Piše: Mario Vargas Ljosa, thebosniatimes.ba
Iako zbog svog dosijea, narcisizma, svoje izopačenosti i svojih zločina djeluje kao izmišljen lik, doktor Edmundo Ćirinos je zaista postojao i Španci koji idu u pozorište upravo su se u to uvjerili gledajući predstavu „Krv na divanu“, koju je režirao i u kojoj igra venecuelanski glumac Ektor Manrike.
U jednoipočasovnom monologu koji neprekidno drži pažnju publike, zacjenjene od smijeha, sam doktor Ćirinos pripovijeda nam svoju odiseju: bio je psihijatar, rektor Centralnog univerziteta u Venecueli, član njegove Osnivačke skupštine, kandidat Komunističke partije za predsjednika, a među njegovim pacijentima bila su ni manje ni više nego tri predsjednika Republike: Haime Lusinći, Rafael Kaldera i komandant Ugo Ćaves. Pošto je bio uticajan i moćan, kroz njegovu ordinaciju prošlo je na hiljade pacijenata, koje je često iskorištavao, pa čak i ubijao, poput studentkinje Roksane Vargas – zbog tog zločina je posljednje godine života proveo u zatvoru.
Ta predstava je izuzetna možda ne samo zbog izvanredne kreacije njegovog lika koju je ostvario Ektor Manrike: oblačio se i svlačio, pjevao, plesao, izražavao njegovo samoljublje i pretjerivanje do razvratnih granica, i to u neprekidnom transu, već i zbog činjenice da je sve to što izgovara na sceni doktor Ćirinos zaista rekao jednoj novinarki, Ibejise Paćeko, koja ga je snimila i potom objavila knjigu koja nosi isti naziv kao i predstava, čiju adaptaciju i režiju potpisuje sam Ektor Manrike.
Ektora sam upoznao prije sada već dosta godina, u Karakasu, jer je režirao jedan moj komad, „U podnožju Temze“ – lijepa postavka, uzgred budi rečeno – koji je kasnije odveo u Kolumbiju. Komandant Ćaves je tada tek počinjao uništavati Venecuelu, čiji je kulturni život još uvijek cvjetao zbog njene raznolikosti i njenog bogatstva. Ne samo u pozorištu već i na polju plesa, slikarstva, muzike i književnosti. Ali zemlja je bila opasno zaslijepljena vojnim pučem, i pobunu protiv legitimne vlade Karlosa Andresa Peresa ugušila je vojska lojalna zakonu i Ustavu. Kao što je poznato, umjesto da komandantu podrivaču bude suđeno, njega je pomilovao predsjednik Rafael Kaldera, te je ubrzo postao narodni vođa i doživio trijumf na izborima.
Bilo mi je veoma teško razumjeti kako je jedna zemlja, koja je doživjela tako surovu diktaturu u prošlosti i koja se viteški hrabro borila protiv kvazirežima Markosa Peresa Himenesa, mogla da se pokori demagogiji novog krvožednog kaudilja, neobrazovanog i vulgarnog. Doduše, izuzetak su bili jedino intelektualci. Oni su bili mnogo lucidniji od svojih sunarodnika. Uz malo izuzetaka – jedva bi stali na prste jedne ruke – ostali su oformili opoziciju, ili su barem držali mudru distancu, ne učestvujući u kolektivnom ludilu, apsurdnom vjerovanju, koje je historija toliko puta demantirala, da bi jedan „snažan čovjek“ mogao da riješi sve probleme bez birokratskih malverzacija nesposobne demokratije.
Venecuela tih godina, sa svojim velikim izložbama, međunarodnim muzičkim i pozorišnim festivalima, perspektivnim izdavačkim kućama, muzejima, susretima i kongresima koji su u Karakas privlačili najuglednije mislioce, pisce i umjetnike iz cijelog svijeta, sada je mrtva i pokopana. I bit će potrebno mnogo godina i ogromnih napora da vaskrsne.
Riječi koje doktor kriminalac Edmundo Ćirinos upućuje publici u predstavi „Krv na divanu“ umnogome sliče na govore komandanta Ćavesa, koji zasipa kišom uvreda tromu i korumpiranu demokratiju i obećava svojim poklonicima instant raj. Venecuelanci koji su mu povjerovali prošli su jednako loše kao i psihijatrovi prevareni pacijenti koji su na kraju ostavljali svoju krv na divanu. Mnogi od njih danas jedu samo to što nađu u kantama za smeće.
Komad u kojem igra Ektor Manrike zabranjen je u Venecueli – ali je zato već četiri godine na repertoaru i vidjelo ga je više desetina hiljada gledalaca – možda zato što cenzori imaju slabiju moć opažanja nego što zahtjeva njihov žalostan poziv, a možda i stoga što, na prvi pogled, „Krv na divanu“ djeluje kao poseban slučaj, priča o izopćenom pojedincu, čuveni izuzetak koji potvrđuje pravilo, „bijela vrana“.
Pa ipak, nije tako. Mnogo toga što će se kasnije desiti u Venecueli prikazano je, u sažetoj formi prilagođenoj sceni, kroz izopačenu odiseju doktora Edmunda Ćirinosa i njegovu moć sticanu zahvaljujući prevarama i bolesnoj elokventnosti. Odsustvo razuma može donijeti izvanredne rezultate na polju poezije, fikcije i umetnosti, kao što su dokazali nadrealizam i ostali avangardni pokreti. Ali prepuštanje besmislu, pukim emocijama i strastima, to je nadasve opasno za društveni i politički život, siguran put u ekonomsku propast, u diktaturu i naposljetku u sve te strahote koje su jednu od najbogatijih zemalja na svijetu dovele do toga da postane jedna od najsiromašnijih, zbog čega su se milioni njenih stanovnika zaputili u izgnanstvo, makar pješke, samo da ne bi umrli od gladi.
Ni o jednoj od ovih tema Ektor Manrike i ja nismo razgovarali kada sam sišao u pozorišne garderobe da ga zagrlim i da mu čestitam. Pitao sam ga da li je istina da je svaku riječ u njegovom monologu doktor Ćirinos zaista izgovorio, i potvrdio mi je da je to tačno; štaviše, upoznao me je sa Ibejise Paćeko, koja ga je intervjuirala, satima, u zatvorskoj ćeliji na koju ga je osudilo ubistvo jedne pacijentkinje. Volio bih da smo se Ektor i ja prisjetili onih divnih godina kada smo književnost i pozorište smatrali najvažnijim stvarima na svijetu, i kada je izgledalo da to smatra i cijela Venecuela, sudeći po književnim časopisima koji su izlazili jednom nedjeljno i po broju novih pisaca, umjetnika, pozorišnih trupa i koncertnih sastava koji su nicali i utrkivali se za publiku u karakaskim noćima. To se nije dešavalo samo u prijestonici, već i u unutrašnjosti zemlje, gde su osnivani novi univerziteti i stvarani novi umjetnici.
Činilo se da je u to vrijeme čitava Venecuela odisala frenetičnom žudnjom za kulturom i kreativnošću. I volio bih da se sjetimo velikih prijatelja kojih više nema, kao što su Salvador Garmendija ili Adrijano Gonsales Leon, autor veličanstvenog romana „Prenosna zemlja“, koji je, kako saznajem, iznenada preminuo u baru u kojem je uvijek pio posljednje piće, a gdje je u mladosti dolazio sa buntovnom grupom mladih ljudi, „El Techo de la Ballena“, koja je sijala anarhističke skandale po Karakasu.
Jedina dobra stvar u vezi s diktaturama je to što, iako izazivaju katastrofe, neminovno zamiru. Što vrijeme više prolazi, sjećanje na njih sve više blijedi, a narodi koji su ih proživjeli ponekad ih čak uspjevaju zaboraviti. Doduše, sumnjam da će se to u skorije vrijeme dogoditi zemlji u koju se pretvorila Venecuela, a koja nije ni senka zemlje koju sam upoznao sredinom šezdesetih godina. Kamo sreće da je užas koji svih ovih godina proživljava, pretvorena u takoreći jedan od krvavih delirijuma doktora Edmunda Ćirinosa, spriječi da se u budućnosti ponovo odrekne razuma i razboritosti, koji su u politici jedina garancija da zemlja neće izgubiti slobodu.
(Madrid, decembra 2018.)
(TBT, Nedeljnik)