Piše: Muhamed Lužić, thebosniatimes.ba
Rezultat Francuske revolucije koja je počela 1789 godine, utemeljila je novo razumijevanje političkog prostora u vidu ljevice i desnice. Smatra se da je naziv ljevica nastao onog trenutka kad su republikanci sjedili nasuprot monarhista na lijevoj strani u skupštini. Historijski podvig najveće revolucije u evropskoj historiji donio je ključne civilizacijske promjene u društvu. U mnogim evropskim državama ukinut je feudalizam, te donešena deklaracija o pravima čovjeka i građanina, koju donosi ustavotvorna skupština. U njoj se ističe da se ljudi rađaju i ostaju slobodni i jednaki u pravima. Deklaracija je štitila neotuđiva prava čovjeka, slobodno vlasništvo, sigurnost i otpor protiv tlačenja, ističući da svaki suverenitet počiva u narodu, a ne na kralju.
METAMORFOZA BOSANSKE LJEVICE
Dvije stotine godina nakon Francuske revolucije (1989 godine) i utemeljenja jedine ispravne političke ideje, dešava se krah komunističkog poretka. Ideali na kojima je funkcioniralo društvo, u ovom slučaju zemalja tzv. socijalističkog lager u Jugoistočnoj Evropi, potpuno nestaju. Jedna tako genijalna ideja, koja je baštinila čiste ideale, bila je nažalost osuđena na propast usljed korumpiranosti ljudske prirode. Značajan trenutak u historiji lijevo ideološki orijentiranih pokreta, predstavlja i produkt konflikta aktera Oktobarske revolucije. Sukob koji je obilježio istu je proizveo podjelu na socijaldemokratsku – socijalističku, te komunističku ljevicu.
Postkomunističko razdoblje koje je nastupilo nakon 1989 godine na prostoru bivše Jugoslavije donijelo je svojevrsnu krizu djelotvornosti lijevo orijentiranih stranaka. Ratna dešavanja koja su uzburkala strasti ljudi, potpomognuta religijskom dogmom, potpuno su uzdrmale djelovanje ljevice, te dovela u pitanje djelotvornost i svrsishodnost takve ideje.
Proces formiranja ljevice u Bosni i Hercegovini u postkomunističkom periodu nastupio je 1991. godine kada je ukinut jednopartijski sistem. Godine 1992. zvanično je formirana Socijaldemokratska stranka (SDP) na čelu sa Nijazom Durakovićem.
Metamorfoza koju je SK BiH učinio na čelu sa Durakovićem bio je logičan slijed događaja, usvajajući socijaldemokratsku ideju kao vodilju za generacije koje su njegovale ideje na kojima je počivao bivši sistem. Međutim ovakva transformacija, u trenutku kada ljevica nije uživala ama baš nikakav status, osim stidljivih emocija i nostalgije, dovela je do raskola unutar stranke.
Uprkos harizmi, mudrosti i patriotskom djelovanju u najtežim trenucima, Duraković doživljava poniženje nakon konstantnih pritisaka orkestriranim od strane njegovom najvećeg oponenta Zlatka Lagumdžije, koji ga je i smijenio sa mjesta predsjednika 1997 godine.
Na kongresu stranke 2002. godine, Duraković napušta partiju i daje neopozive ostavke na sve funkcije u SDP-u. Njegovo napuštanje stranke obilježiti će i riječi kojima je dao do znanja svima, da je socijaldemokratija mrtva sa Lagumdžijom na čelu.
Izlazak Nijaza Durakovića iz partije ostavio je ogromnu prazninu, koju je teško mogao neko popuniti. Njegovo iskustvo u minulom sistemu, te uloga u danima agresije kada je zajedno sa Alijom Izetbegovićem sjedio u Predsjedništvu BiH, činili su savršenim za oporavak građanskog koncepta koji je bio nužan u Bosni.
Ovakav scenario je bio mamac za sve nacionalističke stranke, da predstave SDP BiH kao jednu od mnogih postkomunističkih tranzicionih stranaka, koje su “varale etiketama”. Zaista ovo nije bio problem samo zemalja Istočne i Jugoistočne Evrope, već i socijaldemokratama u Zapadnoj Evropi. Pojavom novih stranaka u postokomunističkim državama sa etiketom socijaldemokrata, dovedeno je u pitanje tradicionalne podjele unutar ljevice koje je postojalo do 1989. godine.
Kada je Zlatko Lagumdžija došao na čelo SDP-a, mnogi ugledni članovi te parije napustili su istu, te formirali SDU (socijaldemokratsku uniju), time dajući do znanja javnosti da su stvari krenule po zlu. Baš kao što su savjetnici kralja Nikolaja II. savjetovali da je ključ opstanka u reformama carstva, a ne u autokratskim ludorijama kako su ga konzervativci savjetovali, tako će i Lagumdžiji ugledni članovi unutar stranke uzaludno ukazivati na nužne promjene politike vođenja stranke.
Lagudmžija je poput ceribaše vodio svoje „čergaše“ do konačnog poraza socijaldemokrata u BiH. Uslijedio je period u kojem su „zakržljale larve“ doagmizale do kormila SDP-a. Sudbina socijeldemokrata da ne dožive metamorfozu i da nosioci ove najplemenitije liberalne političke ideje u bliskoj historiji Evrope ne stasaju u snažne državnike, označila je početak kraja nekadašnje nade Bosanaca u bolje sutra. Uništena je i posljednja šansa Bosne i Hercegovine da doživi transformaciju u postratnom periodu i pomiri dominantno nacionalno opredijeljene etničke grupe u građanski uređenu državu u kojoj bi svaki građanin uživao jednaka prava.
«KOŽE DIVLJEG MAGARCA»
Pokušavajući da pronađem adekvatno pojašnjenje za politički sunovrat SDP-a pronašao sam u jednom od manje poznatih djela Honore de Balzaca pod nazivom, „Šagrinska koža“, ili u doslovnom prijevodu ‘Koža divljeg magarca’. Balzac vješto otkriva tipične karakterne odlike čovjeka koji dolazi u posjed čarobnog komada kože koji ispunjava želje očajnika u ovom slučaju glavnog aktera romana, Raphaela de Valentina. Odlučan da sebi okonča život u nabujaloj Seni, Raphael nailazi da antikvarnicu u kojoj dobija na poklon komad kože koja ispunjava želje. Međutim sa takvom vrstom luksuza dolazi i odgovornost koja se u ovom slučaju ističe u vidu smanjivanja komada te fizičkog slabljenja osobe koja je koristi.
Balzac otkriva površnu čovjekovu prirodu kroz roman, te karaterne osobine koje će neminovno dovesti do propasti. Sasvim je jasna ideja koja se prožima kroz roman, međutim da žalost bude veća, junaku naše priče u posjed dolazi komad čarobne ‘Kože crvenog magarca’ koja osim što ispunjava sve želje, ona sa svakom novom željom opija mase i ulijeva nadu svima koji svjedoče njenom djelovanju u sretan zavšetak. Sve što je trebao Lagumdžija da učini je da shvati koliko je snažna ideja u čiji je posjed došao, te da obuzda svoju suicidnu prirodu u cilju kolektivnog blagostanja. No…
Bespotrebno je pojašnjavati čitateljima ove kolumne kako se završava Balzacovo djelo, jer bi time umanjili želju za čitanjem, ali na osnovu analogije koju sam koristio da bih pojasnio fenomen ljudskog propadanja, dobijate ideju ?
Interesantan dio u knjizi je i trenutak u kojem Raphael očajnički pokušava da kožu povrati u stanje u kojem je bila, ne bi li povratio želju koju je iskoristio ili ublažio negativno djelovanje smanjivanja kože. Metode kojima se služio me podsjećaju na politiku koju vodi SDP danas.
Pitam se, pokušavaju li da povrate čarobno djelovanje koje je nekad parče posjedovalo ili odgađaju ono neminovno?
(TBT)
