čak ni najdopadljiviji predsjednik neće uspjeti donijeti ni društvenu pravdu, ni značajne mjere za ublažavanje klimatskih promjena. Kako to njegove pristalice kažu, Trump bar nije licemjeran.
Dakle, da, Joe Biden je pobijedio. I hvala univerzumu na tome. Ali treba razumjeti da mu je to pošlo za rukom uprkos, a ne zahvaljujući njegovom poštovanju društvenih konvencija ili obećanju da će obnoviti normalnost u Bijeloj kući. Umnožena nezadovoljstva koja su Trumpa dovela na vlast 2016. nisu nestala. Ako se budemo pravili da jesu, samo ćemo ubrzati propast – i Amerike i ostatka svijeta.
(TBT, The Guardian)