Piše: Carl Bildt, thebosniatimes.ba
Dok se Evropska unija na jesen priprema za novo rukovodstvo, a Donald Trump upravo pokrenuo kampanju za reizbor 2020, ruski predsjednik Vladimir Putin sedi stabilno u sedlu sa mandatom koji mu traje do 2024.
Ali, šta tačno Putin namjerava učiniti u narednih pet godina u Kremlju?
Poput lidera svih velikih sila, ruska elita mora redovno pokušavati predviđati budućnost kako bi oblikovala strateške prioritete zemlje prema očekivanim izazovima. Svake četvrte godine Sjedinjene Države sprovode takve procjene pod direkcijom Nacionalnog obavještajnog vijeća; Evropska unija to čini svakih pet godina i upravo je objavila polunezavisnu studiju o mogućim globalnim trendovima do 2030. godine.
U slučaju Rusije, geostrateško prognoziranje jedno je od aktivnosti poluzvaničnog Instituta Primakov za svjetsku ekonomiju i međunarodne odnose (IMEMO), koji je objavio globalne izglede za 2035. Generalno govoreći, njegova procjena budućih trendova slična je onima u SAD i EU. Dio u kojem je izvještaj interesantan jeste procjena implikacija za Rusiju. Autori navode nekoliko strateških dilema sa kojima će se država suočiti.
Na primjer, prema izvještaju, najviši prioritet Rusije jeste „očuvanje i unapređenje njene pozicije u svjetskoj hijerarhiji moći i odgovornosti“. Ali, postizanje tog cilja zahtijevat će „strukturalnu rekonstrukciju ruske ekonomije“. Bez dubljih ekonomskih reformi ili, kako autori izvještaja kažu, „radikalnih promjena“ – ruski međunarodni položaj će gotovo sigurno opasti. Ista stvar je i sa velikom snagom u hvaljenoj knjizi Andersa Aslunda „Ruski kronistički kapitalizam“.
Poslije rasprave o ekonomskoj slici Rusije, što nije mala stvar, izvještaj se bavi nizom geostrateških pitanja. Autori očekuju „neizbježno dug politički konflikt sa Zapadom u vezi sa ulogom Rusije na postsovjetskom prostoru, prije svega u definiranju budućnosti Ukrajine i susjednih teritorija“. U bliskom roku, oni zaključuju da će takve napetosti dovesti do toga da se Rusija okrene Kini i Istoku.
To implicira da autori ne vide nikakvo moguće rješenje sukoba koje je Rusija stvorila u pokušajima da potkopa suverenitet svojih neposrednih susjeda. Studija jednostavno uzima „zdravo za gotovo“ to da će Kremlj nastaviti sprovoditi politiku revanšizma u inostranstvu uprkos očiglednom negativnom utjecaju tog agresivnog ponašanja na međunarodni položaj Rusije i domaću ekonomiju. Kao da su ruski ilegalni upadi u Gruziju i Ukrajinu samo historijske stvari, priznajući da nema rješenja za sadašnjost.
Što se tiče približavanja Kini, reklo bi se da je to bila odlika vanjske politike Kremlja bar od kada je Rusija anektirala Krim marta 2014. što je dovelo do sankcija Zapada. Putin je ove godine posjetio kineskog predsjednika Xi Jinpinga u Pekingu, a Si se potom sastao sa Putinom u Moskvi i Sankt Peterburgu.
Problem, kao što studija IMEMO pokazuje, jeste da težnja za bližom saradnjom sa Kinom nije realno održiva opcija koja će osigurati dugoročni razvoj Rusije. „Na duže staze“, ukazuju autori studije, „saradnja sa Kinom i drugim azijsko-pacifičkim zemljama ne može postati strateška alternativa za saradnju sa Zapadom“. U skladu sa tim, autori vjeruju da bi Kremlj trebalo da ustremi svoje napore ka „razradi“ sopstvene agende za moguću aktivniju saradnju sa Evropom i Sjedinjenim Državama.
Ishod svega jeste taj da Rusija nije samo propustila šansu da se modernizira kao što bi trebalo; ona se, također, uplela u regionalne konflikte koji su ubrzali krizu sa silama od kojih zavisi njen sopstveni razvoj. Ovo je primoralo Rusiju da se više oslanja na Kinu iako zna da to što je postala mlađi partner svom istočnom susjedu nije baš željeni put ka napretku. Na jedan ili drugi način, Rusija mora naći način da obnovi svoje odnose sa Zapadom. To se ne može odmah dogoditi, imajući u vidu da je sukob sa Ukrajinom i dalje aktuelan; to mora biti na dugoročnoj agendi.
Očigledno rješenje dileme – priznati da je sukob sa Ukrajinom bila ogromna strateška greška i traženje poštenog rješenja – vjerovatno je izvan mandata ove studije.
Pitanje je, naravno, da li Putin lično uzima za ozbiljno studije IMEMO i da li ih uopće čita. Iskreno, sumnjam u to. Najvjerovatnije je da mu kratkoročna procena sigurnosti privlači pažnju. Ipak, primjetno je da je ugledna poluzvanična institucija sa snažnom podrškom među uticajnim članovima ruske elite izradila ovakav izvještaj. Iako je jezik studije često nejasan i obazriv, jasno kritizira predsjednikov pristup vanjskoj politici.
Štaviše, IMEMO je apsolutno u pravu: Rusija je stvorila situaciju u kojoj bise njen globalni položaj mogao značajno pogoršati. Nastavak sukoba sa njenim susjedima po cijenu odnosa sa Zapadom neminovno će je spriječiti da nastavi ekonomsku modernizaciju i razvoj. A bez jake ekonomske osnove, Rusija neće imati šansu da obezbijedi ugledniju „poziciju u svjetskoj hijerarhiji moći i odgovornosti“, koja je važna za Putina.
/Autor je bivši premijer i ministar vanjskih poslova Švedske/
(TBT, Copyright: Project Syndicate)