Piše: Mario Vargas Ljosa, thebosnaitimes.ba
Tokom jutarnjih šetnji, ove madridske jeseni koja se po svoj prilici nipošto ne želi oprostiti od ljeta, iznenada se prisjećam dugih pjesama Rubena Darija, koje sam naučio prije više od šezdeset godina. Gdje li su se krile svo ovo vrijeme? U nesvjesnom, sudeći po genijalnom otkriću (ili izumu) Sigmunda Frojda. U svojim dalekim mladim godinama mnogo sam čitao rodonačelnika psihoanalize, zahvaljujući podsticaju doktora Gere, našeg profesora psihologije na Univerzitetu San Markos, koji je frojdovske teorije ilustrirao romanima Dostojevskog i imao toliko tanak glas da smo ga jedva čuli, glas koji je sličio na pijuk neke ptičice.
Frojdu sam se vratio tek šezdesetih godina, u Londonu, kada mi je prijateljstvo s Maksom Ernandesom, koji se bavio profesionalnom analizom na Institutu Tavistok, iznova probudilo znatiželju prema njegovim knjigama. Naše plodotvorne londonske subote bjehu isprepletene psihoanalizom, antikvarnim knjižarama i anarhističkom revolucijom, jer smo se Maks i ja svake nedjelje viđali s nekim britanskim anarhistima, odnekuda iskrslim i razočaranim zapadom, koji su maštali o tome da Bakunjinova i Kropotkinova Ideja, zamrla u Evropi, u nekom trenutku vaskrsne tamo daleko, između Amazona i Orinoka…
Rubena Darija sam otkrio na jednom predavanju koje je Luis Alberto Sančes držao za doktorante Filološkog fakulteta, nakon što se vratio u Peru iz egzila, pred kraj diktature generala Odrije, 1955. ili 1956. Bio je izvanredan profesor; nimalo uštogljen, kao Poras Berenećea, koji je na časovima Historijskih izvora uvijek otkrivao podatke iz osobnog istraživanja, već prijatan, podsticajan, pun anegdota, tračeva i aktuelnih komentara, zbog kojih su njegova predavanja bila živa i odisala intelektualnim žarom. Poslije njih smo uvijek trčali u staru univerzitetsku biblioteku punu paučine, da čitamo knjige o kojima je govorio. Tokom tih godina mahnitog čitanja, Ruben Dario je bio pjesnik čije stihove sam neumorno učio napamet. Njegovu pjesmu kojoj se najviše divim, “Posljednja počast Verlenu”, morao sam čitati s rečnikom u ruci, da bih razumio riječi kao što su “sistrum”, “propileji”, “kanefore”, “najade”, “akant”, ti čudni i tajanstveni pojmovi koji su tako lijepo zvučali.
Sjećam se jedne apokaliptične rasprave u Parizu s čileanskim pjesnikom Enrikeom Linom, koji je u časopisu Kasa de las Amerikas objavio sjajnu, ali strašno nepravednu pjesmu jer je ismijao princeze i labudove Rubena Daria i predložio da, naoružani viljuškama i noževima, jednom zauvijek pojedemo uskršnje janje.
Lin nije bio jedini: mnogim tadašnjim pjesnicima smetali su modernistički ukrasi u Draevim pjesmama, te neopisive i neobične mješavine klasične Grčke i Francuske iz XVIii-stoljeća, njegove kristalne urne, violončela, dvorske dame dubokih dekoltea i malih stopala, njegove „ruke kao u markiza“. Željeli su da poezija bude manje dekorativna i raskošna, da intimnije izražava ljudsko postojanje i da se ne rasipa tek tako na banalno obožavanje svega što je francusko. Pogrešno su sudili Dariu, jer je i on umio biti intiman, dubok i osoban, kao u stihovima „Fatalno“ ili u jednom od svojih posljednjih pjesama, mračnom pozivu „Franciska Sances, pođi sa mnom“. Tu gospođu sam upoznao kada me je moj profesor na Univerzitetu Komplutense, Antonio Oliver Belmas, odveo u njenu kuću u madridskom naselju Ventas; bila je to dobrodržeća stara dama, sitna suhonjava, s mahramom na glavi, koja nikad nije dozvoljavala indiskreciju pri spomenu velikog pokojnog pjesnika i uvijek ga je zvala „don Ruben“. Kada je Dario pošao u ludu američku avanturu iz koje se neće vratiti, ona se povukla u svoje kastiljansko seoce, sa kompletnom arhivom don Rubena, koje će kasnije pripasti Španiji. Upitao sam je u kakvim su odnosima bili Dario i Hose Santos Ćokano.
„Don Ruben ga se veoma plašio,“ odgovorila mi je. „Tvrdio je: jednog dana će doći u moju kuću da me uznemirava“. I zaista, prepiska između njih dvojice obiluje pismima u kojima Peruanac izričito zahtijeva od nikaragnavskog pisca pohvalne članke o knjigama koje mu je posvetio.
Istini za volju, Dario je razbio provincijalizam koji je gušio poeziju na našem jeziku, jer je ona, nakon klasičnog doba i velikana poput Keveda i Gongore, onemoćala i svela se na lokalne potrebe.
On se uhvatio u koštac sa cijelim svijetom ne bi li ga prisvojio, upravo tim miješanjem i spajanjem na kakvo se mogao odvažiti samo čovjek iz periferije, odnosno neko ko, za razliku od francuskih, engleskih, ili njemačkih pjesnika, nije pisao uvjetovan teretom tradicije. Izuzetna sloboda i odvažnost pomoću kojih je Dario stvorio sopstvenu tradiciju, beskrupuloznim spojem grčkih bogova što plešu manuet sa neskrivenom salonskom koketerijom Kralja Sunca, oslobodili su poeziju na španskom jeziku regionalizma i vratili joj univerzalnost klasika. Upravo je Ruben Dario omogućio, s jedne strane, Borhersov internacionalizam. A argentiski pisac je prepoznao Darijevu neospornu veličinu:“Značaj njegovog djela ne jenjava, niti će“, napisao je Brohers, „čak i mi koji smo se nekoć borili protiv njega, uviđamo da nastvaljamo njegov put. “Stoga je Serhio ramires eseju posvećenom Dariu nadjenuo izvanredan naslov: Oslobodilac.
Zadivljen Dariom odličio sam da za diplomski rad pišem o njegovim pričama. Moji mentori, Luis Alberto Sančes i Augusto Tamajo Vargas, više puta su mi tražili da dotjeram citate i zahtijevali od mene precizne bibliografske podatke. Doduše, kasnije, u Madridu, još gore sam prošao kada je mentor moje doktorske disertacije o Garsiji Markesu, profesor Alonso Samora Visente, godinama zahtijevao nove ispravke i pojedinosti, u beskrajnim prijatnim šetanjama po starom gradu. U to doba, univerzitetske disertacije imale su veliki značaj; nerijetko su plagirane, a plagijatorima se, umjesto srama i prijekora, gleda kroz prste i čestita.
Jutrps sam, svo vrijeme tokom šetnje, tiho recitirao pjesmu „Zrak bješe umilan…“, kojom započinju Pjesme života i nade, čiji prvi stih glasi „Ja sam isti onaj što jučre kazivaše…“, a potom i „Posljednju počast Verlenu“, barem tri put.
Luis Alberto Sančes je na onom predavanju pričao da je za nekoliko franaka, kod uličnih prodavača u Parizu, kupio Svjetovne pjesme sa posvetom koju je Ruben Dario svojeručno napisao Remiju de Germonu, kojeg je veoma cijenio. A knjiga je pri tom bila neraspakovana. Dakle, taj francuksi poligraf, nekada slavan a danas zaboravljen, nije čak ni znao za posvetu koju mu je, s druge strane svijeta, napisao tada nepoznati nikaragvanski pjesnik, čija će knjiga, baš ta, postati značajnija od svih njegovih zajedno.
Stoljeće i po kasnije, Remi de Gurmon vjerovatno nema mnogo čitalaca, a njegove knjige se rijetko mogu naći u francuskim knjižarama, za razliku od njegovog dalekog obožavaoca, koji se i dan danas proučava s obje strane okeana i svakodnevno stječe nove strastvene čitaoce, poput mene, u tom ogromnom svijetu španskog jezika. A meni se čini da čujem Dariev duh, gdje god bio, kako se poput nestašne Eulalije, smije, smije, smije…
(TBT, Nedeljnik)
